Kada se spomene Vojna krajina, najčešće pomislimo na ratove, bitke, krajišnike i obranu granice. No Vojnu krajinu nisu činili samo vojnici, puške, odore i ratovi. Bila je satkana od nevjerojatnih ljudskih sudbina, ljubavnih intriga, obiteljskih sukoba, strasti i svakojakih drama. Sačuvano arhivsko gradivo krije mnoštvo priča koje bi se bez ikakvih preinaka mogle pretvoriti u roman, televizijsku seriju, filmski scenarij ili kazališnu predstavu. Uostalom, svi smo mi tek glumci na velikoj pozornici povijesti. Samo će rijetki imati sreću, ili nesreću, da njihove životne priče ostanu zapisane i stoljećima poslije ponovno ispričane.
U ovoj priči djelomično ostajemo u sjeni veličanstvenoga Cetina, ali nekoliko stoljeća kasnije, tijekom posljednjega rata između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva (1788.–1791.). U središtu događaja nalazi se ljubavni trokut koji je potresao krajište i završio pred visokim crkvenim, vojnim i civilnim vlastima, pa možda i pred samim carskim dvorom.
Početkom rata, 1788. godine, u Petrinju na zimovanje dolazi treći bataljun elitne njemačke Hoch und Deutschmeister pukovnije. U njemu služi mladi potporučnik Lathe, zadužen za prijevoz i opskrbu postrojbe. Za popravak bataljunskih kola angažirao je siromašnoga petrinjskog kotlara Panteliju Š., koji je tada već četiri godine bio u braku sa Savkom te je s njom imao malu kćer Martu.
Posao u vojnom logoru dobro se plaćao. Dok je Pantelija radio, Savka je zajedno sa sestrom i kćeri trgovala u logoru te dodatno zarađivala. Budući da je Pantelija često odlazio kući brinuti se o gospodarstvu, brigu o obitelji povjeravao je upravo Latheu. Prema svjedočenjima, mladi je časnik Savki ponudio posao pranja odjeće i kuhanja, a cijeloj je obitelji pomagao kruhom i novcem. A onda se dogodilo ono što je zauvijek promijenilo njihove živote.
Do trenutka kada je Latheova postrojba stigla u vojni logor kod Cetina između lijepe Savke i mladoga časnika planula je, prema riječima suvremenika, vrlo javna ljubavna veza. U rujnu 1789., dok je boravio u vojnom logoru kod Vojnića, Lathe joj piše dirljivo ljubavno pismo: "Sve bih to mogao podnijeti i istrpjeti samo kada ne bih morao živjeti, moja dušo, lišen tebe. Zbog tvoga odsustva već sam danima bolestan i znam da će me ono lišiti života. Ah, još se nikada nije rodio tako nesretan čovjek! Zašto ne mogu umrijeti? Radije bih krenuo ususret smrti nego da tvoja iskrena duša bude iščupana iz moga srca."
Sadržaj jasno potvrđuje glasine koje su se brzo proširile, govorilo se da Savka i Lathe žive u otvorenom bludu. I Pantelija je ubrzo shvatio da je njegova supruga postala časnikova ljubavnica te je na sve načine pokušavao prekinuti njihovu vezu. Kako sam piše, koristio je i „prikladna sredstva prisile“, što, prevedeno na današnji jezik, znači fizičko nasilje. Dolazio je po Savku, vraćao je kući, ali uzalud. Svaki put ponovno bi pobjegla Latheu.
Petrinjski magistrat čak ju je dva puta zatvarao kako bi je prisilio da ostane sa suprugom. Ni to nije pomoglo. Lathe joj u zatvor šalje vrijedan dukat. Ipak izlazi iz zatvora, ali kada je Pantelija otišao u Samobor kupiti bakar, Savka koristi priliku, obila sanduk s odjećom (za koju je Pantelija tvrdio da ju je on „kupio toj dotad siromašnoj djevojci“) uzela bolesnu kćer i pobjegla Latheu prema Kremenu kod Slunja. Muž ju je ponovno pronašao i vratio kući, ali već nakon jedne noći ponovno je pobjegla u logor kod Cetina. Kći Marta isprva je ostala s ocem, no kada je Pantelija otišao na sajam u Karlovac, Savka je iskoristila priliku i odvela dijete sa sobom.
Počinju tužbe i sudska saslušanja. Pred crkvenim sudom Pantelija optužuje Savku da je Lathea pratila po logorima u Hrvatskoj i Njemačkoj te s njime živjela u preljubu. Traži dopuštenje za novi brak jer, kako piše, „kućanstvo bez gospodarice ne može opstati."
