U današnjoj emisiji Večernjeg TV gostovao je Damir Jugo, predsjednik Vijeća veleučilišta i visokih škola i dekan Visoke škole za komunikacijski menadžment Edward Bernays, koji se osvrnuo na novi predloženi Zakon o visokom obrazovanju.
Emisiju je vodila Lana Kovačević.
Nedavno je održana sjednica Vijeća veleučilišta i visokih škola čime je obilježeno 20 godina njihovog djelovanja u akademskoj zajednici. Koliko su u tih 20 godina veleučilišta i visoke škole doprinijele visokoobrazovnom sustavu?
To je tijelo koje sada okuplja 34 veleučilišta i visokih škola te na kojima studira oko 20 posto studentske populacije. Njihova specifičnost je što izvode stručne studije, a to je usmjerenost na vještine i konkretna znanja te puno bliža suradnja s gospodarstvom tj. sa svijetom prakse u odnosu na sveučilišne studije. Kad su u pitanju same ustanove, njihova specifičnost je potpuni fokus na te studije, za razliku od sveučilišnih studija gdje su stručni studiji nepravedno u drugom planu. Veleučilišta imamo i u nizu manjih sredina poput Vukovara, Bjelovara i Gospića čime omogućujemo građanima da mogu upisati studijske programe bez da nužno odlaze iz svojih sredina.
Koliko su te ustanove mijenjale obrazovni sustav u ovih 20 godina?
Potpuno je jasno da dio akademske zajednice ne daje pravo stručnim studijima na tako veliki doprinos, no praksa i brojke demantiraju takve kritike te naglašavaju činjenicu da su stručni studiji znatno manje opterećenje na proračun od sveučilišnih studija, a najvažnije je što studenti sa završenim stručnim studijem impliciraju izrazito visok stupanj zapošljivosti.
O kakvoj se razlici tu radi u opterećenju na proračun?
Ne bih spekulirao s konkretnim brojkama, no samim time što stručni studiji impliciraju puno više ljudi iz prakse, automatski znači znatno veći trošak ustanova. Isto tako, stručni studiji podrazumijevaju više praktične nastave i ne nužno boravak u predavaonicama već u nastavnim bazama.
Na samoj proslavi dodijeljene su nagrade i priznanja, a između ostalog dodijelili ste priznanje i Vladi. Rijetko tko to učini.
Znam da to nije najpopularnije, ali iz aspekta veleučilišta, stručnih studija i visokih škola, Vlada je apsolutno zavrijedila to priznanje. Dodijelili smo to priznanje zbog oblika, izgleda i sadržaja posljednjih izmjena i dopuna Zakona o kvalifikacijskom okviru i ovdje smo kod vas u studiju razgovarali o razlikama i inicijativama dijela akademske zajednice da se dovede u pitanje i spusti razina stručnih studija u odnosu na sveučilišne, što bi značilo njihov kraj. Vlada nije dopustila takve izmjene te je Ustavni sud rekao da sveučilišni i stručni studiji ne mogu biti na istoj razini. Ipak, student koji završi stručni studij u Hrvatskoj može bez problema nastaviti diplomski studij u bilo kojoj državi EU.
Hrvatskoj slijedi izmjena Zakona o visokom obrazovanju. Puno puta se taj zakon pokušao promijeniti, a uglavnom je padao na razini akademske zajednice, a ne politike. Zašto je to tako?
Činjenica je da je Zakon predvidio neke izmjene koje će donijeti promjene u akademskoj zajednici, a ranije bi uvijek došlo do zastoja kod akademske zajednice. Netko bi mogao reći da si je Vlada i zavezala kamen oko noge, no donošenje novog zakona je uvjet povlačenja novaca iz NPOO-a. Hrvatskom visokom obrazovanju je potrebno 10 koraka, a ovaj Zakon regulira njih tri. Neki će reći da to nije dovoljno, no mislim da su te izmjene optimalna kombinacija mogućeg oportunog i optimalnog.
Jedna od izmjena je programsko financiranje tj. ustanove će se financirati po učinku.
Zaista je apsurdno što to spominjemo kao novinu jer mi je nepojmljivo da bi to ikome moglo biti problematično. Kad je u pitanju visoko obrazovanje, to bi značilo da ustanove neće dobivati sredstva po upisanim studentima, već po studentima koji su te studentske programe završili uz čitav niz ostalih čimbenika, što samo po sebi stavlja studente u centar obrazovnog procesa. Dakle, ustanove i djelatnici će morati biti puno više fokusirani na motiviranje studenata i kako da im omoguće da steknu te kompetencije. Do sada je to uglavnom bilo fokusirano na taj ulazni kriterij, što sve skupa stvara zbunjujući okvir.
