Što su 22 godine od Oluje u odnosu na 71 godinu koliko je trebalo proteći da prvi američki predsjednik, Barack Obama lani u svibnju, posjeti Hirošimu, s tim da se ni on nije ispričao japanskim žrtvama i za današnje američke poglede kontroverznog atomskog bombardiranja, koje je zaustavilo Drugi svjetski rat. Mnogi Amerikanci smatraju sramotnim što se SAD još uvijek nisu ispričali zbog tog ratnog zločina. S druge strane, japanski dužnosnici zadovoljili su se gestom američkog predsjednika te nisu potezali pitanje američke isprike obrazlažući kako bi to obnovilo rasprave o japanskim zločinima u Drugom svjetskom ratu.
Hrvatska je akciju Oluja sprovela na svom, a ne na teritoriju Srbije, i to nakon uzaludnih pokušaja da na miran način povrati svoj okupirani teritorij s kojeg je počinjenjem brojnih ratnih zločina protjerano nesrpsko stanovništvo, te nakon Tuđmanove ponude još jedne amnestije za pobunjenike. Akcija Oluja kontroverzna je samo za srbijanski politički vrh, pobunjenike i politički motiviranu manjinu u Hrvatskoj, unatoč i nakon pravne ocjene suda u Haagu. Povijest nas uči da ne treba imati iluziju da će tako skoro Hrvatska i Srbija imati iste poglede na Oluju pa i rat u Hrvatskoj. Osobito sada ta pitanja nema smisla potencirati s obzirom na to da je u Srbiji apsolutni politički autoritet Aleksandar Vučić koji je za vrijeme srbijanske agresije na hrvatskom teritoriju tada tako samouvjereno, nekoliko mjeseci uoči Oluje, Srbima u Glini govorio: “Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku!” te bez uvijanja zaključio što slijedi pobjede li srpski radikali Slobodana Miloševića: “Vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće!”, kazivao je tada Vučić, kao šegrt Vojislava Šešelja, pobunjenim Srbima u Hrvatskoj.
Upravo je on osobno dionik političke odgovornosti za tragediju koja se samo četiri i pol mjeseca nakon njegova govora dogodila hrvatskim Srbima. I stoga je očekivano srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić tako razuzdano hrvatskog premijera Andreja Plenkovića zbog izjave kako je Oluja spriječila novu Srebrenicu, prozvao da “povampiruje antisrpsku histeriju u Hrvatskoj”, dok je “pravim bezobrazlukom” ocijenio izjavu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je izrekla uvjerenje “da će među hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti s vremenom još više sazrijevati svijest da ih je upravo Oluja rasteretila od teškog stoljetnog utega velikosrpskih projekata”.
Aktualnom srbijanskom političkom vrhu i ne preostaje drugo nego da govore o protjerivanju Srba u Oluji, jer oni tako brane sebe. I to višestruko, od izdaje hrvatskih Srba i od odgovornosti za tragediju koja im se dogodila, te zbog neuspjeha obećanog projekta Velike Srbije. Razumljiv doprinos miru je što se Hrvatska miri s tim i ne stvara problem za bilateralne odnose od toga što je izbor srbijanskog naroda da na čelu Srbije bude čovjek koji je bio jedan od promicatelja velikosrpskih ideja koje je prakticirao na našem teritoriju, a posljedica čega su i bizarni državnički ispadi srbijanske diplomacije koja državnički problem radi oko toga tko će u Hrvatskoj pjevati na proslavi oslobodilačke akcije Oluja.
Naš je politički vrh svojim izjavama – premijer Andrej Plenković da Hrvatska ne da na Oluju, kao što branitelji nisu dali na Hrvatsku, te predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković da se svakoj žrtvi treba pokloniti – doprinio smirivanju tenzija i dostojanstvenoj proslavi Oluje. Uz poziv ministra Damira Krstičevića na dostojanstvenu proslavu, osobiti iskorak je učinio Marko Jelić koji je kao gradonačelnik Knina izrazio nadu da će se vratiti “oni koji su otišli” jer je ovo “njihova domovina i djedovina”. Politički predstavnici Srba na čelu s Miloradom Pupovcem, ostali su na svojim uobičajenim pozicijama žaleći što rat “nije završio” s Olujom“ kako za srpske civile koji su ostali na svojim pragovima, tako i za sve nas koji danas živimo u Hrvatskoj”. Podsjetili su na “teško razumljive” zločine nakon akcije Oluja (što danas jest nerazumljivo kao i bombardiranje Dresdena), te potrebu njihova procesuiranja s čim se treba složiti jednako kao i u odnosu na brojne neprocesuirane zločine koji su i isprovocirali osvetničke akte nakon Oluje.
Propustili su priliku to nazvati “greškama” kao što su to učinili na proslavi “antifašističkog” ustanka u Srbu. Istodobno za hrvatsku manjinu u Srbiji, prema izjavi predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova ništa novo. Uoči Oluje “moraju šutjeti, biti tihi, sklanjati se i skrivati!”
Još jednom hvala Franji i Šušku što su spasili Bihać od genocida .