Naslovnica Vijesti Hrvatska

Upoznajte hrvatsko selo u kojem nema vila i tek je jedna trgovina. 'Ovo je raj na zemlji!'

U Kopačevu je oko 90 ležaja na pet adresa, i kamp-odmorište. Sve je više seoskih domaćinstava koji otvaraju apartmane u starim kućama
14. travnja 2019. u 14:30 8 komentara 23079 prikaza
Kopačevo
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Nema tamo luksuznih vila, pogled puca na stare panonske kuće koje su odavno napunile stotu. Jedna je trgovina u središtu sela. No, ne slijede oni slavonski trend – iz tog se sela ne iseljava, u njega se doseljava. I više se mještana rađa nego što ih umire. Gradit će suvremeni vrtić jer im je stari postao pretijesan. To je Kopačevo, malo baranjsko selo uokvireno s jedne strane Osijekom, a s druge Parkom prirode Kopački rit, najvećom europskom močvarom. Zaintrigralo je ono čak i zvijezdu hrvatske estrade Tonija Cetinskog koji je ondje kupio zemljište. Raj je to na zemlji, kažu i starosjedioci i doseljenici.

Karolina Amidžić Dosje Slavonija 'Tko god kaže da u Njemačkoj teku med i mlijeko, taj nema pojma!'

- Ili, kako je to opisao jedan Dalmatinac: prvi red do mora. I još nema kamena pa se ne može spotaknuti, posvuda su tepisi. Nekada je tu bilo i more, Panonsko – započinje Mato Cerić, poznati osječki snimatelj i fotograf.

Čim otvori vrata na kraju svoga dvorišta, Cerić praktički zagazi u vodu. Čekaju ga uz ogradu čamac i udica, a u dunavskoj vodi šarani i somovi. Na leđima mu je 69 godina. Od stana u Osijeku, asfalta i gradske vreve u kojoj je proveo život do prave seoske idile dijeli ga ravno deset kilometara.

Kopačevo | Autor : Davor Javorovic/PIXSELL Foto: Davor Javorovic/PIXSELL Ivo Kolak

- Lokalni stanovnici su prilično zatvoreni i nisu naučili drugima pokazivati svoju ljepotu, plaše se da im to ne ugrozi njihovo življenje i mir. A mi smo željni toga, pobjegli smo iz grada, buke, velike aktivnosti. Imao sam kuću u Bilju, ali su u njoj za rata držali stoku pa sam je nakon reintegracije prodao i kupio zemljište u Kopačevu. Kada je u Osijeku rušena kuća prvog hrvatskog pivara Šepera, tik uz HTV na kojem sam radio, bilo mi je žao da se ta cigla baci, pa sam pitao pokojnog poduzetnika Antuna Novalića kamo će s tom građom. Kako ju je namjeravao odvesti na smetlište u Sarvaš, pristao je da dio ja uzmem. Dovukao sam, tako, 21.000 cigli od Šepera i sagradio kuću kakva je na tom placu nekada i bila, panonsku jer me baš to i fasciniralo – prisjeća se Cerić. Prošlo je od tada deset godina. Mato u svom stanu na osječkom Sjenjaku, koji se inače naziva i spavaonicom grada, danas doslovce samo prespava.

Iseljavanje Hrvata Silvije Tomašević Državu treba poboljšati, a ne tražiti od građana da budu ovce

- U 8 sati dođem u selo, a odlazim u 21 ili 22 sata, ovisi o društvu. Ako bilo kamo idem pa nisam u Kopačevu, taj mi je dan težak, propušten, kao da sam ga nekome prodao. Smatram se Osječaninom, ali Baranju neizmjerno volim jer me očarava ljepotom i prirodom. Dođu mi fazan, divlja svinja na 20-ak metara udaljenosti, sjedim u prirodi i promratram ih. Ribe, čaplje, nema čega nema... Tri lokalne mačke koje hranim dežuraju mi u dvorištu i love zmije, iako im govorim da ih ne smiju dirati. Slavimo dječje rođendane, imam šestero unuka, cijela se obitelj nedjeljom okupi na ručku. To je zabavni park i za djecu i za odrasle – priča smješkajući se.

Prisjeća se i autobusa s gotovo 80 slovenskih turista koji su zastali u njegovu susjedstvu da bi iz prve ruke svjedočili sadnji čuvene kopačevske paprike.

– Susjeda Marica ih je pustila u bašču, namazala im je kruh mašću, natočila rakije, oduševili su se – prepričava nam.

– Živ sam došao u raj, i nikad mi u životu nije bilo ljepše! – iskren je.

