Planinarska zajednica ovih se dana u Hrvatskoj diže na noge, i to ne samo zato jer planinare lijepi jesenski dani vuku „gore“. U planinama nas čeka oko 150 domova, kuća i skloništa, ali razlog za sve glasniju (re)akciju je nešto drugo. One kojima je stalo do pouzdanog održavanja najvažnijih objekata brine nova zakonska inicijativa koja bi, pretori li se ova inicijativa u Zakon, mogla imati ozbiljne, dugoročno štetne posljedice po sigurnost i udobnost ljudi koji se u planinama zateknu.
Povod za uzbunu je novi Prijedlog Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Početkom rujna na svjetlo dana i javno e-savjetovanje iznijelo ga je Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine RH. Ako i samo povremeno provodite vrijeme u planinama, članak 16. u tom prijedlogu ne sluti na dobro: njim bi se planinarski domovi smješteni na državnim i županijskim zemljištima dali na upravljanje javnim ustanovama i županijama, bez ikakvih ingerencija planinarskih društava i Hrvatskog planinarskog saveza. Iako su planinari i njihova društva jedini koji se proteklih 7 desetljeća brinu o tim objektima, i o njihovim specifičnim uvjetima rada znaju više nego svi državni službenici!
Istina je, nije u svim tim domovima bajno. Uvjeti u njima i općenito stanje naših domova odavno su najkritičnija, bolna točka naših planina – ali krivnju za dosadašnju dosljednu nebrigu države o njima ne može se jednostavno svaliti na jedine koji ih na državnom terenu podižu, rekonstruiraju, popravljaju, održavaju i o njima brinu – a to su planinari i njihova udruženja. Oni u ovom prijedlogu zakona uopće ne postoje: prođe li ovakav prijedlog, planinarski domovi predali bi se na upravljanje parkovima prirode i nacionalnim parkovima, dakle institucijama koje nemaju gotovo nikakvog iskustva u vođenju takvih objekata. Štoviše, u slučajevima gdje se to već dogodilo, vidljivo je ozbiljno nesnalaženje tih institucija u ulozi „domaćina“ planinarskih domova.
VEZANI ČLANCI
Od 100-tinjak planinarskih domova i kuća (kuće se otvaraju po dogovoru, dok domovi uglavnom imaju redovito radno vrijeme), nešto manje od pola njih je na državnom zemljištu, dakle u nacionalnim parkovima ili parkovima prirode. Od 47 planinarskih domova i kuća koje se nalaze na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, s njih 46 formalno ili neformalno upravljaju planinarske udruge, članice Hrvatskog planinarskog saveza (HPS). Neki od poznatijih domova u toj kategoriji su oni na Kleku, Zavižanu ili Paklenici. Samo jednim domom, i to Schlosserovim domom na Risnjaku, upravlja javna ustanova NP
Risnjak, no dom je već dugo zatvoren jer ustanovi proteklih godina ne uspijeva organizirati njegov rad. Šteta, jer se taj dom nalazi na vrlo posjećenom i planinarski značajnom lokalitetu u središtu Parka. Obaveza poštivanja procesa provedbi natječaja i javne nabave na gorskom terenu gdje krovovi s popodnevnom olujom lete u zrak a mostovi preko nabujale rijeke se ruše preko noći pokazuje se kontraproduktivnom. Procesi obnove traju dugo, a često im se kraj, kao u slučaju Schlosserova doma ili pak nikad prežaljenog doma na obližnjem Snježniku, uopće ne nazire. Bi li se isto dogodilo i drugim domovima pod upravom takvih tijela? Vrlo vjerojatno.
U domovima na državnom terenu kojima pak upravljaju planinarska društva stvari se najčešće ipak rješavaju mnogo brže. Kad zatreba, i preko noći. Jasno je da su ta rješenja, popravci i „krpanja“ zbog ograničenih financijskih sredstava kojima raspolažu planinarska društva često priručna i ne najsretnija – ali kakva-takva, bolja su od nikakvih. Veća povezanost države i društava i tu bi pomogla, štoviše nužna je, dok je isključivanje planinara, kao najzainteresiranije i najupućenije zajednice korisnika i upravitelja tih prostora, korak u potpuno krivom smjeru.
