„Marija, ovdje Vlado, nalazim se u sudu kod predsjednika i biti ću odmah lišen slobode i sproveden u zatvor, obavijesti odmah one u Beogradu i one u Zagrebu i sve ostale, ti već znaš koje i reci da odmah od danas stupam u štrajk gladju. Kako su djeca? Nemoj se sekirati, ajde zdravo.“ Ovim se riječima Vladimir Šeks 13. veljače 1985. obratio supruzi Mariji desetak minuta nakon što mu je predsjednik Općinskog suda u Osijeku Dragutin Mioč priopćio da ga lišava slobode.
Šeks je, očito po nalogu s višeg mjesta, uhićen na prevaru: naime, Mioč ga je odlučio zadržati u pritvoru neovisno o tome što nije riješena Šeksova žalba na odluku o uskraćivanju odgode izvršenja kazne. Tri dana kasnije prebačen je u zatvorsku bolnicu u Zagreb gdje je nastavio štrajkati glađu.
Zatvorenik br. 6769
Neovisno o očitom kršenju zakona, režim je nastojao što je moguće prije Šeksa dovesti u Staru Gradišku pa je i obitelji i njegovim odvjetnicima uskraćivao posjete. Zapadna demokratska javnost, poput američkih listova The New York Times i Washington Post, upozoravala je kako se radi o kafkijanskom procesu u kojemu se sudski organi koriste kao sredstvo represije, ali je režim ostao gluh. Kada se francuski novinar Claude Juvenal zainteresirao za slučaj, predsjednik izvršnog vijeća Sabora i kasniji savezni premijer Ante Marković odgovorio mu je kako se upravo na ovom primjeru vidi sav humanizam jugoslavenskog društva jer se Šeksu, čovjeku koji je „razvijao netrpeljivost i rasizam“, dopustilo da do krajnosti iskoristi pravne mogućnosti. Narušenog zdravlja, Šeks je konačno prihvatio neizbježno, prekinuo štrajk glađu i policija ga je 8. ožujka 1985. prebacila u Staru Gradišku.
U jednom od najozloglašenijih zatvora komunističke Jugoslavije Šeks je boravio malo više od pet mjeseci. Upravo zahvaljujući njegovu spisateljskom radu i drugom javnom djelovanju jugoslavenska, ali i međunarodna javnost, mogla se upoznati s uvjetima u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška. Šeks, ili politički zatvorenik broj 6769, nakon što je prvu noć proboravio u prostoriji bez grijanja i krevetom s raspadajućim jastukom iz kojega su miljeli insekti, premješten je ćeliju 31. U njoj se već tada nalazilo tridesetak ljudi tako da se o mirno provedenim noćima nije moglo govoriti: u prostoriji se nalazila kibla koju su koristili svi zatvorenici. Zatvorenik je pisma primao otvorena i cenzurirana, a istovjetno je i slao poštu. Zatvorski čuvari su se prema kažnjenicima odnosili s tipičnim prezirom, nastojeći iskoristiti sve mogućnosti da povrijede njihovo ljudsko dostojanstvo. Prilikom obraćanja čuvaru zatvorenik je morao skinuti kapu, stajati mirno i izustiti riječ „šef“. Zatvorenici su se međusobno obraćali riječju „rob“, a umjesto riječi zatvor, rabili su „logor“. Jedna slovenska autorica s pravom je Kazneno-popravni dom u Staroj Gradiški nazvala civilizacijskim anakronizmom.
