Došao je prije točno godinu dana, sa strane, kao pridošlica. U našem čoporu ima mačaka svih boja, a on je jedini, osim ružičaste njuške i crnih očiju, bio baš potpuno bijel, poput snježne grude. Bio je tugaljivo mače. Kako i ne bi. Njegovi tromjesečni vršnjaci, domaći mačići, svoji na svome, imali su mamu i jedni druge. Kako to već biva kod mačaka, nikada nije bio baš potpuno prihvaćen. Uz tugaljivost išla je i boležljivost. No i jedno i drugo je prošlo. Barem sam tako mislio.
Shvativši valjda kako stoje stvari, brzo se naučio prvi progurati do hrane. Kako je rastao, tako je sve više bio na svom programu. Dok su svi ostali u svoje male i velike skitnje odlazili na jednu stranu, na pašnjake i u zapuštene vinograde i šumarke, on je jedini odlazio na suprotnu stranu, u susjedna dvorišta.