Mnogi ekonomisti, jednako kao i ekonomski laici, drže da povećanje plaća državnim i javnim službenicima, koje je sa saborske govornice jučer najavio premijer Plenković, za hrvatsku ekonomiju u cjelini može biti samo blagotvorno. S većim plaćama, smatra se, državni i javni službenici imat će više novaca, osobna potrošnja će rasti, s njom i bruto domaći proizvod, država će imati više prihoda pa će i javna potrošnja rasti, i tako u krug. Nažalost, za malu i otvorenu ekonomiju ta logika ne vrijedi baš uvijek
Jer, lako se može desiti da s porastom plaća još brže od domaće potrošnje raste uvoz, pa ukupni BDP bilježi sve niže stope rasta ili čak dugotrajnu stagnaciju. Vjerojatno ne slučajno, u svojem godišnjem izvješću Saboru o radu Vlade premijer Plenković nije propustio spomenuti rast osobne potrošnje i izvoza, ali je “zaboravio” golemi skok uvoza od 7,9 posto u drugom tromjesečju ove godine, “koji upućuje na ozbiljan strukturni poremećaj”, kako je za Večernji list ocijenio ekonomist Željko Lovrinčević.
Na prvi pogled, ako za to u proračunu ima novaca bez da se porezna presija povećava, dizanje plaća u javnom i privatnom sektoru čini se opravdanim, a osobito se čini dobrim potezom ako se odvija uz istodobno porezno rasterećenje dohotka i dobiti građana i poduzetnika, te uz rast zaposlenosti (apsolutne i relativne).
No, to može imati i pogubne makroekonomske konzekvence, malim i otvorenim ekonomijama jako dobro poznate kao Balassa-Samuelsonov efekt. Povećavanje plaća u sektoru nerazmjenjivih dobara, koje nema temelja u rastu produktivnosti nego samo želi pratiti i dostizati rast zarada u sektoru razmjenjivih (izvoznih) roba i usluga, može izvoznicima povećati domaće troškove i tako narušiti ukupnu konkurentnost nacionalne ekonomije u svijetu. Ta prijetnja osobito je opasna ako se događa u zemlji koja već ima relativno prevelik udjel javne potrošnje u BDP-u u odnosu na svoje konkurente, a Hrvatska je upravo takva.
Premda je sa 46,4 posto BDP-a potrošnja hrvatske konsolidirane države otprilike na prosjeku Europske unije, ona je osjetno viša nego u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj ili Sloveniji (Eurostat za 2018.), na što je Hrvatsku upozorio i MMF u svojem prošlogodišnjem izvješću. Dakle, Vlada premijera Plenkovića trebala bi povećati plaće onim državnim i javnim službenicima koji to zasluže povećanjem svoje produktivnosti, a istodobno snižavati udjel ukupne javne potrošnje u BDP-u prema 42 ili 41 posto, kolika je ona u susjednim članicama Europske unije (o 25,7 posto jedne Irske ne možemo ni sanjati). Osobito bi to trebala činiti u vrijeme kada BDP spontano raste pa joj se za to pruža prilika, a za Vladu Andreja Plenkovića s usporavanjem globalne ekonomije to je vrijeme na izmaku.
Naposljetku, da bismo barem donekle mogli biti sigurni da će povećanje državnih plaća za jednu kunu donijeti rast BDP-a veći od jedne kune, trebali bismo vidjeti ozbiljna istraživanja i proračune, a oni u Hrvatskoj nažalost izostaju. To nas i ne treba čuditi s obzirom na to da u Vladi nema iskusnog makroekonomista.
Ma nema, uvijek nastrada realni sektor i građani. Jednostavno... Uhljebistan.