Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Reportaža iz Venezuele: 'Žedna sam, nisam pila vodu 11 sati. Nude mi kišnicu, popila bih bilo što'

Posvuda vidite samo muškarce i žene s umornim izrazom lica, u košuljama ili jaknama koje izgledaju kao krpe, na ramenima im vise konzerve i bočice, za slučaj da nađu malo vode
20. svibnja 2019. u 19:34 18 komentara 2460 prikaza
Venezuela
Foto: Reuters/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Maduro ili Guaidó? Tko je u pravu? Čija je to krivnja? Imperijalizma ili socijalizma? Je li to krivnja SAD-a, koji je zamrznuo imovinu Venezuele, ili sustava socijalne skrbi, vlade koja je trošila dok nije bankrotirala? Što je Chávez bio? Što je ta revolucija doista bila? Nakon tri dana, sve što znam jest da sam gladna. Samo sam gladna.

veća zaliha Iran četverostruko povećao obogaćivanje uranija

Venezuela ima 32 milijuna stanovnika. Prema UN-u, 4,4 milijuna ljudi treba vodu, 3,7 milijuna hranu, 2,8 milijuna lijekove. I 3,4 milijuna je već napustilo zemlju. U prosjeku, u Venezueli gubite 12 kilograma godišnje. Zovu je “Maduro dijeta”: njome zrače iscrpljene oči mojih prijatelja iz Mision Vivienda Avenida Libertador, jedne od glavnih ulica Caracasa. Živim u toj ulici, u jednoj od socijalnih stambenih zgrada koje je gradio Chávez.

Venezuela | Autor : Reuters Foto: Reuters

To je zgrada na 12 katova. S osam stanova po etaži. Koja funkcionira kao zajednica. Smjestila sam se kod Mariele Herrera (48), medicinske sestre, i njezina sina. Imamo kilogram riže, pola kilograma brašna, tri mrkve i krišku sira. Ali kad izvadim svoje zalihe keksa, Baleska Samivamis, koja je bez posla i živi na katu s majkom, dvojicom sinova i unukom te u svojoj kuhinji ima pola kilograma riže i šest rajčica, i nagluha je, a ne može si priuštiti bateriju za slušni aparat, predlaže da odem na šesti kat kako bih kekse podijelila s Elianom Benitez (49), koja ima sklerozu i leži na tankom madracu na podu, iscrpljena, jer si ne može priuštiti lijekove.

Ona mora birati između lijekova i večere. I između svojih lijekova i lijekova za svoju kćer koja ima 17 godina i dijabetes. U njihovoj su kuhinji pileća prsa i pola kilograma riže. Nude mi kišnicu. Popila bih bilo što. Žedna sam. Samo sam žedna. Nisam pila vodu 11 sati.

Nestašica goriva u Venezueli Kriza Venezueli Nestašica goriva: Ljudi ogorčeni, satima čekaju u redovima

Podsjećanje na Allendea

Živim ovdje, kao i svi drugi, sa 600 bolívara dnevno. Minimalna plaća. Zapravo ne znam točno koliko je to. Jedan dolar je oko 3000 bolívara, ali uz sedmeroznamenkastu inflaciju bolívar je papir u boji. Doslovno. Koristi se za origami. U svakom slučaju; nitko više ne zna cijenu ni za što. Jer cijena ovisi o tome plaćate li u bolívarima ili dolarima.

U običnoj ili državnoj trgovini. Ili na crnom tržištu. U svakom slučaju, nema gotovine jer nema dovoljno papira za ispis novca. I tako sam posudila kreditnu karticu. No, i s njom morate biti oprezni, ne zbog novca, nego same kartice jer plastike više nema. Plastika vrijedi više od svih vaših ušteda.

Prošle su godine, otkad je ovdje, svatko znao cijenu bilo čega. Venezuela proizvodi samo naftu. A zahvaljujući nafti, uvozi sve što joj je potrebno: 7 od 10 proizvoda. A to ovisi o dolaru. Chávez je 2003. uveo fiksni tečaj. Ili točnije: fiksne tečajeve. Njih tri. Jedan za javna poduzeća.

KBC Rijeka (arhivska fotografija) Napadaču određen pritvor U životnoj opasnosti: Pretučen predstavnik srpske nacionalne manjine

Jedan za privatne tvrtke i građane, do 3000 dolara. I jedan za sve ostale. Bila je 2015. kad je financijski analitičar Raúl Gallegos boravio u hotelu Renaissance istražujući za svoju knjigu “Sirova nacija: kako je nafta uništila Venezuelu”. Njegova soba na noć koštala je 9469 bolívara, to jest 1503 dolara, ili 789 dolara, ili 190 dolara – ili čak 53, na crnom tržištu. Na temelju tečajne stope koju ste imali, legalno ili putem mita, Venezuela je bila zemlja u kojoj ste platili samo 1,50 dolara za Big Mac ili 17,333 dolara za iPhone 6.

