Nedavno je pažnju brojnih mojih znanaca privukla objava prosječnih plaća u raznim hrvatskim kompanijama.
Objavljeni članci sugerirali su kako plaće u područnim uredima velikih stranih kompanija mogu biti i desetak puta veće od prosjeka u cijeloj državi. S druge strane, mediji u Hrvatskoj su tijekom proteklih nekoliko godina, promicanjem uspješnih priča, zanimljivim učinili i sasvim drugačiji put: pokretanje vlastitih start-up kompanija, najčešće utemeljenih na nekoj novoj, tek dolazećoj tehnologiji.
Radeći kontinuirano s nadarenim studentima, posebno onima na poslijediplomskim studijima, i osluškujući već godinama njihova razmišljanja i težnje, primijetio sam kako se u 21. stoljeću silno izmijenila percepcija onoga što ambiciozni studenti danas smatraju poželjnim zanimanjem. Prije dva desetljeća, većina se nadala da će ih već na studiju uočiti takozvani lovci na talente, te ih spariti s prikladnom multi-nacionalnom kompanijom.
Premijom se pritom smatrao rad za veliku međunarodnu banku, osiguravajuće društvo, proizvođača lijekova, napitaka ili hrane, automobila ili vojne opreme. Velike su kompanije nudile strpljivo i polagano napredovanje prema mjestu u upravi i golemu naknadu za takvo postignuće.
Takav bi rezultat najčešće iziskivao tridesetak godina stroge discipline, uz teško zamislivu količinu rada i putovanja. No, nagrade su bile doista velike, čak i u slučaju djelomičnog uspjeha, a alternativna zanimanja koja bi mogla jamčiti usporediv materijalni status krajem karijere nisu bila očita.
Takav se karijerni put mladima nudi i danas, ali sve je manji udio najboljih studenata vodećih svjetskih sveučilišta koji ga još uvijek smatraju poželjnim.
Danas se sve mijenja velikom brzinom, a potpuno nove tehnologije pojavljuju se sve češće. Onima koji ih prvi prepoznaju i usvoje otvara se mogućnost pokretanja vlastite kompanije i stvaranja sasvim novih tržišta. Prodajom tako razvijenih kompanija postojećim divovima na tržištu, često unutar životnog vijeka “start-up” kompanije od samo nekoliko godina, mladi ljudi su danas u mogućnosti prečicom doći do rezultata za kojeg je u prošlom stoljeću bio potreban čitav radni vijek, proveden u najkonkurentnijem mogućem radnom okruženju.
Pokretači start-up-ova znaju da će razvijati vlastite ideje i graditi svoju kompaniju, što ih dodatno motivira. Pritom, radno vrijeme mogu odrediti prema želji, kao i izgled radnog mjesta. Iako je rizik neuspjeha vrlo velik, mnogima se danas, iz gotovo svakog kuta gledanja, čini da je pokušaj razvoja svoje kompanije vrijedan tog rizika. Vlastiti start-up postaje san većine najperspektivnijih studenata, izmičući ih s tržišta rada i ostavljajući velikim kompanijama tek uposlenike drugog ili trećeg izbora. To je fenomen kojega bi malo tko prije dva desetljeća mogao predvidjeti.
Druga posljedica ovog trenda je opadajuća cijena radnog iskustva. U 20. stoljeću trebalo je dobro upoznati svoju organizaciju iznutra i raditi na različitim radnim mjestima. Kako se poslovni model nije bitno mijenjao, kao ni tržište, rastuće iskustvo o poslovanju kompanije značilo bi i sve veću nagradu u plaći. No, danas se sve okrenulo naglavačke. Zbog stalnih tehnoloških promjena, na tržištu rada raste cijena 20-godišnjacima koji razumiju što je blockchain, znaju programirati u nekom novom kompjutorskom jeziku, ili su već od srednjoškolskih dana razvijali virtualne svjetove ili dronove. Pritom, ljudima iznad 50. godine života u uvjetima tržište konkurencije u današnjem privatnom sektoru sve je teže naći dovoljno kvalitetnu ulogu. Iskustvo o tome kako se radilo prije jednog, dva ili tri desetljeća danas sve manje vrijedi, pa se ni ne odražava na plaći.
U privatnom sektoru najrazvijenijih zemalja, moglo bi vremenom čak doći i do situacije gdje sve više pedesetogodišnjaka postaje tehnološki višak, pa počinje birati dvadesetogodišnjake u čijim će se start-up kompanijama ponovo zaposliti.
Ušli smo u vrijeme u kojem ljudi u dvadesetim godinama života mogu tijekom samo nekoliko godina intenzivnog rada stvoriti vrlo vrijedne vlastite kompanije, ako su ih zasnovali na nekoj novoj tehnologiji. Za stjecanje takve vrste imetka radom u multinacionalnim kompanijama trebao je čitav radni vijek, ali i uspon na sam vrh u konkurenciji tisuća najboljih studenata, vrbovanih s najboljih svjetskih sveučilišta. Zato treba čestitati svim ljudima s dovoljno hrabrosti i vizije za pokretanje uspješnih start-up kompanija u Hrvatskoj. Time su pokazali put drugima i zasluženo postali primjerima u 21. stoljeću. Kako je to opisao jedan moj kolega znanstvenik, u današnje doba neće svi kockari biti pobjednici, ali će zato svi pobjednici biti kockari.
Koje gluposti ovaj nadrobi. Nema taj pojma o start upovima