Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 123
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
'NE MOGU ZABORAVITI CESTU SMRTI'

Pukovnik velikog srca koji je sa 'sedmoricom veličanstvenih' ušao u Okučane i spasio stotine civila

Nova Gradiška: Pukovnik HV u mirovini Mato Modrić o vojno-redarstevnoj akciji "Bljesak"
Foto: Ivica Galovic/ PIXSELL
1/5
01.05.2023.
u 09:42

Dvadeset i osam godina od Bljeska, bojnik Mato Modrić otvorio nam je dušu i ispričao detalje te akcije, koja je započela na današnji dan. Otkrio nam je da su, on i suborci, odbili neke zapovjedi, zbog čega danas mirno spava. Ispričao nam je što mu je rekao Ante Gotovina, a podijelio je i potresno svjedočenje o cesti smrti u Novom Varošu

Više od tri desetljeća, od početka Domovinskog rata, u kom je bio od prvog dana, te 28 godina nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak, pukovnik Mato Modrić, koji je prvi dao izjavu iz okupiranih Okučana, pamti svaku minutu svog dugog, ratnog staža. Sjećanja su i dalje bolna. Zbog gubitaka suboraca, prijatelja, poznanika, ali i svih onih žrtava, čiji se život gasio pred njegovim očima, ratne rane ne zacjeljuju, no s njima je naučio živjeti.

Dvadeset i osam godina od Bljeska, otvorio nam je dušu i ispričao detalje iz te akcije, koja je započela na današnji dan. Otkrio nam je da su, on i suborci, odbili neke zapovjedi, zbog čega danas mirno spava. Ispričao nam je što mu je rekao Ante Gotovina, a podijelio je i potresno svjedočenje o cesti smrti, u Novom Varošu, na kojoj su stradali civili, čitave obitelji, s djecom. Prisjetio se i vedrijih trenutaka i anegdota, po kojima Bljesak, ipak, najradije pamti. Osvrnuo se i na današnje stanje, u dijelu Slavonije, koji su tada oslobodili te dodao kako su se branitelji, koji su riskirali živote, nadali drugačijem ishodu – na žalost, umjesto da u oslobođenim selima danas, gotovo 30 godina nakon Bljeska, buja život, taj dio Hrvatske je i dalje avetinjski pust i prazan. 

„Nakon primirja, koje je potpisano 3. siječnja 1992. godine, pripremali smo se za oslobađanje PZP-a (privremeno zauzetog teritorija). Dio vojnika se demobilizirao, jer su otišli raditi, no, ostalo nam je oko 3000 ljudi, koji su čuvali crtu, ali i prolazili zahtjevnu izobrazbu“, prisjeća se Modrić priprema za Bljesak. Ipak, ratne operacije nisu bile prva, nego posljednja opcija. Problemi su se pokušavali riješiti mirnim putem, jer dečki iz Nove Gradiške i oni, koji su tada bili na 'drugoj strani', gotovo svi su se međusobno poznali. Išli su zajedno u školu, gimnaziju, igrali nogomet, išli na pecanje... Mnoge su se obitelji, tijekom godina, 'izmiješale', te su tako i mnogi branitelji i „tamo preko“, imali nekog svog. Nije stoga, ljudima iz tog kraja, bilo lako uzeti pušku i zapucati.

VIDEO Priča Mate Modrića o operaciji Bljesak: 'Ne mogu zaboraviti cestu smrti...'

U okupirane Okučane ušao je još 1993.

„U Okučane sam došao i puno prije Bljeska, 26. travnja 1993., kako bih porazgovarao s tamošnjim stanovnicima i ljudima, od kojih sam mnoge, od prije rata, dobro poznao. Razgovarali smo satima i oni su otvoreno rekli da silno žele da se sve to riješi mirnim putem. Međutim, vlast iz Knina to, na žalost, nije dopuštala“, pojašnjava Modrić, prisjećajući se pokušaja da se vojno-redarstvena akcija izbjegne. No, kako su kninske vlasti uporno odbijale mirno rješenje, od 1994., hrvatska se vojska počela intenzivnije pripremati za ratnu opciju. Oko šest do sedam mjeseci, prije Bljeska, bili su, kaže u punoj bojevoj gotovosti. Zadnja nada, u mirno rješenje problema, u vodu je pala, nakon događaja na autocesti, kod Nove Gradiške. 