Prema tome, kako je izgledala Chávezova Venezuela? Je li to bila bogata ili siromašna zemlja? Koji je bio njezin BDP? Čak 650 milijardi dolara, više od Švedske? Ili 23 milijarde dolara, kao neto vrijednost Jacka Maa, osnivača Ali Babe? Zapravo, Venezuela ne ovisi samo o nafti.

Venezuela | Autor : Reuters Foto: Reuters

Na skupovima protiv Madura čujete samo tri riječi: luz, aqua, comida (struja, voda, hrana). Na onima za Madura samo jednu: sabotaje (sabotaža). “Baš kao u svim naftnim zemljama, navikli smo sve dobiti od države. Nismo naviknuti raditi za promjene. Biti uključeni”, kaže Katy Camargo, aktivistica Petarea. Ali budući da problem nije samo Maduro, rješenje nije samo Guaidó...     

Ovisi i o SAD-u, kojemu se toliko ne sviđa: a ipak je SAD njezin glavni kupac. Venezuela je jedina zemlja s rafinerijama pogodnima za njihovu tešku naftu. Godine 2015., kada su cijene nafte pale 70 posto, Obama je proglasio Venezuelu sigurnosnom prijetnjom. Sankcije su počele poslije, pod Trumpom.

Venezuela Venezuela Fijasko Trumpova puča: Za rušenje Madura treba mu – Putin

Tko je zabranio sve financijske transakcije s Venezuelom, prije svega, zabranio je CITGO-u, američkoj podružnici svoje naftne tvrtke, povratak prihoda. A u Europi su tvrtke poput Eurocleara povukle 1,2 milijardi dolara namijenjenih venezuelskom zdravstvenom sustavu.

Naravno, sve je te mjere kritizirao UN: to su jednostrane prisilne mjere. Međunarodno pravo zabranjuje svaki pokušaj da se vlast promijeni silom. Ili da je riječ o vojnoj ili kojoj drugoj vrsti sile. No, umjesto da se odustane od sankcija, one su još pojačale. Zato vas Venezuela ne podsjeća na Irak ili Iran, nego na Čile Salvadora Allendea. Ovo nije kriza, rekao je Maduro ovih dana, to je ekonomski rat.

Na skupovima protiv Madura čujete samo tri riječi: luz, aqua, comida (struja, voda, hrana). Tijekom onih za Madura, samo jednu: sabotaje (sabotaža).

Kazališna predstava IVANA ŠOJAT Krivi su uvijek oni

Venezuelci dijele samo jednu riječ: usurpación. Juan Guaidó, 35-godišnji predsjednik Narodne skupštine, proglasio se 23. siječnja privremenim predsjednikom. Maduro, tvrdi on, nema potporu zemlje: svoj drugi mandat dobio je s odazivom od 46 posto birača.

Zbog čega se pozvao na članak 233. Ustava, koji kaže da predsjednik Narodne skupštine zamjenjuje predsjednika u slučaju njegove smrti, povlačenja, fizičke ili mentalne nesposobnosti, u slučaju da Vrhovni sud proglasi stanje ekstremnog siromaštva ili ako se saziva referendum o opozivu: samoproglašenje ne dolazi u obzir.

Zbog toga Maduro tvrdi da je uzurpacija zapravo Guaidóova. Čiji je glavni saveznik Trump. Da li riječ samo o članku 233., možda bi bilo lako. Ali onda se šećete okolo, i odjednom, pucnjava.

Leopoldo López Salonski revolucionar Stvarni lider puča u Caracasu: Ljevičar López protiv ljevičara Madura

Nalazimo se u Avenida Fuerzas Armadas. Gdje dvojica muškaraca u crvenim majicama razbijaju prosvjed protiv Madura. Oni su “colectivos”. Kolektiv. Njihov je logo posvuda, u Caracasu, na svim zidovima, prikazuje revolveraša. Ispod piše: “En defensa de la revolución.”

