Na današnji dan prije 24 godine na drugoj stranici objavio sam, tada kao glavni urednik, uvodnik u povodu 35. obljetnice izlaženja Večernjeg lista. Danas to ponovno činim, kao umirovljenik, ali novinarski aktivan, ovaj put u povodu 59. rođendana. Taj se trenutak poklapa s pet godina učlanjenja Hrvatske u Europsku uniju.
Povijest Večernjeg lista je u neku ruku i povijest moderne Hrvatske koju je u gotovo šest desetljeća postojanja Večernjak pratio dostojanstveno; u početku posvećujući se temama iz običnoga života, velikim i malim oglasima, TV prilogu, a o politici “koliko se moralo”. Poslije Titove smrti i u razdoblju propadanja Jugoslavije podizao je letvicu zanimanja za politiku, i to na liniji hrvatskih interesa, te je od početka 1990. sasvim politiziran i sustavan u borbi za neovisnu hrvatsku državu. Nije to bilo propagandistički i površno nego s visokokvalitetnim sadržajem – raznih stajališta, osim kada je hrvatska država bila u pitanju – najboljih novinara toga doba koje smo u Večernjem listu okupili. Tiskalo se 12 izdanja dnevno, tiražno više nego svi ostali zajedno. Večernji list nije nikoga otpustio ili uznemiravao iz političkih ili nacionalnih razloga.
List je nastao na žuljevima nekoliko generacija zaposlenika i suradnika i ne na državnim ili partijskim jaslama i potporama. Od našega umijeća i naše dobiti djelomice je živjela i golema kuća zvana Vjesnik.
Tada je tako bilo.
Na 35. rođendan, osim uvodnika, objavio sam i intervju na tri stranice s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Razgovarali smo uz magnetofon (ali i šetali) tri sata u nedjelju prije podne 26. lipnja u njegovu uredu na Pantovčaku, o čemu svjedoče i brojne fotografije objavljene i još neobjavljene.
Prijateljski s Tuđmanom
Naši su susreti iz mnogih razloga bili prijateljski. Bilo je to razdoblje poslije Washingtonskog sporazuma s Bošnjacima 18. ožujka 1994. i dva mjeseca nakon neuspjela pokušaja Manolića i Mesića da raskole HDZ. Iako su mjesec dana prije toga bili smijenjeni, još su sjedili u svojim predsjedničkim saborskim kabinetima. Za mjesec rujan pripremao se prvi posjet pape Ivana Pavla II. Bljesak i Oluja dogodili su se godinu dana kasnije.
Predsjednik Tuđman nije tražio autorizaciju intervjua, ali sam se iznenadio kada me je tijekom tjedna nazvao da pojasni jednu formulaciju. S obzirom na to da se intervju odvijao neposredno nakon raskida s Manolićem i Mesićem, Tuđman je želio poslati poruku okupljanja. Odlučio sam se za naslov: “Valentić, Granić, Šušak, Gregurić i ja možemo dobiti svake izbore”. Odjek je bio izvanredan. Prenosilo se na sve strane.
Ali danas, 20 i više godina poslije tog razdoblja, mnogo se toga izmijenilo, neki su aksiomi postali drukčiji, neki su prestali vrijediti, u tijeku je i navala populizma koji ruši predstavničku demokraciju i zloupotrebljava neobrazovanost i neinformiranost ljudi koji se u gomili ponašaju drukčije i manje su svjesni posljedica svojih postupaka. “Što će mi moja hrvatska država, ako skupo plaćam benzin”, aktualna je poruka tih. To je primitivno, sebično i nepovijesno zaključivanje. Za nositelje tih ideja su i sve pozitivne tekovine Europske unije postale sporne. Ako se možeš zaposliti i izvan Hrvatske, onda je to nešto što treba staviti na stup srama, ili proglasiti za naš nacionalni, reprodukcijski, gospodarski i politički slom.
Korumpirana elita
Pokušava se progurati teza o potpunoj korumpiranosti društva, kao da je to kod nas novo i nepoznato iako je to svjetska zaraza i nosi izvorište iz bivšega sustava i naše prirode te raznolikog podrijetla ljudi. Ta bolest postoji otkad je svijeta i vijeka.
Kao da se zaboravlja da su i boljševizam i nacizam proistekli iz sličnoga populističkoga poimanja. Njihovi vođe nisu bili dio “korumpirane elite”, ali kada su se dokopali vlasti zauzeli su njihove dvorce, palače, otoke i zlatne poluge. U ime “potlačenoga naroda”! Tome se nadaju i aktualni pobornici narodne demokracije i u tome je zapravo njihova motivacija. Konačno, zar i svi vladajući poslije Drugoga svjetskog rata u istočnoj Europi nisu sebe nazivali “državama narodnih demokracija”? A živjeti u njima bilo je užasno i neprirodno. Tuđman je shvaćao politička događanja kao rijetko tko njegova doba s ovih prostora, znao je što treba, imao je zamisao krajnjega cilja u političkom smislu i sposobnost predviđanja.