Ubojstvo i masakr na autocesti

„Oko Božića, 1994., autocesta je bila puštena u promet, no onda se dogodio nemili incident, zbog kojeg je ponovo bila zatvorena. Kod motela Slaven, jedan je domaći dečko, iz Gornjih Bogićevaca, ubio mladića iz Smrtića, sela nedaleko od Okučana. Na srpskoj je strani tada došlo do revolta, koji je eskalirao. Za odmazdu su, na autocesti, napravili masakr. Bilo je ubijenih i zarobljenih ljudi. Tada smo znali da će se nešto gadno uskoro desiti“, kaže pukovnik. Nakon što je autocesta bila tjedan dana zatvorena, čekala se zapovijed da se krene u oslobađajuću akciju. Svi su dobro znali svoje borbene zadaće, zone odgovornosti, kao i glavni pravac te smjerove napada, no sam datum napada, gotovo do posljednjeg trenutka, nisu znali. Ta je odluka, kaže Modrić, donesena na razini zbornog područja i glavnog stožera.

Nova Gradiška: Pukovnik HV u mirovini Mato Modrić o vojno-redarstevnoj akciji "Bljesak"
1/8

„Ma koliko bili pripravni, kada smo čuli da treba krenuti, to nas je ipak iznenadilo. Ja sam od prvog dana u Domovinskom ratu, pa za mene to nije bio takav šok, no bilo je mnogo mladih ljudi te sam kod njih, ali i kod nekih zapovjednika, osjetio dozu straha. Znate, kada idete u borbu, to je sasvim drugačija situacija od pozicione, kada se branite, jer u napad se kreće s mnogo jačim snagama, ali i posljedice su uvijek teže, a gubici veći“, pojašnjava naš sugovornik. Od sela Širinci, pa južno, sve do Save, bile su raspoređene postrojbe s novogradiškog kraja, 121. brigada, s prvom i drugom bojnom, dok je treća bila dignuta, u pričuvi. Na terenu je bila i 80. gardijska samostalna bojna i četvrta bojna pete gardijske, dok su na teško prohodnom dijelu bili pripadnici 81. gardijske bojne, iz Virovitice. Na samom Psunju bile su raspoređene elitne postrojbe MUP- a. „Krenulo se koordinirano. Prva bojna išla je kroz glavni pravac napada, Mašić-Okučani. Cilj je bio zauzeti Okučane, dok je glavna zadaća bila izbiti na državnu granicu. Kada se, tog jutra, krenulo - čitava je bojišnica krenula“, pojašnjava pukovnik.  

Oči u oči sa smrću

Teške i krvave borbe, koje su uslijedile, ostavile su ožiljke za čitav život. Smrti se tada gledalo u oči. Iz pravca Novske, poginuo je zapovjednik bojne, a kod sela Gorice, zapovjednik satnije. Na tzv. 18. kilometru, život su izgubila dvojica pripadnika specijalne policije. Bili su to dramatični sati, koji su potrajali sve dok nije 'pukla' prva crta obrane, nakon čega je oslobađanje lakše krenulo.
„Okučani su simbol oslobođenja, no u njih smo ušli mirno, bez ispaljenog metka i bez ijednog incidenta. Najteže su se borbe vodile prije toga, u mjestu Novi Varoš, gdje je bila glavna komunikacija od Banja Luke, preko Bosanske Gradiške i Stare Gradiške, prema Virovitici. Ta je komunikacija držala čitavo zapadnoslavonsko ratište i tu su se vodile najkrvavije borbe. Žrtava je bilo mnogo i na našoj, ali i onoj drugoj strani. Mnogi su ljudi poginuli, ni krivi, ni dužni“, kaže Modrić.

