"Krvlju sam Albanka, državljanstvom Indijka, vjerom katolkinja, pozivom pripadam svijetu, a srcem u potpunosti pripadam Srcu Isusovu!", riječi su u kojima je sažeto naslijeđe svete Terezije iz Kalkute, žene koja je postala globalan simbol nesebičnosti, suosjećanja i humanosti.
Rođena je u Skoplju, 26. kolovoza 1910. godine, u kosovsko albanskoj obitelji kao Agnes Gondža Bojaxhiu. Njezin otac Nikola bio je uspješan poduzetnik i albanski politički aktivist, a majka Dranafile skromna i duboko pobožna žena koja je i svoju kćer odgajala u katoličkom duhu. U njihov dom često je pozivala gradske siromahe s kojima je obitelj nesebično dijelila obroke, što je kod najmlađih već u ranom djetinjstvu probudilo svijest o tome koliko je važno pomoći ljudima u nevolji.
Kada je Agnes imala nepunih devet godina obitelj je pogodila tragedija - nakon povratka s političkog sastanka 1919. godine glava obitelji, otac Nikola, iznenada je preminuo, što je pokrenulo sumnje da je zbog svojih političkih uvjerenja bio otrovan. Nakon što je postala samohrana majka Dranafile je otvorila malu radionicu za vezenje i krojačke usluge, no osim što je bila jedini ekonomski stup svoje obitelji bila je i snažan duhovni vodič svojoj djeci, njegujući u obiteljskom domu kršćanska načela milosrđa i bezuvjetne ljubavi prema bližnjima. Nije to bila tek puka teorija, spomenute je vrijednosti svojoj djeci usađivala svakodnevnim osobnim primjerima - vrata njenog doma bila su uvijek otvorena za sve one kojima je bila potrebna pomoć, pripremala je obroke za gradske prosjake, skrbila o bolesnim susjedima, pružala utjehu onima koji nisu imali nikog svoga... Ta bezbrojna djela milosrđa i majčin primjer praktične kršćanske ljubavi usadili su u Agnesino srce uvjerenja o svetosti služenja drugima, koja će kasnije postati snažna pokretačka snaga njezina životnog poziva u središtu kojeg je bilo služenje "najsiromašnijima među siromašnima".
Kako je odrastala Agnes je bila sve više fascinirana pričama o misionarima i njihovom radu u dalekom Bengalu te je već kao 12-godišnja djevojčica jasno osjetila da svoj život želi posvetiti Bogu. Ta je njezina odluka sazrijevala godinama, a konačnu potvrdu dobila je 15. kolovoza 1928., dok se molila u Gospinu svetištu u Letnici, u koje je često hodočastila. S napunjenih 18 godina Agnes je napustila obiteljski dom te je krenula u Irsku kako bi se pridružila loretskim sestrama (Družba sestara BDM od Loreta). Ta je redovnička zajednica, osim kroz svoje brojne škole i koledže za djevojke, bila aktivna i u bolničkom radu, zatvorskom apostolatu i retreat programima. Pod vodstvom sestre Frances Mary Teresa Ball Institut se u ranom 19. stoljeću razvio proširivši svoje misije na različite krajeve svijeta, uključujući i Indiju koja je za Agnes bila i konačno odredište. Bio je to kraj jednog i početak drugog životnog poglavlja. Zbog komunističkog režima u Albaniji, koji ju je smatrao
vatikanskom agenticom, ulazna viza u rodnu zemlju bila joj je uskraćena desetljećima, pa nije mogla posjetiti čak ni majku na samrti. Kada je pet godina nakon pada režima konačno po prvi puta smjela ponovo kročiti u svoju domovinu, tamo više nije bilo nikoga od njezine obitelji.
