Na današnji dan, 22. rujna, u Mariji Gorici obitelji, učenici i mještani s dubokim pijetetom prisjećaju se 14 učenika Osnovne škole Ante Kovačića koji su 1989. godine krenuli na školski izlet u Gornju Stubicu, a nikada se nisu vratili svojim domovima. Kod spomenika poginuloj djeci svijeće su zapalili učenici matične škole, načelnica Marica Jančić, župnik Matej Petrić i ravnateljica Jasna Horvat.
Tog jutra tri su autobusa prijevozničke tvrtke Zagorjetrans prevozila učenike drugog, trećeg i četvrtog razreda. Nešto prije 9 sati jedan je autobus, koji je malo kasnio, stigao do pružnog prijelaza u Pojatnom na pruzi Zagreb – Varaždin. Prijelaz tada nije imao rampu ni svjetlosno-zvučnu signalizaciju – bio je označen tek Andrijinim križem i znakom STOP, dok je jutarnja magla drastično smanjila vidljivost.
Vozač autobusa Ivan Jakolić zaustavio se prije pruge i pogledao lijevo i desno. S njim je na mjestu suvozača sjedio nastavnik Rudolf Belšak. Prema njihovu kasnijem svjedočenju, nisu vidjeli ni čuli vlak. No, kada je autobus već stupio na tračnice, Belšak je kroz maglu ugledao nejasnu siluetu koja se brzo približavala.
"Ivice, daj puni gas! Dolazi vlak!" povikao je u panici nastavnik. Jakolić je pritisnuo papučicu gasa, no bilo je prekasno. Putnički vlak 3320, koji je prometovao dopuštenom brzini od 80 kilometara na sat, silovito je udario u stražnji desni dio autobusa. Dvanaestero djece poginulo je na licu mjesta, dok je još dvoje od zadobivenih ozljeda preminulo u zagrebačkim bolnicama. Ukupno je život izgubilo 14 učenika, dok je 21 osoba teško ili lakše ozlijeđena.
Nakon udara na mjesto nesreće odjurile su ekipe Hitne pomoći iz Zaprešića, Zagreba i Zagorja. Dok su ozlijeđeni prevoženi u bolnice, zavladala je nezapamćena drama: roditelji su u panici obilazili zagrebačke odjele tražeći svoju djecu. Za one koji nisu pronađeni među živima, uslijedila je mučna identifikacija na Zavodu za sudsku medicinu. Svjedoci su opisivali prizore užasa, šokiranu i preplašenu djecu te opću nevjericu koja je okovala cijeli kraj. Svi poginuli učenici pokopani su na zajedničkom sprovodu kojem je prisustvovao i tadašnji zagrebački kardinal Franjo Kuharić. Načelnica Marica Jančić prisjetila se u ranijim intervjuima kako u Mariji Gorici nakon ove tragedije punih šest mjeseci gotovo uopće nije bilo života.
Nakon nesreće pokrenut je sudski postupak protiv vozača Ivana Jakolića. Krajem svibnja 1991. godine Općinski sud proglasio ga je krivim za teško djelo protiv sigurnosti prometa te ga osudio na dvije godine zatvora. Ipak, sudac Ranko Marijan u obrazloženju presude otvoreno je upozorio kako se sva krivnja ne može svaliti samo na vozača. Opisao je Jakolića kao posljednju kariku u širem lancu odgovornosti, istaknuvši činjenicu da je rampa na tom kobnom prijelazu postavljena tek nakon što se tragedija dogodila. Prema riječima njegova odvjetnika Veljka Miljevića, Jakolić je nakon te nesreće ostao potpuno slomljen čovjek.
Tri dana nakon tragedije, 25. rujna 1989. godine, vlakovi širom Hrvatske zaustavili su se na jednu minutu kako bi odali počast stradaloj djeci i upozorili na opasnost nezaštićenih prijelaza. U školi u Mariji Gorici izleti se nisu organizirali gotovo cijelo jedno desetljeće, a u znak sjećanja na 14 izgubljenih mladih života u mjestu je kasnije izgrađena sportska dvorana.
'Ivice, daj puni gas! Dolazi vlak': Autobus s djecom zapeo na pruzi, poginulo 14 školaraca
Otvori KEKS Pay
