Nakon zadnjeg medijskog napisa u kojemu se citiraju stavovi iz podneska DORH-a u znamenitom suđenju zbog neplaćanja raketnog sustava S-300, tvrtka WFL i Zvonko Zubak kažu da su "shvatili poruku". U podnesku DORH-a, naime, navode se analize vojne policije i obavještajaca koje tvrde da je potpis ministra Gojka Šuška na jamstvu da će RH te rakete platiti falsificiran. Kao i da nema dokaza da se navedenog datuma iz 1996. Šušak uopće i sastao s predstavnikom WFL-a Petrom Perničkom.
Proces u EU
– Sve dosad nadali smo se da će na kraju ipak doći do fer dogovora s RH o dugu za raketni sustav, no potpuno je jasno da ni ova državna garnitura u vlasti i pravosuđu ne namjerava riješiti problem, nego žele odugovlačiti proces – kaže Zubak. Stoga će njemački odvjetnik tvrtke ipak pokrenuti proces pri EU.
– Glavnom pregovaraču RH Vladimiru Drobnjaku prije primanja u EU poslali smo dopis u kojemu upozoravamo da, čim Hrvatska uđe u EU, krećemo tražiti zaštitu EU sudova. A tako dugotrajni procesi imat će prednost – kaže Zubak i dodaje da to podrazumijeva da će u EU otići i cjelokupna dokumentacija, koja je donedavno nosila oznaku velike tajnosti. WFL će se izravno obratiti "popularnoj" povjerenici za pravosuđe Viviane Reding i predsjedniku Europske komisije Manuelu Barrosu.
Tri godine neuspjele arbitraže i već jedanaesta godina jednako neuspješnog suđenja, toliko dugo već traje trakavica oko duga RH grupi međunarodnih trgovaca oružjem koji su Hrvatskoj, počevši od ljeta 1994., isporučili dijelove protuavionskog i proturaketnog sustava S-300. Winsley Finance Limited (WFL) potražuje dug, a Hrvatska, koju predstavlja DORH, već godinama odbija platiti i kune, premda je nekoliko državnih institucija priznalo da taj dug postoji i da sustav nikada nije bio plaćen. Sve hrvatska vlade bježale su od ovog problema. Premijer Ivica Račan i ministrica obrane Željka Antunović bili su zadnji koji su pokušali pronaći rješenje ranih dvijetisućitih, a koje je uključivalo prodaju sustava trećoj zemlji i odštetu WFL-u. Ta je tvrtka bila najznačajniji dobavljač oružja za Hrvatsku. U 150 letova golemih antonova 124 i iljušina Il-76 iz Jeljcinove Rusije prebacila je 24 MiG-a 21, 17 transportnih i 11 borbenih helikoptera Mi-24, oko 100 protuoklopnih sustava "Fagot" i oko 30 milijuna metaka, granata i raketa. To je oružje donijelo stratešku promjenu u ratu i plaćeno je. Problemi nastaju kada je RH, zbog prodora srpske ratne avijacije, naručila moćni protuzrakoplovni sustav S-300, koji obara sve što leti na udaljenosti do 150 km. Do Oluje WFL isporučuje 24 rakete, nekoliko mjeseci kasnije i lansirne rampe, no psihološki rat je dobiven. Dijelovi sustava pristizali su do 1996., no 1997. Hrvatska obavještava WFL da odustaje od kompletiranja sustava. Premda je u prvom "Ugovoru o budućem ugovoru" iz 1994. (tako nazvanom zbog embarga) stajalo da će isplate kretati nakon svakih 25% isporučenih dijelova sustava, nikada nije plaćena ni kuna. U WFL-u tvrde da je isporučeno više od 70% sustava, a procjene u MORH-u i obavještajnoj zajednici kažu da je stiglo 30 do 50% sustava.
WFL Hrvatsku tuži 2002. i od tada je održano desetak ročišta. Prije održavanja novog, u medijima se pojavila priča, najavljena kao "Prijevara", sugerirajući da Zubak i njegovi partneri mašu falsifikatima. Njihov hrvatski odvjetnik Emil Havkić odgovorio je na podnesak DORH-a, u kojemu navodi da je "rekonstrukcija kretanja g. Šuška Odjela vojne policije zapravo komična. Što se tiče najavljivanja posjeta, običaja i bilježenja posjeta Perničke Šušku, po logici stvari jasno je da se nije radilo o sastancima koje je trebalo najavljivati preko tajnica ili s kojima bi trebalo biti upoznato administrativno osoblje, a kamoli bilježiti ih ili upisivati u nekakav ročišnik". Havkić navodi da je u situaciji embarga bilo jasno da bi dokumentiranje tih posjeta bio neprihvatljiv sigurnosni rizik. "Po predočenoj dokumentaciji ispalo bi zapravo da ministar obrane nije znao tko mu dobavlja najsofisticiranije oružje, a ni pod kojim uvjetima", stoji u podnesku tužitelja, WFL-a. I Zubaka zabavlja ta nova argumentacija DORH-a i kaže da su se Pernička i Šušak u tih nekoliko godina susreli više od 60 puta.