Venezuela | Autor : Reuters Foto: Reuters

Bez telefona i interneta jedini način da se sazna gdje se održava koji skup i koliko se ljudi okupilo jest da se ode tamo     

Oni su kvartovske skupine u teoriji stvorene da bi se bavile socijalnim radom. Ali nitko ne zna tko su oni zapravo, i tko je njihov gazda. Svaka se skupina referira na nekog svog vođu. U Madurovoj sjeni. Prava uzurpacija ovdje ona je o kojoj nitko ne govori. Jer Caracas ima 6000 ubojstava godišnje. Venezuela ih, kao i ratom razorene zemlje,ima 30.000 godišnje. Poput Jemena.

I zato je opoziciji tako teško. S tim prekidima struje koji stvari kompliciraju još više.

policija Sukob u centru Splita Tučnjava stanara i turista: Letjele tegle, a mlatili su se i letvama

Unatoč Guaidóovu pozivu na prosvjed, sa skupinom aktivista lutam Caracasom, ali ništa ne nalazimo. Od jučer smo bez telefona. I nema interneta. I nemamo pojma gdje je prosvjed. Jedino, ispred stanice podzemne željeznice Chacao skupina je od 16 ljudi. S improviziranim bubnjevima, i žlicama umjesto bubnjarskih štapića: imaju dvije tave, kantu za boju i benzin, par maracasa napravljenih od orahovih ljusaka te bočice vitamina i kave punih čepova za boce.

Odjeveni su u narančasto, izgledaju kao pripadnici Hare Krišne. Kada su počeli, bilo ih je 16, na odlasku također ih je 16, nitko im se nije pridružio: a ipak, kad god se na semaforima upali crveno, vozači trubama hvataju ritam s bubnjevima. Podržavaju ih. Prolaze i autobusi, krcati, a oni koji vise s vrata podižu palac za – Madura.

– Ovdje nije riječ samo o politici. To je ponajprije pitanje kulture – kaže 42-godišnja Katy Camargo, najistaknutija aktivistica Petarea, najsiromašnije četvrti Caracasa, te nastavlja: – Baš kao u svim naftnim zemljama, navikli smo sve dobiti od države. Kada se zdravstveni sustav urušio, preselili smo se u privatne bolnice. Kada je obrazovni sustav kolabirao, preselili smo se u privatne škole. Prilagodili smo se. Kao uvijek. Jer, na kraju, imamo naftu. Nismo naviknuti raditi za promjene. Biti uključeni.

RATNI ROMAN Darko Orešković: Moj snajperist žrtvama je rezao uši

I zato većina samo trubi.

– Ovdje očekuješ da ti opozicija donese promjenu. I opozicija očekuje od Guaidóa da servira promjenu za sve. Ali budući da problem nije samo Maduro, rješenje nije ni samo Guaidó – kaže ona.

U međuvremenu, u Capitolu, središtu središta Caracasa, s parlamentom i svim drugim institucijama, održava se skup za Madura. Bez telefona i interneta, jedini način da saznamo održava li se, i koliko je ljudi, jest da odemo tamo. Udaljen je osam kilometara.

Podzemna željeznica je zatvorena. I najviše od svega, gladni smo. Provjeravam jednu po jednu u cijenu u trgovini iza ugla. Jer zapravo postoji sve. Samo, sve je tako skupo da je jogurt, na primjer, pod ključem: mali lonac je 9700 bolívara. Više od tri dolara. Najjeftinija stavka je 700 bolívara. Ali to je Chupa Chups.

Nicolas Maduro DVA PREDSJEDNIKA Maduro uvjeren u lojalnost vojske, Amerikanci vjeruju da će se okrenuti protiv njega

Vojne ovlasti kao u Egiptu

Žvačem vrh olovke. Put je ravan. U sivom gradu koji izgleda kao sovjetska periferija. Tu i tamo, između betonskih zgrada, napuštena, ruinirana zgrada, žbuka, koju je istrošio bršljan i vrijeme: oduzela ju je vlada, iskorištena je i odbačena. Kao Bejrut. Mnoge su trgovine zatvorene. Vlasnici su bankrotirali. Posvuda vidite samo muškarce i žene s umornim izrazom lica, u košuljama ili jaknama koje izgledaju kao krpe, na ramenima im vise konzerve i bočice, za slučaj da nađu malo vode. I posvuda muškarci i žene koji kopaju po smeću.

Ali onda, na samom kraju ulice, iznenada se pojavljuju tisuće i tisuće crvenih majica: Madurovi pristaše. Vrlo organizirani. Tu su pozornica i glazba, zastave i beretke Socijalističke partije i brojne milicije s uniformama nalik na rendžerske, koje podsjećaju na Sjevernu Koreju. Tu je polovica stanovništva Caracasa. Kad pitam neke vojnike: Kako ide?, odgovaraju mi: – Dobro. Zapravo, vrlo dobro.

