Gost podcasta Večernjeg TV-a "Povijesni dijalozi", koji vodi Ivan Tepeš, bio je profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta Hrvoje Kekez. Tema razgovora bila je hrvatska povijest ranog novog vijeka, s posebnim osvrtom na Krbavsku bitku, Cetinski sabor te utjecaj tog razdoblja na suvremene granice i demografsku sliku Hrvatske. Kekez je u prvom planu izdvojio obilježavanje 500. obljetnice Sabora u Cetinu (Cetingradu). Naglasio je iznimnu važnost tog događaja jer se spominje i u izvorišnim osnovama hrvatskoga Ustava, što potvrđuje da su njegovi tvorci prepoznali Cetinski sabor kao ključan element trajnosti hrvatske državnosti kroz stoljeća. Sabor je održan u franjevačkom samostanu podno zidina utvrde Cetin, a original potpisane povelje danas se čuva u Državnom arhivu u Beču. Kekez je pojasnio i dramatične okolnosti koje su prethodile Saboru, obilježene snažnim osmanskim prodiranjem u jugoistočnu Europu. Tomu je neposredno prethodila znamenita bitka na Mohačkom polju u Mađarskoj krajem kolovoza 1526. godine, u kojoj je ugarsko-hrvatska vojska doživjela težak poraz, a pogibijom kralja Ludovika II. Jagelovića otvorilo se pitanje njegova nasljednika na prijestolju.
U takvim su se okolnostima okupili hrvatski staleži na Saboru u Cetinu te su za kralja izabrali Ferdinanda Habsburškog, koji se zauzvrat obvezao na obranu granica kraljevstva od Osmanlija. Ključna važnost Cetinskog sabora leži u tome što je hrvatsko plemstvo odluku donijelo potpuno samostalno u odnosu na Ugarsku. To je bio izravan dokaz hrvatske samostalnosti i kontinuiteta državnosti koja vuče korijene još iz ranog srednjeg vijeka i doba narodnih vladara. Kekez se potom osvrnuo na Krbavsku bitku (1493.), koja ima mitski status u hrvatskom kolektivnom sjećanju, a odigrala se na prostoru današnje vojne zračne luke u Udbini. Iako je na samom bojištu osmanska vojska bila malobrojnija, imala je nadmoćniju konjicu. Ključan manevar koji je doveo do sloma hrvatskih snaga bio je osmanski napad s leđa.
Kekez je pojasnio i mitove prema kojima je Krbavska bitka bila prijelomna točka nakon koje je odmah uslijedio raspad kraljevstva i osmansko preuzimanje tog prostora. Naglasio je da se to zapravo dogodilo tek desetljećima kasnije, nakon Mohačke bitke. Ipak, na Krbavi je doista poginuo ili zarobljen "cvijet hrvatskoga plemstva" – istaknuti članovi obitelji Frankopan, Zrinski i Blagajski. Stradala je tadašnja društvena, kulturna, ekonomska i vojna elita, što je među narod unijelo strah i dugoročno ubrzalo procese iseljavanja. Kao ključnu dugoročnu posljedicu tog razdoblja Kekez je izdvojio masovno iseljavanje i pražnjenje hrvatskih teritorija tijekom druge polovice 15. i čitavog 16. stoljeća. Prvi val izbjeglica kretao se prema jugu, dalmatinskim otocima te preko Jadrana do talijanske pokrajine Molise, gdje moliški Hrvati žive i danas.
Egzodus stanovništva pratio je i slom domaćih institucija. Među crkvenim strukturama opstala je jedino Zagrebačka biskupija, koja će u narednim stoljećima postati glavni nositelj političkog okupljanja i jedini stabilan ekonomski čimbenik na tom umanjenom prostoru. U tom kontekstu Kekez navodi kako su u 17. stoljeću utvrđene granice "ostataka ostataka" Hrvatske, s Karlovcem kao ključnom obrambenom utvrdom. Tek nakon Bečkog rata i mira u Srijemskim Karlovcima (1699.), Osmanlije se povlače na istok, čime se formira crta razgraničenja slična današnjoj hrvatskoj granici. Naposljetku, profesor je opisao povijesno pomicanje hrvatskoga imena iz Dalmacije prema sjeverozapadu. Taj se proces odvijao posredstvom titule bana, širenjem zbjegova stanovništva i jezičnim miješanjem, a do kraja 16. stoljeća hrvatsko je ime na sjeveru potpuno potisnulo slavonsko.
U nastavku emisije Kekez se dotaknuo ozloglašenosti koja je pratila Osmanlije, izdvojivši njihove surove rituale nakon bitaka, poput rezanja noseva poraženih vojnika, što je zabilježeno upravo nakon sloma na Krbavskom polju. Kršćanski izvještaji o tim zlodjelima s vremenom su prerasli u poseban književni žanr protuturske literature. Kekez je naveo i primjer instrumentalizacije povijesti nakon Prvoga svjetskog rata, kada se Krbavska bitka nastojala iskoristiti za formiranje zajedničke jugoslavenske nacije. Istaknuo je da o svim tim novim spoznajama detaljnije piše u svojoj novoj knjizi. Pred kraj razgovora Kekez je pojasnio povijesne temelje Sinjske alke te đurđevačke Picokijade kao manifestacija koje svjedoče o dubokoj kolektivnoj memoriji i oblikovanju suvremenog hrvatskog identiteta.
Otvori KEKS Pay
