Mali gradić Colares, s ne više od dvije tisuće stanovnika,
smješten je na otoku Coralesu u regiji Paru00E1 na
sjeveroistočnoj obali Brazila. Tu gdje se Amazona ulijeva u ocean davne
1977. zbila se jedna od najčudnijih invazija. Invazija NLO-a. Bez
pretjerivanja mogu reći – potpuno nalik nekoj hollywoodskoj
izmišljotini. Jer čudnovati objekti nisu se zadržali na
pokazivanju letačkog umijeća, nego su – čudno je i izreći
– ljudima sisali krv. Zato su nazvani –
“svjetlima vampirima”.
Svjetlosni snopovi
Isprva su neobična svjetla pratila i uznemiravala ljude gradova Santo
Antonio do Taua, Mosqueiro, Bauia do Sol, a potom su ih tanki
svjetlosni snopovi ljude počeli ošamućivati te bi se,
malaksali, rušili u nesvijest. Osjećali su kao da ih je
nešto sisalo. Doista i jest. Diljem regije Para žrtvom
sisanja krvi bilo je više od tri tisuće ljudi, a
središte nevolje bio je Colares.
Bijeli, svjetlosni snopovi bili su promjera od sedam do osam
centimetara te vrući poput cigarete.
Na tijelu su ljudima ostajale male ranice, najčešće do osam
rupica, kroz koje im je sisana krv. Evo što je o njima
zapisala colareška liječnica Wellaide Cecim Carvalho, kod
koje je pomoć došlo tražiti prvih tridesetak žrtava
“vampirskih svjetala”, sa simptomima hipertermije,
glavoboljom, opeklinama, mučninom, drhtavicom i vrtoglavicom:
“Sve su žrtve imale ozljede na licu i prsima koje su
nalikovale na rane nakon izlaganja radijaciji. Tegobe su počinjale
crvenilom kože koje se širilo od ranica. Poslije bi žrtvama
počela opadati kosa, a koža bi postajala crna. Velikog osjećaja boli
nije bilo, samo povećana toplina. Također su zamijećene male ranice i
ožiljci na koži.“
Hollandina priča
U javnosti je priča iznesena tek 1997. godine kad ju je pukovnik
brazilskog zrakoplovstva Uyrange Bolivar de Hollanda Lima ispričao
brazilskom “NLO magazinu”’ i mreži
“Globo Network”. Davne 1977. brazilska vojska tu je
operaciju nazvala “Tanjur”. Hollanda (tada satnik)
je bio voditelj Službe za traganje i spašavanje u Amazoniji
u Prvom brazilskom zrakoplovnom zapovjedništvu u gradu
Belemu. U rujnu 1977., kada se stanovništvo regije Para
obratilo zrakoplovstvu za pomoć, postao je voditelj operacije u tom
šumovitom području.
Hollandin tim je noćima nadzirao nebo sa spremnim fotoaparatima i
kamerama s posebnim lećama i intervjuirao očevice i žrtve neobičnih
objekata te prikupljao policijske izvještaje. Hollanda nije
probleme pripisivao NLO-ima jer nije u njih vjerovao – sve
dok članovi njegova tima napokon nisu uspjeli snimiti nizove
fotografija NLO-a koji su se približavali. Bilo je velikih svjetlećih
objekata, ali najviše je bilo žućkasto-bijelih svjetlećih
kugli koje bi se iznenada pojavljivale iz šume, ponekad u
formacijama od dvije, tri ili pet.
Među fascinantnim Hollandinim susretima jest onaj iz studenoga 1977.
godine kad mu je na plaži Machadinho u Colaresue iznad glava
prošao golem svjetleći objekt. Imao je oblik sifona, a
stajao je mirno na oko dvjesto metara od njih.
“Zastrašujuće, goleme stvari”, kazao je
Hollanda, “bile su nešto inteligentno,
nešto čime je bilo upravljano.” To inteligentno
potom bi uzletjelo nevjerojatnom brzinom prema zvijezdama.
Stanovnici šumovitog brazilskog područja nisu viđali samo
letjelice, nego ponekad i njihove stanovnike. Hollanda je zabilježio
priču Claudomire Paixao iz mjesta Baia do Sol, koju je u noći
18. listopada 1977. probudilo jako svjetlo koje je obasjavalo njenu
kuću. Svjetlo, isprva zeleno, a poslije crveno, prošlo joj
je preko lica, zrak je posato topliji, a tada je vidjela
“stvorenje, poput čovjeka, koje je bilo odjeveno u
nešto nalik ronilačkoj odjeći.” Napravu nalik
pištolju uperilo je u Claudomiru. Predmet je zasvijetlio tri
puta, a ona je, užasnuta i ukočena od šoka, osjetila vrućinu
te joj se činilo “kao da je probadaju igle”. Činilo
joj se da je biće skupljalo njenu krv. No, izvještaja o
bićima bilo je malo, glavni junaci bili su leteće svjetleći objekti.
Svjetlo pod vodom
NLO-e su lokalni ribari viđali kako zaranjaju i izranjaju iz zaljeva
Marajo. Viđali bi i plavkasto svjetlo kako se kreće ispod vode, a
jednom je prilikom takvo svjetlo bez ikakvog zvuka kružilo na
udaljenosti od oko tristo metara od Hollandina broda.
Satnik Hollanda je u prosincu 1977. predao izvještaje u Prvo
brazilsko zrakoplovno zapovjedništvo. Zapovjeđeno mu je da
završi operaciju Tanjur. “Plijen”
operacije, koji je poslan u glavno zapovjedništvo u
Braziliju, bilo je 500 fotografija objekata, 16 sati filma na vrpcama
osam i 16 milimetara te dvije tisuće intervjua sa žrtvama
“'svjetala vampira”. Početkom 1978. svjetleći
objekti postupno su prestale opsjedati Colares i susjedna mjesta.
Vlada priznala istraživanje NLO-a
Hollandin istup u javnosti dobio je potvrdu u svibnju 2005. godine kad je brazilska vlada, pod pritiskom kampanje “NLO-i: Sloboda informiranja sada”, priznala istraživanje NLO-a. Kampanju je godinu dana prije pokrenuo brazilski “Odbor za istraživanja NLO-a”. Članovima te civilne udruge na prvom je sastanku s predstavnicima vojske u Centru zračne obrane i kontrole leta objašnjeno da je država sustavno detektirala i registrirala NLO-e u zemlji te ih od 1954. godine označavala etiketom “H-promet”. Dali su im na uvid prva tri povjerljiva dosjea o NLO-ima. Među njima su bili dokumenti operacije Tanjur iz 1977. godine, ispisani na 170 stranica, koji su potvrdili kontroverznu priču pukovnika Hollande. Službeni dokumenti operacije Tanjur dostupni su na adresi: www.ufo.com.br/documentop.php.
Opisi svjedoka
Među izvještajima iz Colaresa i ovi su opisi: “Objekt koji je mijenjao boju od žute do crvene letio je nisko, bez buke, odašiljući dugu plavičastu zraku svjetlosti. Žrtvu je pogodila u lumbalno područje te je ošamutila. “Leteći objekt promjera oko sto metara emitirao je jake zrake svjetla prema Colaresu”. “Iznad ušća Jejutauu00E1e velik jarki objekt veličine oko sto pedeset metara letio je brže od mlaznog aviona, potom je naglo skrenuo i nestao u mračnoj noći zaljeva Maraju00F3.”
