U kolovozu 2008. godine ruska je vojska intervenirala u Južnoj Osetiji, jednom od žarišnih ratnih područja uzduž novih granica raspadnutog sovjetskog imperija. Rusi su istjerali gruzijsku vojsku u čijoj je, nazovimo je tako, specijalnoj vojnoj operaciji, teško stradao i glavni grad te pokrajine. Po završetku akcije i ruskog protuudara, tamo je, zajedno sa svojim Orkestrom Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga, u specijalnu glazbenu misiju doletio, pravo s Edinburškog festivala, slavni dirigent Valerij Gergijev. Ruski dirigent koji o svojoj etničkoj pripadnosti običava reći: ja sam slučajno rođen kao Oset. Kao što je svatko od nas slučajno rođen na nekom mjestu i u nekom narodu.
Da, može se reći da je to bila i propagandna akcija Putinova režima. Koncert je izravno prenosila ruska televizija, vijorile su se zastave Rusije i Južne Osetije. Nije to bio sukob kojem je svijet posvetio neku osobitu pažnju. Ako ste za njega i čuli, do danas ste ga već sigurno zaboravili.
Veze između dirigenta Gergijeva i političara Putina su snažne, koliko je i snažna podrška koju Gergijev uživa kako od ruske države, tako i od brojnih sponzora, ruskih i zapadnih, u izgradnji velikog umjetničkog imperija, s koncertnim i opernim dvoranama od Sankt Peterburga do Vladivostoka. Tako je, što se zapadnih sponzora tiče, barem bilo donedavno. Kada je počela ruska invazija na Ukrajinu, od Gergijeva je najprije gradonačelnik Milana zatražio da se jasno odredi i javno osudi Putinovu politiku i invaziju, ako želi i dalje nastupati u milanskoj Scali. Nakon što Gergijev takvu izjavu nije ni izrekao ni napisao, Bečka filharmonija i newyorški Carnegie Hall sporazumno su ga skinuli s programa. Slijedio je ultimatum gradonačelnika Münchena i raskid ugovora Münchenske filharmonije s šefom-dirigentom Gergijevim. Buduće nastupe dirigentu koji ga je proslavio u svijetu klasične glazbe otkazao je i Rotterdam.
Ništa od toga nije definitivno. Još su bile svježe i vidljive mnoge londonske ruševine kao ožiljci njemačkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu kad je u englesku prijestolnicu došao dirigirati i snimati Herbert von Karajan, genijalni dirigent koji se u nacističku stranku bio učlanio – dvaput.
Da, Putin je imao javnu potporu Gergijeva u svojim političkim kampanjama. Uzvraćao je gradeći operne i koncertne dvorane od Sankt Peterburga do Vladivostoka.
Mene, međutim, dok ovih dana čitam pamflete koji Gergijeva osuđuju zato što je sa svojim orkestrom išao za ruskom vojskom, zanima nešto drugo. Što je to Gergijev dirigirao tog ljeta 2008. u glavnom gradu Južne Osetije Činvaliju? S razrušenom zgradom pokrajinskog parlamenta u pozadini, i okružen oklopnjacima s kojih su koncert pratili vojnici, orkestar je svirao dvije simfonije, jednu tragičniju od druge. Prva je Šostakovičeva Sedma – Lenjingradska, posvećena dugotrajnoj njemačkoj opsadi i njezinim žrtvama. Druga je bila Šesta Čajkovskog, znana i kao Patetična, čiji završni stavak spada među umjetnički najizražajnije i najdojmljivije tužaljke nad čovjekom, njegovom sudbinom i umiranjem. Sretne li vojske koju se tako zabavlja i kojoj se nudi tako trijumfalni program.
U proljeće 2003. godine imao sam sreću i povlasticu biti u Sankt Peterburgu kada je Gergijev bio jedna od ključnih figura, zajedno s kompletnim pogonom Marijinskog kazališta, u proslavi 300. godišnjice otkako je taj grad, to čudo na Nevi i na Baltiku, utemeljio Petar Veliki. Ugostio je tih dana Sankt Peterburg svjetsku političku elitu, šefove najvećih i najmoćnijih zemalja svijeta, Istoka i Zapada. S Putinom kao domaćinom.