Za razliku od gubitnika planinara, drugi „dobitnici“ uz parkove po novom prijedlogu Zakona su županije. Nešto više od 50 domova izvan zaštićenih parkovnih područja na državnom zemljištu, prešlo bi u nadležnost županija na čijem se teritoriju nalaze. No kao ni parkovi, ni županije se – uz rijetke iznimke - tim zahtjevnim i specifičnim zadatkom održavanja domskih objekata u brdima proteklih desetljeća uopće nisu bavile. Notorna je činjenica da većina njih nemaju ni znanja ni volje ni ljudi koji bi se upustili u tu vrstu gospodarenja, gdje su prihodi zapravo mali ili nepostojeći a rizici i zahtjevi upravljanja – zbog položaja i uvjeta rada većine objekata – iznimno veliki.
VEZANI ČLANCI
Država se, reklo bi se, odjednom sjetila svoje imovine i odučila s njom „tržišno gospodariti“. Ali jesu li baš planinarski domovi mjesta na kojima se u ugostiteljstvu treba vježbati uprave parkova, lokalne činovnike i županijske službenike? Gdje je tu opće dobro, ako će županijskim poglavarima ruke biti otvorene da po principu „tko da više“ dobro naplate interese mogućih mešetara i privatnih investitora? Hoće li ih oni priječiti da neke od tih domova možda i sruše, kako bi na njihovu mjestu izgradili luksuzne vile ili apartmane, dostupne samo imućnima i rijetkima? A oni, koji su te domove proteklih desetljeća, zajedno s prijateljima, roditeljima ili čak djedovima i bakama gradili i održavali, moći će samo gledati preko visokih ograda, ili plaćati ulaznice da u „brendiranim“ interijerima popiju preskupo piće? Puno se pitanja otvara, i puno je toga na kocki dok naša javnost, pa i ljubitelji planina, možda niti ne znaju što se to prema brdima valja.
Činjenice su sljedeće: planinarskih domova, državne imovine koje se ta ista država sad odjednom sjetila, faktički ne bi niti bilo da je svih ovih godina nisu pazila i održavala planinarska društva. Ne država, ne parkovi, ne županije. Samo planinarska društva i ljudi u njima: zaneseni, predani, uporni entuzijasti, ljubitelji prirode i planina. Neka su to društva s nekim domovima radila bolje, neka lošije, a neka i, objektivno, prilično loše, iz raznih razloga – ali planinari su jedini ulagali svoj trud, vrijeme pa i novac u održavanje i obnovu uglavnom teško dostupnih objekata, uz to često izloženih nepovoljnim vremenskim uvjetima. Zato i iz Hrvatskog planinarskog saveza kao krovne planinarske udruge stižu opravdane reakcije na ovu inicijativu: planinarski domovi, kažu oni, nisu nikakve tvornice novca, za kakve ih izgleda smatra Ministarstvo državne imovine, nego osnovni sigurnosni element za planinarenje i boravak u planinama u zemlji koja živi turizma.
Oko 40 tisuća ljudi u Hrvatskoj učlanjeno je u neko planinarsko društvo: procjenjuje se da nas barem još toliko rekreativno i bez ikakve iskaznice, poput mene, koji nisam član niti jednog društva, redovito ide na planinarske izlete. Pri tome nam domovi služe i kao mjesto za zaštitu od vremenskih nepogoda i odmor, okrjepu, socijalizaciju ali i jačanje kulture i odnosa s prirodom u najjednostavnijem ali i najvažnijem obliku.
Funkcionalni planinarski domovi nezamjenjiv su preduvjet sigurnosti boravka u planinskim područjima, slažu se svi koji hodaju po planinama. Više sam se puta uvjerio u to, i sigurno nisam jedini. Zato vjerujem da skrb o planinarskim domovima treba povjeriti planinarskim udrugama koje njima u kontinuitetu upravljaju. Angažman planinarskih udruga i planinara jedino je stvarno jamstvo za funkcioniranje i održivost planinarske infrastrukture i sigurnost u planinskim područjima. Država im u tome treba biti zainteresiran i aktivan partner i financijer, poticatelj pozitivnih promjena pa i kontrolor – ali pogrešno je da ih potpuno izbacuje iz procesa upravljanja domovima.
