Bili smo u jednom lokalnom kafiću u Puli gdje se stalno nalazimo i tada su rekli da će se sutradan ponovno zatvoriti svi kafići, restorani i sve. Tada sam se malo zafrkavao i rekao, ali nisam bio pijan kako to misle ljudi, da ćemo snimiti pjesmu o tome i to smo i napravili. U toj zafrkanciji nastala je pjesma “Oštarije su mi zaprli”, kazao je za Večernji list poznati hrvatski pjevač Alen Vitasović, priznajući kako nije vjerovao da će pjesma postati takav hit i podići prašinu.
“U ovoj krizi uzrokovanoj pandemijom koronavirusa svi koji se bavimo djelatnostima povezanima s glazbom ostali smo bez posla”.
Cijela priča iz spota događa se u Vitasovićevim Orbanićima, a spot na zanimljiv način prikazuje trenutnu situaciju povezanu s pandemijom, pa Alen usprkos zabranama pokušava doći do prve oštarije, one u susjednim Juršićima. Alen Vitasović našao se teškoj financijskoj situaciji jer već deset mjeseci ne može nastupati i zarađivati zbog protupandemijskih mjera. On je nedavno svoje prijatelje preko društvenih mreža obavijestio da mu je operater blokirao broj jer nije imao novca da plati račune pa je dostupan samo na Viberu i WhatsAppu. Alen nam kaže da mu nije cilj iznositi javne žalopojke, nego je odlučio govoriti i u ime brojnih kolega koji ne mogu nastupati.
“Iako nemam posla, neću se žaliti i plakati. Svi govore da Alen Vitasović plače. Ja ne govorim samo u svoje ime, nego i u ime kolega koji se toliko muče. Sto godina su vježbali, radili i pjevali na pozornicama, a sada smo zadnje smeće. Za to su krivi političari koji su i lopovi ”, kazao je Vitasović koji, kako kaže, želi izbjeći sramotu hejtera koji vise cijeli dan na društvenim mrežama.
. “Oni ne razumiju da u glazbi postoji nešto nježno. Oni misle da je bitan samo fizički rad. Rade li političari koji su na cjedilu ostavili mene, ustvari umjetnost, kazališne glumce, pjevače? Ili oni koji danas rade u državnoj firmi, zarađuju i imaju plaću, dok Alen Vitasović i ostali pjevači i umjetnici žive na rubu siromaštva? To je čista diskriminacija”, govori Vitasović ističući da ne želi plakati jer bi to donijelo ružne komentare, poput onih upućenih Nini Badrić kad su je pozvali da bere krumpire.
“Neću ja brati krumpire, zašto bih brao krumpire? Pa neka beru ti koji ništa drugo ne znaju raditi osim visjeti cijeli dan na društvenim mrežama i živjeti na račun obitelji. Ja sam rođen za glazbu, za umjetnost i neću brati krumpire. Svatko radi svoj posao, bravari, građevinari, stolari... Zašto bi mi pjevači brali krumpire!? Hoće li stolar pjevati ako mu zabrane raditi to što zna? To je kao da građevinaru zabrane da kupuje cement. Što će prodavati? Ništa. Ja sam jedan od rijetkih među svojim kolegama koji stalno iznosi probleme pjevača i u medijima i na društvenim mrežama. Rijetko koji moj kolega govori i žali se da nije u redu da tako šikaniraju pjevače, iako su ogorčeni i misle da je to nepravedno. Vlast u ovoj državi, kompletna politička scena, misli da smo mi nismo bitni. Jer nama nitko ne pomaže, ne daje nam poticaje. Mi smo neradnici, ne beremo krumpire, ne znamo krasti, nismo političari. Postalo je nebitno što sam na pozornici četrdeset godina. Imao sam tisuće koncerata, stotine pjesama, uveseljavao ljude, tu su godine i godine školovanja, vježbanja, neprospavanih noći, zapostavljanja obitelji, ulaganja u instrumente i opremu. Njima to ništa ne znači”, istaknuo je Vitasović napominjući kako sada sve ovisi o tome što će biti na proljeće.
“Zimu moram preživjeti. Nemam love jer ne sviram. Nisam gladan zato što sam neradnik nego zato što mi ne daju raditi. Ja sam 8. travnja imao zadnju svirku. Od 7. godine sam na pozornici i sada mi to netko oduzme!? Znam da je kriva korona i sve te gluposti, ali mislim da se moglo i nama pomoći. Od države ne dobivamo ništa. U travnju sam dobio 4 tisuće kuna i to je sve. Ne tražim milostinju, već posao; dajte da pjevam, da sviram, da radim što znam ili nas obeštetite kao i sve druge. Nama kažu da nema novca, da nema budžeta, ali za neke druge ima”, ogorčen je Vitasović kojega smo upitali dijeli li mišljenje svog kolege Tonija Cetinskog koji smatra da je koronavirus zapravo urota?