Jer, u Venezueli vojska ima sličnu ulogu kao u Egiptu: prema članku 328. Ustava, “sudjeluje u nacionalnom razvoju”. Čak i s Madurom, koji ima mnogo manje karizme od Cháveza i mnogo više neprijatelja, generali imaju sve veću ulogu. Danas upravljaju s oko 40 posto javnih poduzeća. Do sada je samo 411 vojnika napustilo zemlju.

rušenjE režima Građanski rat u Venezueli: Pučista Guaidoa u Srbiji obučili rušitelji Miloševića

Nekoliko metara dalje vojnici dijele rižu i piletinu. I krumpir. I goveđi gulaš. Katy Camargo me odvlači.

Tijekom Chávezovih godina na vlasti, od 1999. do 2013., cijena nafte skočila je sa 16 na 101 dolar po barelu. Venezuela je zarađivala više od 100 milijardi dolara godišnje. Što je iznos jednak vrijednosti 13 Marshallovih planova. Siromaštvo koje je pogađalo 44 posto kućanstava prepolovilo se. Oni koji stoje uz vladu, na dnu, ne stoje s Madurom: stoje uz Cháveza. José Cordero ovdje je s vrećicom bananinih listova umjesto kojih bi sigurno radije vidio bolívar.

“Guaidó je samo marioneta SAD-a”, kaže on. „Ako nam žele pomoći, zašto ne ukinu sankcije? Ne treba nam solidarnost. Ne trebamo milostinju. Moramo samo vratiti ono što je naše”, kaže on. Ruben Marquez, koji sa sobom nosi Marxovu knjigu, slaže se. “Naravno da je to ekonomski rat”, kaže on. “Ali to nije pitanje socijalizma ili kapitalizma: to je pitanje suverenosti.”

Venezuela GEOPOLITIČKE NAPETOSTI U Venezueli jedna žrtva, 46 ozlijeđenih, Guido pozvao na opći štrajk, Maudro kažnjava 'izdajice'

Hambre! Hambre!

Pa ipak, kad je Chávez umro, 48,5 posto kućanstava ponovno je bilo bez kruha. A nafta je i dalje stajala 98 dolara po barelu.

Njih je na tisuće. Tisuće i tisuće, nasuprot šesnaestorici pokraj postaje metroa Chacao. Ali ipak, nije lako zaključiti iz brojki tko je popularniji. Guaidó ili Maduro. Kasnije, u vrijeme zalaska sunca, vraćamo se u Petare: gotovo 15 kilometara daleko. I gladni smo. Samo gladni, gladni.

I ovdje su tisuće: cijeli Caracas maršira, prema kući. Glava dolje. Na ramenima konzerve i boce. A kad nestane struje, opet sve postaje crno, poput olova, i sve postaje tiho: ali samo na trenutak. Zatim počinje. Počinje metalnim, slabim zvukom, zvukom žlice po željezu: a onda još jedan, pa još jedan, svi lupaju po ogradama, kantama, tavama, staklenkama, čemu god, i glas četvrti glasno se diže protiv Madura. Hambre! Hambre! Glad! – iako je Capitolio već daleko.

Zoran Vitas Venezuela je bojno polje u naftnoj utakmici

Ali od svega toga dobiješ samo jeku. Sljedeće jutro svi smo u potrazi za vodom. Bez struje, crpke ne rade. Voda nije dio Carnet de la Patria, kartice domovine koja uključuje kutiju s rižom, brašno, tjesteninu i malo tune, koju vlada daje svaki mjesec. Svi smo u potrazi za cijevima koje još kapaju, tu i tamo, potocima, lokvama, curenjem kanalizacije. Bilo što. Guaidó i Maduro pozvali su nas na ulicu. Ali žedni smo. Samo smo žedni.

U posljednjih pet godina u Venezueli je dohodak po glavi stanovnika pao 40 posto. Prema Guaidóovim analitičarima, uzrok je jasan: kriv je socijalizam. Chávez je bio iluzija, kažu. Ono što smo imali nije bio razvoj, već rast potrošnje. Plaćen naftom. Zapravo, kažu, Chávez je upropastio gospodarstvo. Svojim subvencijama, socijalnim programima, nacionalizacijom uništio je industriju. Uključujući i naftnu industriju, kažu. Ovo pak osporavaju Madurovi analitičari. Koji tvrde suprotno. Kriv je imperijalizam. S Chávezom smo imali povećanje BDP-a, kažu oni. Ne samo rast potrošnje. A nezaposlenost je bila niža no ikad. Tvrde također da se proizvodnja nafte smanjila samo zbog sankcija. I tako dalje i dalje. No, koliko je, na kraju, mojih 600 bolívara? I tako, u osnovi, svi kažu što žele. Za ili protiv Cháveza.