Cesta smrti

Jednog se događaja, kojem je svjedočio, nerado sjeća. O njemu, kaže, nitko ne govori, ni srpska ni hrvatska strana, kao da je obavijen teškim velom šutnje. „U Novom Varošu, postoji cesta smrti, koja pamti stravične prizore, a ni ja ih ne mogu zaboraviti. Tom su se cestom, iz ratne zone, pokušali izvući civili. Uzeli su ono najneophodnije, stavili u automobile i krenuli na put. Na žalost, za mnoge, to je bio put bez povratka. Čitav taj dan, tom su cestom, vozile kolone, prema izlazu iz Hrvatske. Mi smo dobivali zapovijedi da krenemo, no kako smo vidjeli civile na cesti, odbili smo. I dečki i ja smo se složili – ako treba ići ćemo na vojni sud, ali pucati po civilima i po obiteljima s djecom nećemo“, prisjeća se Modrić. Sa svojim je braniteljima čitav taj dan čekao da kolona civila izađe iz Hrvatske. Čekali su, kaže, sve do pola sedam navečer kada je, u sumrak, ponovo izdana zapovijed da krenu. Ono što su tamo zatekli, bilo je stravično. 

Tenkovi su pregazili kolonu

„Ja sam na tom području već bio i 1991., s Antom Gotovinom, koji je odlučno rekao – 'Civile ne smijete dirati, kao niti zarobljenike!', i to je za nas bio zakon, ali i jedini, moralno ispravan, potez. No, njihova vojska je, u bezglavom povlačenju, tenkovima i oklopnim vozilima, doslovno gazila i pregazila čitavu kolonu. To nisu bili prazni automobili, u njima su bili ljudi, starci, djeca“, prisjeća se, s tugom, pukovnik HV-a. Smrskane olupine tih pregaženih auta ostale su, kaže, i kasnije u Novom Varošu, a krvavi tragovi u njima, svjedočili su o nezapamćenoj tragediji, koja se dogodila, u sjeni Bljeska. Kod te crne točke i on i njegovi suborci tada su umalo stradali, od vlastitih snaga. 

„Naše je topništvo tada, sa 17 kilometara, tuklo po čitavoj toj zoni. Kako smo, od protivničke strane, bili udaljeni tek 50 do 150 metara, tukli su i po nama. To je bilo doista kaotično i teško, dok je sam ulazak u Okučane, poslužio da pokažemo svijetu da hrvatska vojska može ući u to okupirano mjesto, bez incidenata“, kaže nam čovjek, koji je tada bio načelnik stožera u pukovniji, dakle, drugi po zapovjednoj odgovornosti. 

Ušli su mirno, bez ispaljenog metka

Iako nerado govori da je upravo on, sa svojom ekipom suboraca, prvi ušao u, službeno, još neoslobođene, Okučane, na čijem je centru još stajao tenk protivničke vojske, upravo je tako bilo. „Po zapovijedi, prva bojna, koja je bila dragovoljačka, stala je u selu Smrtić. Tada su prema Okučanima trebale krenuti bolje obučene, gardijske postrojbe. No, rekao sam dečkima da mi idemo dalje. Nas osam ušlo je u Kosovac, a potom smo došli do table, na ulazu u Okučane, gdje smo morali stati i pričekati. Na samom centru Okučana vidio sam tenk protivničke vojske i nisam htio riskirati da upadnemo u zasjedu i izginemo. Uz to, morali smo pričekati i da naše topništvo prestane pucati, tek nakon toga smo krenuli naprijed“, prisjeća se dana kada je, sa 'sedmoricom veličanstvenih', mirno, bez ispaljenog metka, ušao u Okučane, mjesto koje je pod okupacijom bilo četiri godine. Čim su prošli prvih nekoliko kuća, dvije mještanke su ih, sjeća se, zaustavile. Jedna od njih je odmah pitala gdje joj je sin, pojasnivši da je ona, Hrvatica, no ostala je u Okučanima, dok se njeno dijete borilo u Hrvatskoj vojsci. 