“Vjerujte da sam u situaciji da nisam pametan što da mislim. Čini mi se da je to vrsta bolesti, virus, ali i da nas žele uništiti i ubiti. Žele uništiti čovječanstvo, ubiti stare ljude jer smetaju. Svi ćemo na kraju umrijeti, nitko neće živjeti vječno, ali taj virus ubrzava smrt starih ljudi. Tu zaradu vuku farmaceutske industrije. Ja sam u ožujku prebolio koronu. Ležao sam u kući 15 dana i preživio”, govori Vitasović koji je uvjeren da je ovo zapravo treći svjetski rat.
"Ovo nije rat poput prijašnjih. Nije poput ratova gdje se ubijalo puškama, topovima i avionima u rovovima....Ovdje nas ubijaju polako. Mi smo samo brojevi, kao roboti. Žao mi je djece. Moja kćer prije nekoliko je dana napunila 18 godina, i koju budućnost ima? Nekome je možda u interesu da uništi čovječanstvo. Možda neke korporacije, Bill Gates ili neki drugi moćnici... Ja sam ionako drugom dijelu života, ali mi je žao te djece pred kojima je život, a nemaju nikakvu perspektivu”, govori Vitasović koji se glazbom bavi cijeli život.
Alen Vitasović u svojoj 52. godini jedan je od najpoznatijih glazbenih umjetnika koji se na sceni nalazi više od 30 godina. Uz njegove bezvremenske hitove slavili smo i tugovali, a pjesme ovog Istrijana već dugo prkose vremenu i novim glazbenim trendovima kojih je svaki dan sve više. Vitasovićeve pjesme iz sredine devedesetih i danas možemo redovi to slušati u radijskom eteru. Postao je popularan početkom devedesetih, a zahvaljujući njemu cijela je Hrvatska u jednom trenutku učila riječi istrijanskog dijalekta kako bi s razumijevanjem mogla pjevati “Ne morem bež nje” ili “Jenu noć”.
Vitasović je obrazovani glazbenik koji svira puno instrumenata. Za sebe uvijek ističe da je Istrijan koji je počeo svirati harmoniku još kao dječak, a ubrzo je shvatio da je glazba njegov život. Godine 1993. upoznaje Livija Morosina s kojim je snimio nekoliko pjesama te izdao album “Gušti su Gušti”, ujedno i najprodavaniji album u povijesti Hrvatske. Postaje glavna zvijezda hrvatske scene i tada počinje njegova prava karijera. “Sandra”, “Ne moren bež nje”, “Bura”, “Gušti su gušti”, “Jenu noć” – samo su neki od hitova koji i danas žive. U tom razdoblju pobijedio je na većini hrvatskih festivala, osvojio je razne nagrade, surađivao s brojnim poznatim umjetnicima, a u karijeri koja i dalje traje održao je bezbroj koncerata.
"Sjećam se da je na Splitski festival 1995. godine došla moja trudna supruga, koja je nosila moju kćer Ivanu, dati mi potporu. Pobijedio sam u polufinalu. Tada je pokojni Zdenko Runjić govorio da sam pošteno pobijedio. Tonči Huljić je došao nešto provocirati, u smislu da ja ne mogu pobijediti njih u Splitu. Rekao sam mu da me pusti na miru. Bili su tamo velikani poput Gibonnija, Doris Dragović, Olivera Dragojevića, a ja dođem u nekoj košuljici, otpjevam i pobijedim. Gledano sportski, to je možda moj najveći uspjeh”, ponosno govori Vitasović koji je često isticao da je uvijek sanjao kako će napuniti londonski stadion Wembley ili njujorški Madison Square Garden te da danas ne bi mijenjao ništa u svojoj karijeri.
“Imao sam 10 godina kada su me moji rođaci pozvali da tamo u lokalnom selu sviram orgulje, klavir. Tada sam bio na sedmom nebu i bio jako sretan. Kasnije je to sve krenulo dalje i promijenio sam tri, četiri benda. Otišao sam u vojsku na Kosovo i tamo sam svirao. Otišao sam i u Finsku i tamo sam svirao. Naučio sam taj zanat i postao vrhunski pjevač. Sada sjedim u dvorištu u Orbanićima i razmišljam: da mi je netko tada rekao da ću nastupati i pjevati u Lisinskom, na Gripama, puniti sve te velike dvorane i da ću imati toliko obožavatelja i obožavateljica, rekao bih mu da je budala. Ne može to Vitasović postići jer on je seljak... Ali evo, ipak je to postigao. Sve se može uz dobru volju i puno rada. Istina, meni se i sreća naklonila, ali bilo je tu i puno truda i rada. Ljudi misle da se samo pravim važan, a to nije istina. Nisam vjerovao da ću ići preko Učke, ali uspio sam otići i puno dalje, doslovno do zvijezda. Iako se u stihovima jedne moje poznate pjesme kaže da “nisu zvizde uno ča išče”, čini se da su u jednom trenutku one ipak pronašle mene i dale mi priliku da sve do danas živim glazbu kroz koju čuvam originalni glazbeni izričaj svog istarskog kraja. Što se tiče Wembleya, mislim da i sada mogu tamo nastupiti, meni nije nikakav problem, ali sada sam usredotočen samo na Hrvatsku i regiju. Ja sam skroman čovjek, sa sela, i sada moram s tobom razgovarati dok svi ljudi ručaju i odmaraju, ali.to je dio posla. Moram razgovarati s novinarima i s ljudima”, kroz smijeh je kazao Vitasović koji danas za svoju dušu, kako bi se opustio, igra boće sa susjedima u Orbanićima.