"Odbiti zapovijed značilo bi slomiti vjeru"
Po dolasku u Indiju 1929. godine Agnes je u Darjeelingu započela formalnu duhovnu obuku koja je bila temeljna priprema i uvertira za njen budući redovnički život. Prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931., kada je po zaštitnici misionara, svetoj Tereziji iz Lisieuxa, odabrala ime Tereza. Nakon što je 14. svibnja 1937. u Kalkuti položila vječne zavjete djelovala je kao Majka Tereza.
Gotovo dvadeset narednih godina provela je podučavajući u školi St. Mary's gdje je 1944. postala i ravnateljica. Iako je doista uživala u radu s djecom, njezinu su pažnju sve više okupirali svjetski problemi, u prvom redu duboko siromaštvo koje je vladalo izvan samostanskih zidina. Glad u Bengalu 1943. koja je odnijela milijune života i nasilje koje je tada uslijedilo silno su ju potresli, no, prijelomni trenutak u njezinu životu dogodio se 10. rujna 1946., kada je vlakom putovala na duhovnu obnovu. Kako je kasnije sama svjedočila, upravo je tog dana doživjela "poziv unutar poziva" – čula je Isusov glas koji joj je jasno rekao da napusti Loreto i da živi među siromašnima, služeći im izravno na ulicama Kalkute. Za nju je to bio jasan i neopoziv nalog da napusti samostan te da služi Bogu i sama živeći među najsiromašnijima. - "Bila je to zapovijed. Odbiti značilo bi slomiti vjeru", zapisala je Majka Tereza.
Nakon gotovo pune dvije godine čekanja konačno je dobila potrebno dopuštenje da započne svoju misiju. Sa samo pet rupija u džepu, Majka Tereza je u kolovozu 1948. godine zakoračila u svijet siromašnih na ulicama Kalkute, zamijenivši tada svoj tradicionalni, redovnički habit jednostavnim, bijelim, pamučnim sarijem s plavim obrubom, koji je postao simbolom njezina reda. Ta prva godina bila je ispunjena golemim poteškoćama, gotovo bez ikakvih prihoda, Majka Tereza je molila za hranu i potrepštine. U isto vrijeme borila se s usamljenošću, ali i sa sumnjama i iskušenjem da li da, usprkos svemu, nastavi tim trnovitim putem ili da se ipak vrati u sigurnost samostana. No, uskoro se pojavilo svjetlo na kraju tunela - jedna po jedna, počele su joj se pridruživati njezine bivše učenice, a 7. listopada 1950. stiglo joj je i službeno priznanje - Vatikan je odobrio osnivanje nove kongregacije Misionarki ljubavi. Po riječima Majke Tereze njihova je misija bila brinuti se za "gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjeno, nevoljeno, zanemareno u društvu, ljude koji su postali teret društvu i koje svi izbjegavaju".
4000 sestara u 600 misija
Prenamijenivši napušteni hinduistički hram Majka Tereza je 1952. otvorila svoj prvi dom za umiruće, u kom su ljudi koje je društvo odbacilo mogli skončati život okruženi ljubavlju i u skladu sa svojom vjerom. Ubrzo nakon toga osnovala je i koloniju za oboljele od gube, ‘Grad mira’ te dom za siročad. Red koji je do 1960-ih djelovao diljem Indije počeo je privlačiti sve više novih članica, ali i sve više i više donacija. Od 1965. počeo je djelovati u Venezueli, a zatim su uslijedile misije u Rimu, Tanzaniji i na svim kontinentima, a u kasnim 80-ima misija Majke Tereze proširila se i na komunističke zemlje, uključujući Sovjetski Savez, Kubu te njezinu rodnu Albaniju. Upravljajući hospicijima, pučkim kuhinjama, sirotištima i školama, do njezine smrti godine 1997., Misionarke ljubavi brojale su gotovo 4000 sestara s više od 600 misija u čak 123 zemlje.