Međutim, dan prije središnje proslave, Gergijev je s Orkestrom Marijinskog odletio u Kalinjingrad gdje je u velikoj sportskoj dvorani građanima te ruske enklave na Baltiku, fizički odvojene od svoje države-matice, priredio veliki koncert ruske glazbe. Za razliku od one kasnije glazbene komemoracije usred ruševina u Činvaliju, taj je koncert bio zamišljen doista kao trijumfalna demonstracija ruske glazbene kulture, na radost lokalne i moskovske političke i vojne elite u prvim redovima. Suita iz "Aleksandra Nevskog" Sergeja Prokofjeva slavila je davnu pobjedu Nevskog nad njemačkim vitezovima, a "Uvertira 1812" Čajkovskog pobjedu ruske vojske nad Napoleonom u njegovu pohodu na Moskvu. A bilo je i stavaka iz posvuda omiljenog i radosnog "Orašara".
Ali, svim onim ruskim generalima i guvernerima zakiselio se osmijeh na licima kada je Gergijev, nenajavljeno i mimo programa, na kraju svog pozdravnog govora o neraskidivim vezama Kalinjingradske oblasti s majčicom Rusijom i njezinom velikom glazbom, rekao sljedeće: "Ali, ne smijemo zaboraviti ni to da je ovdje, u Königsbergu, Richard Wagner skladao svoju prvu operu i zato ćemo koncert početi uvertirom opere "Rienzi", nakon čega je orkestar zasvirao Wagnera. U publici je bilo ljudi, uglavnom starih, koji su plakali već na sam spomen starog njemačkog imena Kalinjingrada, a pogotovo na Wagnerovu glazbu. Bili su to Nijemci, oni malobrojni koji su ostali, ili se možda vratili, nakon što je Staljin gotovo čitavo njemačko stanovništvo te pokrajine, odlučivši ih zauvijek odatle iskorijeniti, preselio u Kazahstan.
Da, u Putinovoj Rusiji o tim Staljinovim transportima, kakve su pretrpjeli i drugi narodi, nije poželjno govoriti. U ovom slučaju, kojem sam bio svjedokom, Gergijev je o tome progovorio glazbom, doslovno režimu u lice. Glazbom koja će nadživjeti svakog od tih generala i guvernera. Osim ako se čitav svijet ne surva u ponor novog svjetskog poretka banalne površnosti estradizirane politike i politizirane estrade kakvu nam je ponudila Poljska televizija humanitarnim maratonom za Ukrajinu. Svaka čast svrsi i namjerama, ali izvedba je bila nakaradna. Red eurosongovskih spotova i navijanja, red ruševina i leševa.
Jedina u svemu tome smislena i dostojanstvena točka meni je bio Sting sa svojom pjesmom "Rusi" iz 1985. godine, u kojoj, citirajući melodiju Prokofjeva, poziva na čovječnost usred hladnog rata, usred demonizacije jednih, divinizacije drugih, propisivanja emocija i straha bez kritičkog razmišljanja. Rat i njegove žrtve kao estradna kulisa siguran su simptom sumraka civilizacije, naše, zapadne.
U kolumni ste opširno opisali Gergijeva, vrhunskog dirigenta, a u jednoj rečenici Gergijeva kao Putinovog podupiratelja pa ću vas malo nadopuniti. Gergijev je 2012. nastupio u Putinovom predizbornom spotu za predsjedničke izbore. 2014. potpisao je otvoreno pismo kojim podupire Putinov napad na Ukrajinu i nasilno pripajanje Krima. Iste je godine dao i intervju u kojem je opravdavao Putinovu intervenciju u Ukrajini. Milanska Scala nije tražila da Gergijev osudi Putinov režim, nego da se zauzme za mir u Ukrajini. Nastupi na svjetskim pozornicama nisu otkazani velikom umjetniku, nego malom čovjeku Gergijevu koji podržava režim čija je agresija zgrozila svijet. Vjerujem vam kao stručnjaku da je poljski koncert za Ukrajinu umjetnički nakaradan, ali je meni još nakaradnije nazvati emociju iz koje je nastao propisanom.