Uspijevao je to objasniti, iako u ponečemu i nije bio shvaćen i uvjeren sam da će mu neka budućnost još i u tome dati za pravo. On nije bio ekonomist i nekorektno mu je izvlačiti gospodarske teme kao isključivu podlogu za kritiku.
Ima mjesta za tiskovine
U politici je zamisao krajnjega cilja i sposobnost predviđanja puno važnija od taktičkoga izmotavanja i međusobnoga podmetanja. Tako se ne postaje državnik. To trebaju shvatiti i naši političari.
Što bi danas rekao Tuđman da se digne iz groba i čuje profesora Sveučilišta u Zagrebu na beogradskoj televiziji kako kaže da većina Hrvata i nije željela svoju državu, da je referendum o neovisnosti u biti bila prijevara, te da je Ranković svojedobno bio jedino prihvatljivo rješenje? Vjerojatno bi mu objasnili da danas vlada demokracija i da je u njoj i to prihvatljivo.
No, ta nesumnjivo velika tekovina – suvremena demokracija – kao i svaki lijek, ima i svojih štetnih sastojaka. Primjerice, olako dolaženje u prigodu da se bez posljedica u bilo kojem obliku izražava na internetu, čovjeku daje lažni osjećaj da svatko može biti novinar. Pa mnogi, čak i pod lažnim identitetom, u komentaru ispod teksta potpisanoga punim imenom i prezimenom profesionalnoga novinara, napišu, recimo, budalo, neznalico, plaćeniče!
To su, na žalost, i najmanje uvrede, prema onima kakvih nevjerojatnih ima. Iza toga stoje posebnosti ljudskih karaktera pa i one negativne. Tu se isprepleću neznanje, bojazan od sučeljavanja, strah od neuspjeha, prebacivanje vlastite nemoći na druge, srdžba i neugoda.
Nema pravoga novinarstva a da novinar ne bude na licu mjesta, da se uvjeri svojim očima i opiše to svojim riječima koje prije svega proizlaze iz pismenosti koja je najveći prirodni dar, a ne samo proizvod školovanja. Obrazovanje je bitno, vrlo bitno – kako opće tako i posebno te informatičko – ali bez toga unutrašnjega motivirajućega stanja i genetske svojstvenosti, teško je postati vrhunski.
Ono što danas nije dobro je pad naklade (prodaje) tiskanih medija i gubljenje zanimanja za njih. Uglavnom se govori da je to posljedica navale interneta koji je jeftinoćom i brzinom svojih sadržaja slomio tradicionalni tisak. Internetski portali, izuzev iznimaka, uglavnom donose neizvorne, neoriginalne i kombinirane tekstove. Izgleda da se to više neće moći.
Za kvalitetne i čitateljima privlačne tiskane medije ima mjesta. Prvo se trebaju odvojiti od svojih portala. Oni u pravilu tekstove uzimaju iz tiskanih izdanja koja će sutra dosta od toga ponuditi kupcima za osam kuna. Koga će to zanimati ako je dio toga već sinoć pročitao? Zato bi trebalo razdvojiti internetska i tiskana izdanja, formirati zasebne, međusobno neovisne redakcije koje neće imati ni uređivačke ni koncepcijske međusobne veze.
Tako će tiskani mediji moći stvarati svoj proizvod dubinski, analitički, specijalno obrađen i na svoj način informativan. Troškovi bi bili nešto veći – dosad se zamišljalo jednim udarcem ubiti dvije muhe, ali to teško prolazi. Pogrešno je misliti da idu samo “bele” novine s puno troška papira, jer da jedino “debljina” i opseg sadržaja privlače pretplatnike i kupce. Ići će kupovati one koje će nuditi zanimljive tekstove i kojima će koncepcije biti pogođene ukusu. U tome je tajna uređivanja. Novinar mora biti u središtu. Tako barem ja mislim.
Polemika na način kako je to nekada bilo potpuno je nestala kao novinarska forma. Kolumni je previše i slijedom toga postale su dosadne. Polemike mi jako nedostaju. Kada su pravi znalci udarili jedan na drugoga, čitatelji su lizali prste.
Nema novih Tenžera
Posebice je to bilo izraženo u kulturi, ekonomiji, povjesništvu... Čak i u politici, potkraj osamdesetih prošloga stoljeća, iako je na snazi bilo jednostranačje. Veselko Tenžera, Živko Kustić, Igor Mandić, Drago Buvač, Dušan Bilandžić, Ljubo Boban, Željko Krušelj... Nema novih Tenžera. Ivkošić je to također mogao, ali danas izbjegava izravna sučeljavanja.
Bilo je toga i u sportu. Pamtim žestoku polemiku između Mirka Galića i pokojnoga Darka Draženovića u jesen 1978. zbog tada istaknutoga nogometaša Ivice Šurjaka. Klinč Vjesnika i Večernjeg lista u to vrijeme čuo se na sva zvona! Otvoreni sukob, makar i sportski, između Vjesnika i Večernjeg lista bio je dotad nezamisliv.
Vecernji list pise vecinom za komunjare a protiv Hrvatske. Ostat ce zapancen!