Nakon što je njezin rad konačno bio prepoznat Majci Terezi počele su pristizati brojne nagrade, uključujući i Nobelovu nagradu za mir 1979. godine te godinu dana kasnije i najviše indijsko civilno odlikovanje Bharat
Ratna. Novčani iznos Nobelove nagrade od 192.000 dolara odbila je primiti, zatraživši da se sav taj novac preusmjeri za pomoć siromašnima u Indiji. Godine 1990., u vrijeme kada je Hrvatska prolazila kroz ključne političke promjene i koračala prema neovisnosti, gradske su vlasti Zagreba upravo u Majci Terezi prepoznale osobu čiji humanitarni rad zaslužuje priznanje te joj je, kao prvoj ženi, dodijeljena titula počasne građanke Zagreba.
Od kritika do svetosti
Uz svu nesebičnost služenja najugroženijima, promicanje dostojanstva svakog ljudskog bića i predanost humanitarnim idealima, rad Majke Tereze ipak nije prošao bez kritika. Novinar Christopher Hitchens, jedan od najglasnijih kritičara, optuživao ju je da, umjesto da ju ublažava, ona promiče "kult patnje", tvrdeći da su uvjeti u njezinim hospicijima loši, bez adekvatne medicinske skrbi i analgetika. Na meti žestokih kritika našla se i zbog svog beskompromisnog i nepokolebljivog stava protiv pobačaja i kontracepcije, koje je smatrala neprihvatljivima, kako iz religijskih, tako i iz moralnih razloga. Iako su bili u skladu s katoličkim naukom, ti su njezini stavovi o svetosti života od začeća pa do prirodne smrti, bili kritizirani kao rigidni i nedovoljno osjetljivi na okolnosti, od onih medicinskih pa do socijalnih.
Neki od kritičara tvrdili su i da Majka Tereza prima velike donacije koje dolaze iz upitnih izvora i od kontroverznih figura, uključujući političare optužene za korupciju, diktatore, poput predsjednika Haitija Jeana-Claudea Duvaliera i kontroverznog američkog financijera, Charlesa Keatinga, koji je bio optužen za prijevaru, reketiranje i zavjeru. To je otvorilo pitanje o etičnosti prihvaćanja takvih donacija te je pokrenulo rasprave o tome treba li humanitarna organizacija, kako bi očuvala svoj moralni integritet, biti selektivnija kada je riječ o izboru donatora.
No, svoju najtežu borbu Majka Tereza nije vodila s kritičarima svojih misli i djela, one najdublje borbe odvijale su se u njoj samoj, što su potvrdila i pisma objavljena nakon njezine smrti koja su otkrila da je gotovo 50 godina proživljavala duboku, duhovnu krizu, osjećaj praznine i odvojenosti od Boga, opisujući to stanje kao "tamnu noć duše".
Unatoč narušenom zdravlju, srčanim problemima i ugrađenom pacemakeru, Majka Tereza nastavila je voditi svoju kongregaciju sve do ožujka 1997., kada je odstupila s dužnosti. Samo šest mjeseci kasnije, 5. rujna te godine, preminula je u Kalkuti, a indijska joj je vlada, zbog neizbrisivog traga koji je ostavila u povijesti te zemlje, priredila sprovod sa svim državničkim počastima. Tim je službenim priznanjem jedna strankinja, žena albanskog podrijetla, postala važan dio indijske duhovne i humanitarne baštine. Grob Majke Tereze u kući Misionarki ljubavi postao je mjesto hodočašća, a nešto manje od dvije godine nakon njezine smrti papa Ivan Pavao II. dopustio je otvaranje Kauze, čime je službeno počelo pokretanja postupka za njezinu kanonizaciju, a taj je proces zahtijevao dokazivanje čuda. Prvo priznato čudo bilo je ozdravljenje Indijke Monice Besre koja je bolovala od tumora. Nakon što je papa Franjo 2015. godine kao drugo čudo priznao ozdravljenje Brazilca s multiplim tumorima na mozgu, put prema svetosti bio je širom otvoren. Sljedeće godine, 4. rujna 2016., pred desecima tisuća vjernika na Trgu svetog Petra u Vatikanu papa Franjo je Majku Terezu proglasio sveticom.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