Svim je tim objektima zajednička potreba za kontinuiranim održavanjem jer su u nepovoljnim planinskim uvjetima pojačano izloženi propadanju. Osim vremenskih okolnosti u zimskom dobu godine, znatan izazov predstavlja i njihova udaljenost od urbanih središta i prometnica te od druge komunalne infrastrukture. Zbog sezonalnosti, tj. posjećenosti samo u dane vikenda i raznih drugih čimbenika, većina njih ne može rentabilno poslovati, pa ugostitelji za to nisu ni zainteresirani - sve to navodi HPS u reagiranju na svojim web stranicama i dopisu kojeg je uputio nadležnima. Pitam se - tko će onda imati koristi od ove inicijative Ministarstva državne imovine? Je li ona uopće osmišljena kako bi donijela veću korist svima, ili je samo nenadan „poklon“ županijama u – zanimljivo – predizbornoj godini? Hoće li županije neke od atraktivnih objekata i lokacija dati u zakup koncesionarima koji će ih, vođeni isključivo komercijalnim interesom, pretvoriti u sale za vjenčanja ili noćne klubove, prostore u kojima će se duh, tradicija i lokalna kultura planine potpuno izgubiti, u zamjenu za brz profit? Koje će ovlasti imati novi upravljači, koliko će ih biti briga za sigurnost planinara ali i izletnika namjernika i turista, kojima su pouzdane i sigurne točke, utočišta i krov nad glavom na nepoznatom terenu još i važnije nego domaćim planinarima za koje pretpostavljamo da će se na „svom“ terenu, već nekako i snaći?
VEZANI ČLANCI
Zanimljivo je i sljedeće: Ministarstvo turizma i sporta zadnjih je godina pokazalo razumijevanje za važnost održavanja planinarskih staza, pa HPS-u zadnjih godina dodjeljuje značajna sredstva (450 tisuća Eura godišnje) za održavanje i označavanje – markiranje – planinarskih staza. To je pohvalno, ali istodobno eto kolege iz drugog ministarstva, onog državne imovine, očekuju da im planinarski markacisti „dovode“ posjetitelje do objekata u čijem upravljanju ubuduće sami planinari više ne bi imali baš nikakvu ulogu. Ponegdje možda ne bi bili ni dobrodošli. Kakva motivacija!
Zbog svega toga ovaj prijedlog zakona većini iskusnih planinskih lisaca i lisica koji mi se zadnjih dana javljaju i s kojima sam razgovarao izgleda kao puno gore rješenje od postojećeg stanja. Njega treba mijenjati, ali ne ovako. HPS-ovci se s pravom žale da ih u pripremi prijedloga Zakona predlagatelj nije ni kontaktirao već je, ne dajući ni obrazloženja ni jamstva da će se novim modelom postići cilj učinkovitog upravljanja i sigurnost planinarenja, u zakonski tekst unio odredbe kojima se sasvim izvjesno ne može osigurati funkcionalnost i održivost planinarskih domova.
To nikome nije u interesu. Ne treba biti posebno vidovit niti okorjeli planinar da se „na prvu“ uoče kontroverze i brojne štetne posljedice ovakvog prijedloga novog Zakona. One će izravno utjecati na planinare, izletnike i posjetitelje planinskih područja. I doista, tražio sam - koji su argumenti kojima Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine obrazlaže ovaj svoj iznenađujući korak? Za sad ih nema: prijedlog se samo iznenada pojavio, iz vedra neba i šokirao sve kojima je stalo do toga da planinarska infrastruktura bude bolje povezana i nadgledana od onih koji o njoj i teorijski ali i praktično jedini nešto znaju, hoće i mogu. Ministarstvo poziva zainteresiranu javnost da se putem portala eSavjetovanja očituje o ovom prijedlogu Zakona, i to najkasnije do 1. listopada. Ukoliko vam je ova tema na srcu i imate bolje rješenje od svega što smo do sad vidjeli, iznesite tamo svoje mišljenje, dajte prijedlog ili primjedbu. Ili, nemojte učiniti ništa – i možda vas uskoro na mjestu vašeg omiljenog planinarskog doma dočeka tabla „privatni investitor – pristup zabranjen“. A onda ostaje samo jedno: put pod noge i natrag, u tišini. Ipak vjerujem da barem i nezadovoljan uzdah 40 tisuća ljudi u pravom trenutku može
napraviti razliku. Ovi su dani pravi za to – u ljepoti planina treba uživati, ali za to uživanje nekad se treba i izboriti.
HPS je izgubljen u prostoru i vremenu. Planinarski domovi su zapušteni, neuredni i bez bilo kakve ozbiljne ponude. U usporedbi sa Slovenijom, daleko smo zaostali. Nešto se mora mijenjati jer trenutno stanje nema smisla.