Kopačevo je 1591. bilo vakuf-posjed s približno 100 mađarskih obitelji. Spominje se 1713. kao mađarsko selo s 18 obitelji u sklopu kneževskog vlastelinstva. Kopačevu su pripadali Dravafok ili Dravatorok, gdje je početkom 20. stoljeća bila luka za parne brodove i telegrafska stanica. Prema izvorima iz biskupije Pečuh, u Kopačevu su 1839. godine živjela 1203 stanovnika, a tri desetljeća kasnije bilježi najveći broj stanovnika u povijesti – 1412. Prije Domovinskog rata selo je brojilo 805 duša, a po posljednjem popisu iz 2011. godine 608 u 230 kućanstava. Stanovništvo se pomlađuje – sve je više obitelji s dvoje ili troje djece, pa im je nužan i novi vrtić. Bit će, najavljuje općinska vlast, jedan od najljepših u Hrvatskoj. No, srednjoškolci mađarske nacionalnosti sve češće odlaze na školovanje u Mađarsku, zbog velikih pogodnosti koje im se nude, pa nerijetko ostanu ondje i raditi...

Reportaža iz Slavonije Dosje Slavonija 'Ne vjerujemo ni u sustav ni u Ustav. Uništili su nas političari, rat i poticaji'

Prema legendi, u mjestu Kopačevu je prije naleta Turaka postojao raskošan dvorac, a nakon protjerivanja Turaka to je mjesto bilo pod vlastelinstvom Beljem. U Kopačevu je, zanimljivo je, i najstarije dobrovoljno vatrogasno društvo u Hrvatskoj.

Nasadi paprike

Selom teče dunavska voda pa su mještani kroz povijest uglavnom živjeli od ribe – ribara je nekada bilo čak 200! Imali su i male voćnjake, a svi su bili kalvini. Ribarenje je s vremenom zamijenilo povrtlarstvo – nadaleko su danas poznati po vrhunskoj mljevenoj crvenoj paprici, koja baranjski fiš čini savršenim.

Nasadi paprike zelene se i u plasteniku u dvorištu Kristijana i Tamare Lakatoš. Tamara je iz susjednog Vardarca, a u Kopačevu se udala i došla u obitelj u kojoj se četiri desetljeća proizvodi taj začin. Kristijanov pokojni djed još je davno prije rata ručno izradio stroj za mljevenje paprike na kojemu ti supružnici i danas rade.

Kopačevo | Autor : Davor Javorovic/PIXSELL Foto: Davor Javorovic/PIXSELL Danijela Mihaljević

– Preuzeli smo taj posao prije osam godina. Kada sam došla u selo, nisam bila zaposlena pa je suprugu sinula ideja – “Ajmo, ženo, probat’”. Prve smo godine izvagali 40-ak kilograma mljevene paprike. Još sam ostala i trudna. Povećavali smo proizvodnju svake godine i stigli smo do 13 plastenika, a uzgajamo i na otvorenome – priča 27-godišnja Tamara, pomoćna kuharica u poznatom restoranu “Kormoran” gdje se kuha, između ostalog, i sa začinskom paprikom iz njezina OPG-a.

Škola, prvašići, školarci Počinje škola Slavonija opustošena zbog iseljavanja, broj prvašića veći u samo tri županije

– Očekujemo 700 do 800 kilograma mljevene paprike ove godine. Važnija nam je kvaliteta od kvantitete – nadovezuje se 39-godišnji Kristijan, policajac po zanimanju.

Paprika se uzgaja otprilike u svakoj drugoj kući u Kopačevu.

– Mnogi je proizvedu samo desetak kilograma godišnje, da imaju svoju. Jako rijekto netko iz sela kupuje papriku, svatko ima barem za sebe – kažu naši sugovornici.

– Do prvog mljevenja, paprika nam četiri-pet puta prođe kroz ruke. Uberemo je, obrišemo, dozrijeva potom u gajbama tri-četiri tjedna, pa skidamo peteljke, premještamo je u sušaru, nakon sušenja lomimo peteljke i provjeravamo je li koja pljesniva. Ima puno posla... – ističe Tamara.

– Ali isplati se. Doduše, ne na manjim količinama, ali na 700 do 800 kilograma pristojno se zaradi. Kilogram mljevene paprike u selu stoji od 130 do 180 kuna – navodi Kristijan.

Izmjerili su lani na svome polju papriku dugu čak 22 centimetra. Svoje “crveno zlato” prodaju na kućnome pragu.

– Toliko je razvikana da lani već u studenome više nismo ni primali narudžbe, sve smo prodali – ponose se. Roditelji su Melisse i Mathiasa, njoj je sedam, a njemu četiri godine.

Njihov susjed Ivan Medak još ne sadi papriku, ali zato će se najesti, primjerice, domaćeg krumpira. I on je relativno novi stanovnik Kopačeva.