Po dolasku u Staru Gradišku Šeks se pridružio skupini koja se kolokvijalno zvala politički zatvorenici. Jedan od načina pomoću kojih je režim nastojao izvršiti pritisak na osuđene „unutrašnje neprijatelje“ ili političke zatvorenike bio je da ih smjesti u društvo višestruko osuđivanih kriminalaca. Početkom 1985. oni su činili oko 90% zatvorenika pa se Šeks našao u većinskom društvu ubojica, silovatelja i provalnika, odnosno osoba koje su njegovale krajnje ciničan odnos prema svim ljudskim vrijednostima: većina ih je bila naoružana noževima i bodežima iako je to bilo strogo zabranjeno. S obzirom na posebnost svog položaja politički zatvorenici činili su manje i zatvorene skupine, a Šeks je, imajući u vidu njegovu agilnost, pravničku vrsnoću, međunarodnu i domaću medijsku prisutnost i relativno kratko vrijeme koje je morao izdržati u zatvoru, ubrzo postao središnja ličnost ili, prema doušničkim izvještajima, „duhovni vodja“ političkih zatvorenika. Šeks je, izvještavali su doušnici, „povukao mase“ pa u Staroj Gradiški „nikad nije bilo takove aktivnosti“. Zaista, nakon što je prevladao početnu depresiju, Šeks se u zatvoru počeo ponašati prilično nesputano. Povratila mu se vještina ironije pa je u razgovorima svoj položaj znao uspoređivati s jednom epizodom iz Titove prošlosti. „Da li si gledao Bombaški proces“, upitale su ga u jednoj prilici Marija i kćer Zrinka“: i, kako je nazočni čuvar izvijestio zatvorsku upravu, „Šeks kaže gledao sam. Uto žena upada kaže isti je kao i ti.“. Doušnici su izvještavali kako je svaka njegova riječ „izgovorena sa ironijom na račun društva ili stražara pa i ostalih civila ovdje u domu“, a službenicima zatvorskog odjela za preodgoj, koje je inače nazivao „uzgajateljima“, govorio je, s primjesom vrhunskog cinizma, kako ne vidi „razlike izmedju slobode i ovoga ovdje“. Tri godine kasnije Šeks će u Ljubljani objaviti svoj zatvorski dnevnik kojeg, po bogatstvu iznesenih detalja, ali i dramatičnosti opisa pojedinca na meti režima, treba uvrstiti u kvalitetnije prinose povijesti političke i kaznene represije u Hrvatskoj.
Nepodoban i za grobara
Nekoliko dana nakon što je stigao u Staru Gradišku Šeks je uputio prvo pismo obitelji u Osijeku. U posebnoj poruci kćerki napisao je: „Zrinka, nadam se da ispravno shvaćaš situaciju. Nemoj dopustiti da ni jednog trenutka povjeruješ da bi tvoj otac bio nečastan čovjek. Ovo će za sve nas biti jedno veoma dragocjeno iskustvo iz kojeg ću ja, a već i jesam, izvući odgovarajuće konzekvence.“. Vrlo brzo postalo je jasno na kakve je konzekvence mislio. Već tijekom prvog mjeseca boravka počeo je osmišljavati način pomoću kojega će svoje iskustvo u Staroj Gradiški prezentirati javnosti i time ukazati na neporecivu činjenicu da je Jugoslavija država u kojoj se krše temeljna ljudska prava. Time je započela njegova borba protiv komunističkog režima u Jugoslaviji. Izlazak iz Stare Gradiške predstavlja trenutak u kojemu je završila postupna Šeksova transformacija od ambicioznog pravosudnog radnika, preko razočaranog i rezigniranog pristaše socijalističke zakonitosti u borbenog zagovornika političkih i društvenih promjena.
„On se u cijelom svom disidentskom ponašanju bori za neku slobodu“. Ovim riječima je Nikola Kaloper, partizanski veteran, osječki dopisnik zagrebačkog tjednika Arene i jedan od najglasnijih kritičara Šeksovog djelovanja u 1970-ima, u studenom 1985. opisao prvi javni istup nekadašnjeg političkog zatvorenika br. 6769. Netom prije, slovenski časopis Mladina objavio je (u rujanskom broju) veliki intervjuu sa Šeksom kojeg je režim zabranio, ali je, nakon odlučne reakcije Socijalističke omladine Slovenije, viši sud u Ljubljani poništio zabranu. Kaloper je neočekivano točno opisao daljnji tijek Šeksovog djelovanja. Naime, u spomenutom intervjuu Šeks je detaljno opisao vrijeme provedeno u Staroj Gradiški, upozoravajući na nedemokratsku prirodu poretka u Jugoslaviji. Šeks je i službeno postao disident, odnosno osoba čiji je moto postalo aktivno osporavanje doktrine i prakse jugoslavenskog komunizma, posebno represije.