I to je vrlo čudno. Zato što se sve to dogodilo i prije Cháveza. Zapravo, zato je Chávez i došao na vlast. Nakon Jomkipurskog rata i embarga na naftu, početkom 1980-ih cijene su počele padati. Luis Herrera Campíns, predsjednik Venezuele, koja je u to vrijeme bila najbogatija zemlja Južne Amerike, nije smanjio javnu potrošnju kako ne bi izgubio podršku javnosti. Siguran da će prije ili poslije cijene ponovno rasti.

Venezuela, Maduro na državnoj televiziji Maduro: Planirana pobuna nije uspjela jer Venezuela želi mir, cilj je bio napraviti show

Umjesto rasta, dogodio se dug. I kad mu nitko više nije htio posuđivati novac, Campíns je obezvrijedio bolívar. Da zaustavi bijeg kapitala, uveo je fiksni tečaj. Ili točnije: fiksne tečajeve. Do prvih nestašica brašna i šećera došlo je 1989. godine. Moglo ih se naći samo na crnom tržištu. I tako se vlada okrenula MMF-u. Smanjila je subvencije i socijalne programe, ali to je izazvalo ustanak. Trajao je devet dana. S više od 300 mrtvih. To je bila kriza u kojoj je Chávez došao na vlast.

Kada sam u Caracasu u četvrtima imućnih i kažem im da sam odsjela u ulici Mision Vivienda, gledaju me kao da sam luda i pitaju kako to izgleda. Nikada nisu ušli u Mision Vivienda. Pitaju me kakav je njihov grad: mene, koja sam ovdje prvi put. Ako ih pitate kakva je Venezuela bila prije Cháveza, kažu: “Bilo je divno.” Žive u kvartovima zaštićenima električnim ogradama.

Danas, čak i danas, Chávezovi pristaše smatraju kako je Venezuela prije njega bila zemlja samo za imućne bijelce.

Venezuela VOJNI UDAR u Venezueli Više od 70 ozlijeđenih, ministar obrane: Upotrijebit ćemo oružje ako budemo morali

Za večeru dijelimo jabuku

Pod Chávezom su sagrađena 7873 zdravstvena centra. Broj Venezuelaca koji su dobili pristup medicinskoj skrbi povećao se s tri na 17 milijuna. Onih s mirovinom, od 387.000 na dva milijuna. Jesu li to prave brojke? Ili samo iluzija? Možda, na kraju, nije važno. “Kad smo se preselili ovamo, stanovnici okolnih zgrada protivili su se toj odluci”, kaže Jolanda Noriega (41) s trećeg kata zgrade dok dijelimo našu večeru: jabuku.

– Rekli su da će vrijednost njihovih nekretnina pasti. Bili su neprijateljski raspoloženi, a to su i dalje. Kažu da je sve naša krivnja. Da smo mi paraziti, da smo uz naše subvencije uništili zemlju – kaže ona te dodaje: – Ali to je ono što je Chávez bio: ne samo kuća, nego kuća u centru Caracasa. Čak i ako ste siromašni, vi ste važni. Važan si kao i svi drugi. Bila sam nevidljiva, a sada postojim.

U tom trenu nestaje struje, opet. I opet, sve postaje crno.

Vojne vježbe Immediate Response 19

Digitalna komora
JESTE LI ISPROBALI
HGK: Naša Digitalna komora sada nudi sve bitne informacije za pokretanje poslovanja
  • aabbcc:

    Mi njima Vodu - oni nama Naftu, razmijenimo pa da svi sretni budemo.

  • Avatar niwrad
    niwrad:

    Tako to biva kad politička kasta harači najveći dio društvenog proizvoda te ga onda kroz socijalne programe transferira prema onima koji ga nisu stvorili. Kad se još tome doda printanje lažnog novca koji nema pokriće u kvalitetnom kolateralu čime podobni ... prikaži još! prisvajaju ostatak društvenog proizvoda, to ne može izdržati niti zemlja koja je prva u svijetu po naftnim rezervama. Ukratko, socijalizam uništava sve.

  • san.martino:

    Sta rade jadnim ljudima...neka su prokleti svi koji su odgovorni za ovo!