Protiv tog programskog financiranja izjasnilo se samo zagrebačko sveučilište. Koliko je apsurdno?
Zagrebačko sveučilište je uvijek avangarda kad su u pitanju zakonske inicijative. Samo bih rekao da vjerujem da će se novo vodstvo Sveučilišta zaista više fokusirati na Sveučilište u Zagrebu, a ne na sve ovo okolo toga.
Imamo apsurdnu situaciju, gotovo nigdje viđenu. Radimo Zakon, a paralelno je dio zagrebačkog Sveučilišta izradilo svoj prijedlog Zakona, iako nemaju nikakve zakonske ovlasti za to.
Tu ima puno nejasnoća tko je taj prijedlog izradio, a još je nejasnije tko je mislio da će se takav prijedlog i uputiti Vladi. Ovo pokušava stvoriti neki razdor unutar akademske zajednice, no stvar je poprilično jasna. Vijeće stručnih studija, veleučilišta i visokih škola jasno podržava te izmjene koje je izradilo Ministarstvo.
Problem je nedostatan nadzor nad radom Sveučilišta. Kako se to mijenja novim Zakonom?
Redefinira se sustav unutar samih sveučilišta, no ono što je konstantno pitanje je činjenica da su po Ustavu sveučilišta autonomna što se vidi po samostalnom izboru čelnika. Ovaj zakon pojašnjava neke uloge Sveučilišnog vijeća koje dosad nisu jasne, no to je opet onaj hod po rubu kako da se ne pretjera u ograničavanju autonomije. Mislim da ovo rješenje olakšava dio problema koji su postojali do sada.
Predviđeno je da će unutar Sveučilišnog vijeća biti tri člana koje imenuje Senat te tri člana koje imenuje osnivač. Konačno zapravo država radi neku kontrolu.
Sasvim je logično da onaj tko je osnovao ustanovu i onaj tko osigurava njeno financiranje da ima određenu nadzornu ulogu, no tu je uvijek tanka granica njene autonomije.
Mnogi su zamjerali da studijski programi nisu usuglašeni s potrebama na tržištu rada. Za primjer, u 2021./2022. godini na čak 27 studijska programa nije upisan niti jedan student. O kolikom nesrazmjeru govorimo?
Uzmite u obzir da svaki taj program ima vrlo jasno propisan broj stalno zaposlenih nastavnika, što je uvjet da bi postojao. Izračunajmo koliko je to objektivno nastavnika koji primaju plaću, a nemaju studenata, stoga je definitivno potrebna harmonizacija studija s potrebama na tržištu rada i svatko tko kaže da je to floskula, jednostavno štiti te svoje učahurene pozicije. Poprilično sam siguran da je većina privatnih fakulteta rentabilnija jer moramo brinuti od doslovno svakoj kuni za razliku od javnih fakulteta koji se financiraju iz proračuna.
Prema novom Zakonu, vodstvo privatnih učilišta imat će jednak značaj kao i vodstva javnih učilišta.
To je rektorski zbor gdje sada sjede samo rektori javnih sveučilišta, a donose odluke i koje se tiču privatnih sveučilišta. Mislim da se neće ništa značajno dogoditi, no napravljen je određen iskorak u izjednačavanju značaja privatnih i javnih sveučilišta.
Ukida se i naziv visokih škola.
Taj smisao se izgubio. Ukidanje pojma visoke škole je ispravan način i riješit će pitanje prepoznatljivosti tih ustanova što mi apsolutno podržavamo.
U Zakonu je predloženo i da se rektor bira na jedan mandat od šest godina, što je drugačije nego do sada. Koliko je Boras motivirao kreatore da se to izmjeni?
Taj se prijedlog ipak u zadnji tren vratilo na stari princip, no radilo se o dobrom pokušaju. Onaj tko je rektor na javnom sveučilištu se sa mnom vjerojatno ne bi složio, no iza svih nas ostaje neko vrijeme po čemu ćemo biti zapamćeni.
Koje su po vama najveće mane ovog Zakona?
Kada sve istresemo na stol, mislim da je ono zaista objektivni odraz izmjena koje su moguće u ovom trenutku. Uvijek će biti onih koji su nezadovoljni nekim segmentom, ali mislim da zakon kojim će svi biti zadovoljni jednostavno nije dobar zakon.
"Potrebno je uskladiti studije s potrebama na tržištu rada." Dobro jutro, Kolumbo! Triba i dobrano reducirati društveno-humanističke fakultete/studije jer stvaraju ljude bez mogućnosti zapošljavanja nakon završetka fakulteta/studija, u velikoj većini.