Upoznao sam ga još dok je radio na radiju. Bilo je to u prošlom stoljeću, onom u kojem su se rađale sve naše današnje radosti i nevolje. Zvao me u emisiju “Poligraf”. Ne sjećam se o čemu sam govorio. Pamtim samo sliku studija i goleme slušalice na njegovoj sitnoj goloj glavi, koje se gule, onako kako su se nekad gulile jakne od lošeg skaja, kupovane ukraj balkanskih zelenih tržnica, pa mu njihova crna plastična prhut pada po vratu.
Bio je, pamtim i to, sasvim u političkim temama. Stavom i držanjem, pomalo i intonacijom, učinio mi se tipičnim zagrebačkim dečkom. I da, naravno, već me je otprije iznenađivalo njegovo ime i prezime. Tako se već odavno ne zovu ljudi s Hrvatske radiotelevizije. Ako su pak čudom, kumstvom ili, recimo, činjenicom da su im mame preživjele Bleiburg, a oni svoje križeve nose noseći imena očeva, koji su ih ostavili dok su još bili u bešikama, ostali na HTV-u, tada će svakom izgovorenom riječju nastojati demantirati to kako se zovu.
Bog je zadrijemao nad stvorenim svijetom. I upravo u tom trenutku, dok se čuje prasak očeve brižne šamarčine, Stanković započinje emisiju. Kako je takvo što moguće? Tako što Stanković ima razvijeno čulo za malograđanske čežnje i potrebe
Otvori KEKS Pay