Mještani Okučana nisu primijetili da mjestom korača HV

„Jedini sam tada imao kapu, a ne kacigu, te sam skinuo čin. No, prepoznala me mještanka, teta Zora i odmah je uzviknula - 'Direktore, direktore, da li me se sjećate?'. Naravno da sam i nju i tetu Slavicu, koja je bila s njom, odmah prepoznao. Rekao sam im da se ne boje i da će sve biti u redu. I Zorin je suprug meni pomogao, radio je na razmjenama, te je moje roditelje uspio izvući iz Bosne“, prisjeća se Modrić susreta s ljudima, koje godina nije vidio, a s njima je, isto tako godinama, radio, jer prije rata je, taj diplomirani ekonomist, bio direktor novogradiškog Trgoprometa. No, nakon susreta s civilima, uslijedio je i bliski susret s tenkistom. Kada je čovjek sišao s tenka i krenuo prema njima, Modrića su suborci pitali da li da pucaju, no on je rekao – 'Ne, nikako, pa ovaj čovjek niti ne zna tko smo mi!“

Tenkistu sam opsovao neđeljicu i uzeo mu oružje

„Ispostavilo se da je moja procjena, da čovjek iz tenka ne zna tko smo, bila dobra. U šali sam tenkisti opsovao neđeljicu, a on je, ne sluteći tko smo, rekao kako se jučer, u Staroj Gradiški, tukao s ustašama. Došao sam, do njega, zagrlili smo se i pri tom sam mu, lagano, uzeo oružje. Pitao sam ga zna li koja smo mi vojska, a on je odgovorio, -'Pa naša, braćo'. Spustio sam kapu, vidio je, tada, šahovnicu i zanijemio. Rekao sam mu da skine oznake SAO Krajine i ode među civile, što je i učinio. Kasnije sam čuo da je odselio u Kanadu“, priča nam pukovnik velikog srca.  Da, doista ima veliko srce, potvrdio je i jedan, njemu potpuno neočekivan, poziv iz daleke Australije, koji je uslijedio godinu dana nakon Bljeska.

„S dalekog me kontinenta, 1996., nazvao Boško Despotović. Rekao mi je 'Mato, ako hoćeš, možeš bez problema i u Banja Luku, čak 380 ljudi je dalo izjavu da si ih ti spasio. Rekli su, da nije bilo tebe, tko zna da li bi oni i njihove obitelji, danas bili živi. Pomogao sam, doista, mnogima, jer poznavao sam te ljude, bio sam na razmjeni ratnih zarobljenika i znam da su i oni mnogima pomogli“, kaže Modrić.

„Mate, pozdravljam te sa svoja 3 pravoslavna!“

Prisjetio se pukovnik i još jedne anegdote, iz netom oslobođenih Okučana. Među tamošnjim civilima zatekao se tada, priča nam, sada već pokojni Glišo. „Iz gomile je, iz sveg glasa, uzviknuo, 'Mateee, pozdravljam te sa svoja tri pravoslavna prsta!'. Svi su zanijemili i zagledali se. U zraku je bila napetost, no onda sam im objasnio da nije riječ o provokaciji. Naime, taj je čovjek radio na pilani te je, na poslu, ostao bez, po dva prsta, na svakoj ruci, i zato, eto, na svoj račun zbija i šale“, sjeća se Modrić.

Naišao je kaže, potom i jedan stojadin, prljavo žute boje, okučanske registracije. Zaustavio ga je i pitao vozača kuda ide.
„Čovjek me pogledao, shvatio je da smo hrvatska vojska i samo kratko rekao 'E, j****a sad!'. No, potom je jedan od mojih ljudi izjurio i počeo ljutito urlati na njega –'Kuda si krenuo, gdje mi je sestra?'. Jedva sam ga zaustavi, uvjeren da sprječavam incident. No, pojasnio mi je da je to suprug njegove sestre, kojeg godinama nije vidio te ga je poslao kući“, priča nam dogodovštine s terena naš sugovornik, dodajući kako sam ulazak u Okučane doista nije ličio na ratni događaj, bilo je mirno i na sreću, nitko nije stradao. 