Još dok je trajala arbitraža, hrvatska je strana pokušala iskonstruirati kako je i originalni Šuškov potpis na prvom "predugovoru" iz 1994. falsificiran, no ekspertiza vještaka Željka Sabola potvrdila je autentičnost. Nakon toga DORH je išao s tezom kako je zadnja strana ugovora Šušku "podmetnuta". Pa su krenuli dokazivati da je Šuškov faksimil potpisa na jamstvu o plaćanju iz 1996. – falsifikat. No, u WFL-u su naručili ekspertizu Rolfa Grafa, višeg inspektora njemačkog saveznog ureda krim-policije, koji je kemijskom i infracrvenom analizom tinte pečata potvrdio autentičnost Šuškova faksimil potpisa. Zubak i njegovi odvjetnici smatraju da ovdje DORH pokušava "zamagliti", ali se pritišće i suca u procesu. No, kažu, ni te "magle" ne mogu promijeniti činjenice da je WFL isporučio robu, da RH to nije platila, niti je kasnije vratila rakete. Početkom 2000-ih Račan je zatražio pomoć predsjednika Stjepana Mesića u pronalaženju zemlje koja bi kupila sustav. Dvije godine su trajali pregovori s Irakom, a njihovi obavještajci i predstavnici dolazili su desetak puta u Hrvatsku. Prodaju u zadnji tren sprečava SAD. Zubak potvrđuje da će to na sudu posvjedočiti visokorangirani obavještajac iz Iraka. Sustav je zadnji put isproban 2000. u Puli, gdje su bili pohranjeni lanseri, i uz promjenu baterija odlično je funkcionirao. Vlada Ive Sanadera nije nastavila posao traženja kupca, nego je sustav 2004. "nestao" iz RH, a javna je tajna da su ga preuzeli Amerikanci i Izraelci.
Za državu, čiji predstavnici u procesu i danas tvrde da nema nikakvog duga, znatno je otežavajuće to što državne institucije, naprotiv, u svojim dokumentima stalno potvrđuju da taj dug postoji. U zapisniku s glavne skupštine društva RH Alan, održane 27. ožujka 2000., ministri Jozo Radoš, Šime Lučin i Mato Crkvenac sudjeluju u donošenju odluke "o povratku sustava S300 PMU WFL-u". "Pristigli dijelovi raketnog sustava su, zbog sigurnosnih razloga, uvezeni u RH bez carinskog nadzora. Sukladno dogovorenom... da nije dovršen transfer, nije potpisan ugovor niti su dijelovi sustava plaćeni isporučitelju, RH treba isporučitelju vratiti pristigle dijelove sustava na njegov trošak", zaključili su ministri. U ožujku 2002. Uprava za obavještajno-sigurnosne poslove VP radi izvještaj za MORH. U dokumentu što ga je potpisao načelnik Mate Laušić potvrđuje se da dijelovi pristiglog sustava nisu plaćeni. Navodi se i informacija kako je "navodno Z. Zubak svojim kapitalom u međuvremenu podmirio dobavljača... te je sada on stvarni vlasnik protuzračnog sustava". Laušić piše kako je "utvrđeno da RH Alan nije postupio u skladu s citiranom odredbom ugovora, nije izvršio plaćanje nakon isporuke 25 posto sustava, točnije do danas nije izvršio plaćanje sukladno ugovoru". Laušić tvrdi i da su počinjene štete jer je zbog neodržavanja raketno gorivo postalo opasno za uporabu.
Dopis Željke Antunović
Nakon ovih saznanja Zubakovim odvjetnicima dopisom 16. listopada 2002. javlja se i ministrica Željka Antunović. Reagira na prijedloge kako riješiti problem (WFL predlaže isplate u novcu ili u dionicama hotelskih kuća) i izražava "spremnost na suradnju oko iznalaženja obostrano prihvatljivog rješenja problema". Podsjeća, međutim, da je stav Ministarstva i RH kako nema nikakvih obveza ni dugova. No, svejedno završava dopis pozivom na dogovor o "načinu i uvjetima mogućeg rješenja, kao i krajnjem korisniku kojem bi sustav trebali isporučiti". Dvije godine poslije, rakete više nisu u RH.
– Dakle, uistinu je riječ o prijevari, mene i mojih partnera, a prijevaru su počinile hrvatske vlade – zaključuje nakon svega Zubak.
>> Hrvatsku naoružali Rusi: Jeljcin odobrio 150 letova transportera