Orbanići, rodno selo Alena Vitasovića, smješteno je na južnoj strani Istre i sastoji se od 50-ak kuća, stanovnici su najčešće u srodstvu, i samo mali dio njih ne nosi prezime Vitasović. U nizu sličnih kamenih kuća postoji i jedna soba čije zidove krase posteri benda Duran Duran koji Vitasović obožava. Osim velikog postera tog benda, u jednoj se sobi nalazi mnogo primjeraka stripa Zagor.
“U mojoj sobi ima 500 brojeva Zagora. Zagor je naivan, pošten, ali i mislilac kao i ja, kuži situaciju, borac je. Izmišljen je lik, ali istovjetan meni i zato ga volim čitati”, kazao je Vitasović kojeg živcira pitanje o razvodu braka sa Sandrom. I deš mi na živce s tim pitanjem. Razvod braka je totalno normalna stvar. Kontaktiram s bivšom suprugom i sve je OK. Imamo fenomenalan odnos, imamo sina i kćer. Razvod braka ne vidim kao problem. To je normalna realnost. Neću spominjati neke ljude koji se razvedu pa šute i neće o tome pričati. Prave se nevini, a potajno se žene i razvode pet, šest puta. Evo, sada sam s kćeri, a možda dođe i Sandra pa ćemo zajedno gledati televizor i družiti se... U čemu je tu problem? Imam sina od 25 godina koji radi na benzinskoj crpki. Sin je kod mene, kći je više kod Sandre, ali smo ponekad zajedno. Moj i Sandrin odnos jako je dobar”, kazao je Vitasović koji je otvoreno govorio o svojoj ovisnosti o alkoholu.
“To je određena vrsta bolesti, mnogo ljudi ima te probleme, a ja ih neću imenovati. Mi se borimo, radimo, mučimo se, svako ima svoje poroke. Smeta mi to jako, ali više me nije sram. To se dogodilo, to se događalo, još se događa, borim se. Što se tiče alkohola, tu sam doktor i psiholog, psihijatar. Ja sam ovisnik o alkoholu i to sam shvatio. Čim sam to shvatio, odmah mi je bilo lakše. Imam puno susjeda i prijatelja koji su teške pijandure, ali to ne priznaju. Meni još uvijek nije dobro i pokušavam to riješiti. Sve sam pokušao i sve radio da educiram i druge da ne piju ili da manje piju. Razmislite sami o sebi i vašem zdravlju. A danas je to teško, psihički. Teško se boriti s brakovima, životima, djecom, poslom kojeg nema, ničeg nema. Ja sam bio na liječenju i rekao si da to moram riješiti. Napravio sam i naučio dosta iako sam još uvijek ovisan, ali se jako kontroliram”, govori Vitasović pa komentira i današnje stanje na estradi.
"Danas nema estrade. Gledao sam s kćeri “Tvoje lice zvuči poznato” i “Zvijezde pjevaju”. Sve su to propali pjevači. Da su me i zvali, nikada ne bih otišao tamo. Lako je pjevati strane, tuđe pjesme. Trebaš napraviti nešto domaće, nešto svoje i onda si heroj. Pobijediti u Hrvatskoj krenuvši iz svog sela sa svojom pjesmom, to je velika stvar”, istaknuo je Vitasović kojem smo spomenuli i gubitak estradnih velikana Olivera Dragojevića i Kiće Slabinca.
“Ove su nas godine napustili mnogi velikani, ne samo naši, već i strani. Ovo je loša godina. S Kićom sam se družio i bili smo jako dobri. Bio je kod mene na selu u mojoj kući. S Oliverom sam se isto dosta družio i mogu reći da je bio sjajan čovjek i glazbenik. Meni je žao zbog njihova odlaska, to je veliki gubitak za hrvatsku estradu”, zaključio je Alen Vitasović.
Na kraju smo ga upitali vidi li svjetlo na kraju tunela? “A ča je to?”
Svi mi želimo raditi i zarađivati, ali treba se pitati tko uredno dobiva novac od države a ne samo da ne radi i ne privređuje ništa , nego još i djeluje destruktivno.