Dao je prvu izjavu iz oslobođenih Okučana

Ubrzo nakon Modrića i suboraca u Okučane su, sa zapada stigli Tigrovi, s južne strane hrvatski gardijski zdrug, pristigli su i dečki iz Virovitice, sve je bilo puno ljudi. Fotografirali su se. Upravo je Modrić tada prvi dao izjavu, a nakon njega i general Mladen Kruljac. 
„Kada nas pitaju - tko je prvi ušao u Okučane – odgovorim da to nije bila atletska disciplina. Ako baš moramo nekoga izdvojiti, onda ću reći da su u Okučane prvi ušli oni branitelji koji su u toj akciji poginuli, jer njihov je duh, i prije no što smo mi stigli, bio negdje iznad bojišnice“, kaže s tugom, dodajući da u svim ratovima strada sirotinja, dok bogati svoju djecu sačuvaju u drugim rodovima vojske. 

„Pješak je taj koji gine, a to su većinom bili seljaci i radnici. Treba, stoga, odati počast svim žrtvama i nevinim civilnim, ali i vojnim žrtvama, s obje strane. Tko je ikada svjedočio razmjeni poginulih, kada roditelji dočekaju svoju djecu, u limenim sanducima, taj će razumjeti što govorim. No, kako pjeva Tutić, 'I dalje će biti budala i rata'“, kaže Modrić, prisjećajući se kako je svojim vojnicima svakodnevno ponavljao – „Dečki, nemojte činiti zlo. Hvaliti se ratnim podvizima, dok adrenalin radi, je jedno, ali kada sve to prođe – nemojte da se morate stidjeti sami sebe, zbog nečega što ste učinili, jer s tim treba živjeti!“ 

„Nadali smo se da će ovo biti zemlja sretnih ljudi“

Danas, 28 godina nakon Bljeska, priznaje – nadao se da će život u Hrvatskoj biti drugačiji, da će, tada oslobođena sela, tri desetljeća kasnije, biti puna života, da će se čuti dječji smijeh, da će blago biti u stajama, da će slavonska polja biti obrađena.... No, na žalost, to se nije ostvarilo. „Samo nekima je rat bio brat! Ljudi su ovdje danas željni posla, neki su i gladni. Iz Hrvatske nam je otišlo 250 000 mladih, dio, koji smo Bljeskom oslobodili, od Mašića, sve do Rajića, danas je prazan prostor. Nema tu života, ni mladih, ni djece. Tu su prije živjeli vrijedni, radni ljudi, koji su htjeli i znali raditi. Otišli su intelektualci, školovani ljudi, a ni doseljenici iz Bosne nisu ostali, i oni su otišli, trbuhom za kruhom. To je nešto čemu se doista nismo nadali. Na nama je bilo da oslobodimo i oslobodili smo Hrvatsku, ali i nas su 'oslobodili' – 'oslobodili' su narod od posla i od tvornica i od boljeg života, kakvom smo se svi mi, tih teških, ratnih godina nadali i za koji smo se borili“, zaključuje pukovnik Mato Modrić.

>> VIDEO Andrej Plenković: Svi koji žive u Hrvatskoj trebaju uživati sva prava i osjećati se dobro

Komentara 7

Avatar HajdukLika
HajdukLika
09:01 01.05.2023.

Hvala momcima za sva vremena!

Avatar R2D2
R2D2
09:30 01.05.2023.

Hvala svim sudionicima na uspješnoj akciji. Hrvatska iznad svega.

GA
Gajger
08:17 01.05.2023.

Sad su i na obljetnicu Bljeska počeli sa ko nas bre zavadi

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije