Krhka starica u crnini u svojim osamdesetima sjedi sama na drvenom stolcu na terasi stare kamene dalmatinske kuće i tapkajući štapom o pod, gleda u daljinu. Ili u svoj mali vrt ograđen suhozidom iza kojeg se prostire šikara i niska šuma. Na terasu se nadvila vinova loza i štiti je od ljetne žege u Dalmatinskoj zagori. Cestom iza staričine kuće prođe poneki automobil, ali ona se ne osvrće.
Goste, očito, ne očekuje. Dok smo je tako ljetos poput uljeza promatrali u prolazu, u zraku je ostalo visjeti pitanje je li osamljena jednako kao starci koji žive u gradovima, zatvoreni u stanovima u svoja četiri zida ili nije? Doimala se smirenom ili pomirenom sa životom, nije djelovala nezadovoljno ni ogorčeno, a opet prvi dojam može biti varka. Možda ima dobrog muža ili drage susjede koji su još živi u njezinu selu jer na stolu ispred nje ostale su dvije šalice kave.
OSAMLJENOST STARIJIH U HRVATSKOJ
'Putovao sam, svuda bio, a sad mi se svijet sveo na stan i terasu'
Osamljenost starijih u Hrvatskoj nije samo društveni nego postaje i zdravstveni problem – rizični je to čimbenik, kažu liječnici, i za tjelesno i za kognitivno propadanje
U svakoj životnoj dobi treba naći neki smisao za život. Jedino se nikada ne treba osvrtati unazad i žaliti za bilo čime propuštenim.