Sam je, pak, i nakon izlaska iz zatvora bio izložen različitim vidovima postpenalne represije. Primjerice, do početka 1987. uputio je više od 1000 prijava za posao, od kojih su sve odbijene. Ovaj diplomirani pravnik s dvadesetogodišnjim iskustvom javnog tužitelja, suca i odvjetnika nije bio moralno-politički podoban za poslove pomoćnog grobara, sezonskog radnika u ratarstvu, uličnog prodavača sladoleda, čistača ulica i sl. Kada je „IPK Osijek“ raspisao natječaj za 250 sezonskih radnika ironično je obećao: „Ja bih uredno obavljao povjereni posao, a napominjem, da ne bih niti „bunio“ radnike, jer čemu buniti one koji su na vlasti“. Nije pomoglo, pa Šeksu nije dobio priliku da se iskaže u branju jabuka. Uslijed jakog međunarodnog pritiska, ali i lokalnih poznanstava, u svibnju 1987. Šeks se konačno uspio zaposliti u osječkoj tvrtki „Patent“ na mjestu voditelja kadrovskog, pravnog i općeg odjela.
Naputak s vrha u vezi posla, ali i neke druge pojedinosti, svjedoče kako je režim u tom trenutku, najvjerojatnije u cilju dolaska do nasušno potrebnih zapadnih kredita, donio odluku o djelomičnom popuštanju represije. Naime, Šeksu su putne isprave oduzete još prilikom uhićenja i, usprkos brojnim intervencijama organizacija za ljudska prava, nije do njih mogao doći. Organi unutrašnjih poslova imali su diskrecijsko pravo odlučivanja tko će dobiti putne isprave i nekoliko Šeksovih zamolbi za povratom je do početka 1987. odbijeno, u skladu s tadašnjom praksom, bez ikakvog obrazloženja. Onda je Savjet za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, na sjednici održanoj u drugoj polovici veljače iste godine, donio odluku o izdavanju putnih isprava trojici istaknutih hrvatskih političkih disidenata. Pored Šeksa, putne isprave vraćene su Franji Tuđmanu i Živku Kustiću. No, radilo se o uvjetnom popuštanju: „ukoliko bude neprijateljski postupao“, navedeno je, „odmah će mu biti oduzeta“. Može se zaključiti kako je režim prema disidentima primjenjivao neku vrstu stupnjevane represije: popuštao je u onim aspektima koji su za cilj imali pasivizaciju protivnika, a nastavljao je pritisak u onim za koje je ocijenio kako ga mogu ugroziti. Režim je brojne disidente držao na kratkoj uzici: slobodni, ali isključeni iz javnosti i svedeni na uzak – gotovo ilegalni – krug istomišljenika, uvijek im je nad glavom visjela opasnost od optužbe za neprijateljsko djelovanje. Služba državne sigurnosti nastavila je s obradom i, prema slikovitom izrazu jednog obavještajca, Šeksova nova politička orjentacija bila je: „Nije važna ideologija kojom se ruši sistem, bitno je srušiti ga“.
Velika podrška iz Slovenije
Pravnička vrsnoća, izražena agilnost, prepoznatljivost u međunarodnoj javnosti, ali i već širok krug domaćih istomišljenika, učinili su Šeksa prirodnim osnivačem organizacija za ljudska prava u Jugoslaviji. U listopadu 1986. započinje rad na osnivanju hrvatske sekcije Amnesty Internationala, u svibnju 1987. dobio je mandat za osnivanje jugoslavenske sekcije International Helsinki Federation for Human Rights, a ubrzo je zaključio i profesionalni angažman s njemačkim Internationale Gesellschaft für Menschenrechte (IGFM). Šeksovi medijski istupi, posebice oni u inozemstvu, u svojstvu voditelja spomenutih organizacija u Jugoslaviji, uvelike su pridonijeli upoznavanju zapadne javnosti s pravom prirodom jugoslavenskog komunizma. Šeks je Jugoslaviju uporno i dosljedno prikazivao kao državu u kojoj se na brojne načine krše temeljna ljudska prava i slobode – poput ustavom zajamčenog prava na slobodu izražavanja. Najveću podršku u disidentskom radu Šeks je dobio u Sloveniji. Neslužbeni opozicijski listovi poput Mladine i Nove Revije često su objavljivali njegove članke. Režim je sve ovo gledao kao neprijateljsko djelovanje. U izvještaju osječkog centra Službe državne sigurnosti iz srpnja 1987. stoji: „Šeks je konstantno na relaciji Zagreb-Ljubljana-Beograd, i kao osovina koja veže te centre, iznosi svoje ideje, sluša njihove prijedloge, prenosi ih, objedinjava“.