Savkina verzija bila je posve drukčija. Tvrdila je da ju je muž godinama zlostavljao, tukao, zatvarao, vezao, a jednom čak i okovao za konja, ne bi li odustala od Lathea. Kada bi se iz logora vratila bez dovoljno novca od trgovine, završavala bi zaključana. Na kraju je, tvrdila je, pobjegla kako bi spasila vlastiti život.
U slučaju starom više od 230 godina danas je nemoguće sa sigurnošću utvrditi tko je govorio istinu. Možda su oboje ponešto preuveličavali. To vjerojatno nikada nećemo doznati. Pantelija ubrzo završava u petrinjskom zatvoru, a potom i pred sudom u Zagrebu, gdje ponovno biva bačen u tamnicu. Istodobno Savka pred vlastima izjavljuje da više ne želi živjeti sa suprugom. Vrhunac drame nastupa kada Pantelija, nakon izlaska iz zatvora, uzima dva nabijena pištolja i nož te odlazi u Karlovac prijeteći da će Savku ubiti čim je ugleda.
Ona tada bježi u austrijske nasljedne zemlje i naposljetku završava u Bečkom Novom Mjestu, gdje pronalazi posao u tvornici prerade svile. Više od godinu dana radi za deset do dvanaest krajcara dnevno, a policijski komesar potvrđuje da se ondje ponašala „časno i pristojno“. U arhivskom gradivu sačuvana je čak i potvrda o njezinu zaposlenju, vrijedan dokument za povijest žena zaposlenih u ranoj industriji. Dok je bila odsutna, Pantelija ju je pred crkvenim sudom proglasio preljubnicom i ponovno se oženio, premda nije imao službeno odobrenu rastavu.
U međuvremenu Lathe, kao što to često biva u ratovima, odlazi sa svojom pukovnijom i nestaje iz njihova života. Na saslušanju nekoliko godina poslije izjavio je da je Savku posljednji put vidio 1791., kada mu je pokazala ispravu za koju je tvrdila da potvrđuje rastavu braka te rekla kako više ne želi živjeti s Pantelijom. Svoju je ulogu na pozornici povijesti odigrao i otišao, ostavljajući iza sebe tek neostvarena obećanja i raspršene iluzije. No život je često ironičniji od fikcije. Nakon povratka iz Bečkog Novog Mjesta oko 1794. upravo Savka traži ponovno pokretanje postupka pred crkvenim i civilnim sudovima pa i samim carem. Traži priznanje valjanosti svojega braka, udaljavanje druge žene iz Pantelijina života ili barem trajnu novčanu potporu za njihovu kćer.
U predstavci piše da je trpjela zlostavljanje, da je morala pobjeći kako bi spasila život, da se cijelo vrijeme sama uzdržavala vlastitim radom te da je suprug iskoristio njezinu odsutnost kako bi se ponovno oženio. U jednom trenutku čak moli vlasti da je ponovno „združe sa svojim čovjekom i da s njime živi u prijašnjoj slozi", a ako to nije moguće, da joj omoguće zakonitu rastavu kako bi se mogla ponovno udati te da se ocu naloži uzdržavanje njihove kćeri.
Egzistencijalni problemi i borba za golo preživljavanje često su jači od ponosa. Kada nestane iluzija o nekom sretnijem životu, ostaje samo nemilosrdna stvarnost. Treba preživjeti. Pa makar to značilo moliti da se obnovi brak iz kojega je nekoliko godina ranije pobjegla. I upravo tu, na kraju ove gotovo filmske bračne epopeje, arhivski izvori šute. Ne znamo kako je sudski spor završio. Ne znamo jesu li se Savka i Pantelija ikada više susreli. Ne znamo ni kakva je bila sudbina njihove kćeri Marte. Ono što znamo o prošlosti ne daje nam mnogo razloga za optimizam. Vjerojatnije je da ova priča nije imala sretan završetak. Ali tko zna, možda će neki budući arhivski izvor jednoga dana ispričati i njezin posljednji čin.
Jer, bez obzira na stoljeća koja nas dijele, ljudske emocije nisu se promijenile. Ljubav, ljubomora, nasilje, nada i borba za opstanak jednako su razumljivi danas kao i prije više od dva stoljeća. Upravo zato ovakve priče, skrivene stoljećima u arhivskim kutijama, predstavljaju izrazito vrijedan dio naše prošlosti. Ovo je tek jedna od mnogih.
Otvori KEKS Pay