Reportaža iz Slavonije Dosje Slavonija 'Plaće u Slavoniji nisu ni blizu hrvatskom prosjeku i treba ih hitno povećati'

Otkrivanje zemlje

– Kupio sam grozno zapuštenu kuću, nisam mogao ući u dvorište. Našao sam si time zanimaciju u mirovini, obnavljao sam je korak po korak. Nisam ni htio ništa drugo osim te starinske kuće od ćerpića. Kada je građena, to se ne zna. Bio sam novinar, potom i poduzetnik. Ništa nisam znao raditi, osim pisati i praviti se pametan, a u Kopačevu sam cijelo dvorište popločio, obrezao voćke, nekad sam nešto radio i po dva-tri pa i četiri puta, da utvrdim gradivo. Supruga Vlasta od lani je u mirovini, cijeli je radni vijek provela u vrtiću, i nikada nije sadila vrt, sve dosad – priča Medak. U selo je došao iz najstrožeg središta Osijeka – ali od kojega ga dijeli samo 13,5 kilometara.

– Cijeli sam život proveo na betonu i asfaltu, i u mladosti sam mislio da za mene i ne postoji ništa drugo. A onda sam otkrio travu, zemlju, voćke, bašču, meni sve novo i predivno – govori.

Selo se i u tih samo šest godina otkad je on kročio u njega preobrazilo i promijenilo. Sve je više onih koji kupe vikendicu, pa im ona ubrzo postane pravi dom.

Iako je idilično i mirno, u Kopačevu nikada nije dosadno. Turisti ga sve češće ucrtavaju na svoju kartu, a u rujnu, na tradicionalnim Ribarskim danima, u fišu ili šaranu na rašljama pod šatorima u središtu sela uživa i do 2000 gostiju.

Kopačevo | Autor : Davor Javorovic/PIXSELL Foto: Davor Javorovic/PIXSELL Mato Cerić

Zbog neposredne blizine Osijeka, turistički je potencijal ogroman.

– Najveći turistički adut općine Bilje, ali i cijele Slavonije i Baranje, zasigurno je Kopački rit, jedinstven u ovom dijelu Europe. Uz rit, neizostavne su i baranjske vinske ceste. Kopačevo je, pak, specifičnije od Bilja i drugih mjesta zbog svoje povijesti i tradicije. I ima sadržaja. U tom malom selu su i pansion, apartmani, kamp, izletište, sobe... Vjerujemo da je pred nama svijetla turistička budućnost – stava je Danijela Mihaljević iz TZ Bilje.

prosvjed Kamuflaža neuspjeha Mladi ne odlaze, nego bježe. Ta revolucija nije demografsko, nego demokratsko pitanje

Osim seoskim turizmom, goste privlače i koncertima i festivalima, što mjestu daje i urbani štih.

– Održavamo tako kontinuitet posjeta i stranih i domaćih turista, ali i naših mještana iz okolice. Glazbom, bogatom gastronomskom ponudom, avanturističkim, kulturnim i gospodarskim sadržajima povećava se kvaliteta života u ruralnoj sredini. Sve se to može vidjeti na Ribarskim danima – navodi ona.

Ukupno su 423 ležaja u 42 registrirana smještajna objekta u općini Bilje, od čega je u Kopačevu oko 90 ležaja na pet različitih adresa, zatim izletište i kamp-odmorište.

A sve je više seoskih domaćinstava koji otvaraju apartmane u starim kućama.

– U interesu nam je očuvati panonsku arhitekturu, restauratori vrlo često ne dopuštaju narušavanje njezina izgleda. Građevine koje su restaurirane u starom obliku vrijede više – pojašnjava D. Mihaljević.

Vrijednost kontinentalnog turizma prepoznao je i Toni Cetinski, koji je odlučio investirati u selo.

– Kupio je zemljište s ruševnom kućom. Trenutačno radovi stoje, ali on ima u planu otvoriti turistički objekt u Kopačevu – otkriva nam.

Malo Kopačevo ima i muzej, nazvan Čaplja. Svojevrsni je to vodič kroz čudesnu ritsku prirodu, a iza njega stoji Ivica Kolak, još jedan Osječanin.

600 izložaka u muzeju

– Imam koncesiju za privredni ribolov pa kad se nešto u vrškama udavi, žao mi je baciti pa to prepariram. Tako sam započeo, bilo mi žao utopljenih vidri, dabrova, kormorana – govori nam Kolak. Izložaka je više od 600, a trećinu je sam preparirao. – Tu su patke, lisice, orlovi, jastrebovi, sokolovi, zmije, kornjače, rakovi, sve što živi u ritu... – pokazuje nam.

– Da prepariram tolstolobika, trebaju mi četiri dana po pet-šest sati. Pipkav je to posao, ne možeš ga ni raditi svaki dan. Lakše je raditi na većim životinjama jer su otpornije pa neće stradati od kemikalija, za razliku od leptira – napominje Kolak.

U muzej je preuredio staru lugarnicu koju je otkupio od Hrvatskih šuma, a sagradio si je potom i kuću.

Video: Demografska slika Hrvatske

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
  • krafna:

    Koja glupost, znaci cijela zemlja se pretvara u jednu veliku “Ležaljku” za moguce turiste. 95% drzave se raspada da bi 5% ljudi mogli malo zaraditi i biti u turizmu.

  • ante00:

    Stavite sliku sela, da se vide ruševine.

  • too25087:

    oglas!!!Niste naveli da je ovo placeni oglas