Istovremeno s radom za IGFM i druge organizacije Šeks je u nekim istupima jasno dao naslutiti kako borba za ljudska prava i slobode pojedinca nužno mora u jednom trenutku dotaknuti i pitanje položaja njegove šire zajednice. Koliko je, uostalom, pojedinac slobodan ukoliko to njegova narodna zajednica nije? Hrvati su bili jedan od konstitutivnih naroda Jugoslavije, Hrvat je bio na mjestu saveznog premijera, ali, istovremeno, upravo je jedino njihov nacionalni osjećaj često službeno izjednačavan s profašističkim tendencijama, upravo su na području njihove republike favorizirani kadrovi malobrojnijeg naroda, u što se i sam Šeks u Osijeku mogao izvrsno uvjeriti, i upravo je njihova politička i ekonomska emigracija bila najbrojnija. Stoga je angažman na polju temeljnih ljudskih prava i sloboda u višenacionalnim državama s komunističkim uređenjem – poput Jugoslavije – morao sadržavati borbu za nacionalnu ravnopravnost podređenih naroda. Šeks je, stoga, djelovanje hrvatske sekcije Amnestya višestruko usmjerio: pored upozoravanja na totalitarnu prirodu komunizma u Jugoslaviji, zapadne demokracije obaviještene su da Hrvati nisu moderni štovatelji Pavelićevog eksperimenta s fašizmom, mahom skloni terorizmu, nego narod željan slobodnog političkog izražavanja. Dvojnu prirodu koordinacije hrvatskom sekcijom Amnestya Šeks je objasnio u pismu Vladi Gotovcu iz lipnja 1987.: „Svrha je da u svijetu hrvatsko ime stane (ponovno) u isti red s imenima civiliziranih naroda. Na sve strane u svijetu nas, zahvaljujući užarenim činima očajnika, nerazumnim, obilno pomaganih raznim domaćim pomoćima, nastoje oslikati kao moderne Skite Europe. Hrvatska djelatnost Amnesty International je jedan pokušaj contra.“.
U govoru kojeg je sredinom listopada 1988. održao prilikom Hrvatske kulturne smotre u Göteburgu Šeks je uvjerljivo demonstrirao novonastalu simbiozu borca za ljudska prava i prvaka hrvatskog nacionalnog pokreta. Uslijed komunističkog političkog monopola koji je sustavno kršio ljudskih prava vlastitih građana, ali, istovremeno i tolerirao „bjesomučne napade miloševićevske politike na sve što je hrvatsko“, nije bilo drugog izlaza doli demokracije. Hrvati, istaknuo je, moraju samostalno odlučiti hoće li „suživjeti s ostalim narodima u obliku federacije, konfederacije ili samostalno“. Tih godina nije bilo mnogo disidenata koji su režimu upućivali ovako otvorene izazove. S obzirom da su ubrzo uslijedile i druge slične izjave nikakvo čudo da je početkom 1990. jedan sarajevski časopis Šeksa predstavio „Državnim neprijateljem No.1“.
Sutra: Postaje jastreb HDZ-a
>>Slučaj odvjetnika Šeksa: Uhićen i osuđen u montiranom procesu
>>Tito optužuje: Što to tamo u Slavoniji radi taj tužilac Šeks!?
gdjelije HDZ-ovac Stijepan Mesić samo izgubio lovu skupljenu od dijaspore za obranu lijepe naše kada se vračao iz Australije.škola Stare Gradiške.