Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 103
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
'DOLAZAK U HRVATSKU KAO SAN'

Ostavio je glamuroznu Nicu i preselio se u Novu Gradišku: 'Sarma me oborila s nogu'

Nova Gradiška: Francuz Eric Peysson
Foto: Ivica Galovic/ PIXSELL
1/5
17.09.2023.
u 12:56

Iako je u Hrvatskoj stranac, pitate li ga nezaobilazno pitanje u Hrvata – „Gdje si bio '91?“, odgovorit će - s Hrvatskom, a potom i u Hrvatskoj

Rodio se u mondenoj Nici, nedaleko od Cannesa i Monaka, završio ekonomiju na tamošnjem Sveučilištu i u tom se, omiljenom odredištu svjetske elite, na Azurnoj obali, popeo do samog političkog vrha. Ušao je u francuski Parlament, a potom „nogirao“ politiku, 'raširio jedra' i zaplovio te je, radeći kao digitalni nomad, mijenjao adrese svjetskih metropola. Iz prve ruke upoznao je život u Brazilu, budio se u Bahiji, među 6 milijuna stanovnika Salvadora i odlazio na spavanje kao jedan od 29 milijuna građana gigantskog Šangaja.

No, onda je sve te zvučne, bjelosvjetske adrese, zamijenio jednom, gotovo nepoznatom, s poštanskim brojem 35 400, te odlučio da će baš tu, u Hrvatskoj, točnije u Slavoniji, a još preciznije, u Novoj Gradiški, baciti sidro. Istina, zvuči kao scenarij poprilično nevjerojatnog filma, no upravo bi se po nesvakidašnjem, u ovih par rečenica opisanom životu Francuza Erica Peyssona, mogao snimiti takav, ma iskreno, još i zanimljiviji, biografski film.

Iako je u Hrvatskoj stranac, pitate li ga nezaobilazno pitanje u Hrvata – „Gdje si bio '91?“, odgovorit će - s Hrvatskom, a potom i u Hrvatskoj. Pa, počnimo onda upravo od ratnih, devedesetih, kada je Francuz, s hrvatskom adresom, prvi put posjetio Lijepu našu. 
Nije to bilo turistički, a niti neplanski. Došao je, tada, na poziv ondašnje hrvatske Vlade. Naime, te se, u Hrvatskoj ratne godine, iz Nove Gradiške u rodnu Nicu vratila njegova poznanica. Pod granatama, izbjegla je tada s troje male djece i bilo je to i više no dovoljno da Eric odluči napraviti nešto za Hrvatsku. U to je vrijeme radio na visokoj poziciji u gradskoj upravi Nice, kao savjetnik tadašnjeg gradonačelnika, ali i desna ruka tadašnjih, vodećih političara u Narodnoj skupštini, donjem domu Francuskog parlamenta, u Parizu.

Samo jedan telefonski poziv direktoru prekrasnog zdanja Središnjeg sveučilišnog centra u Nici bio je dovoljan i prostor za veliki kongres za Hrvatsku bio je osiguran. Iz raskošne dvorane, s konferencije, na kojoj se okupilo čak 600 ljudi, međunarodnoj je zajednici, uz apel za pomoć, ukazano na stradanja civila, raketiranja hrvatskih gradova i sela i strašna razaranja.

POVEZANI ČLANCI:

„Nakon tog velikog skupa potpore, ratom pogođenoj Hrvatskoj, posebice Slavoniji, ondašnja me hrvatska Vlada, u znak zahvale, pozvala u Zagreb, kako bih prisustvovao velikom koncertu 'Za Gradišku opet novu'. Tada sam, prvi put u životu, posjetio Hrvatsku te sam imao priliku upoznati neke od visokopozicioniranih političara - Slavka Degoriciju i Maria Nobila, koji je, u to vrijeme, bio glasnogovornik i savjetnik za vanjsku politiku prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana. Taj prvi posjet mi je urezan u sjećanju, jer sam se u Zagrebu zatekao baš kada se dogodio nešto od povijesnog značaja. Sjećam se trenutka kada nam je g. Degoricija rekao da se upravo desilo nešto veliko - Vatikan je, tog 13. siječnja, 1992., dva dana prije ostalih europskih država priznao Hrvatsku“, prisjeća se Peysson. 

U Nicu se, kako kaže, vratio, prepun dojmova te je odmah prionuo i realizaciji još jedne ideje koja je tada i zaživjela - središnji gradski trg, 'Place Massena', bio je simbolično preimenovan te je neko vrijeme, taj zaštitni znak Nice, nosio ime 'Trg žrtava Vukovara'. Čak i u to mračno i sumorno, ratno vrijeme, Hrvatska ga je, priznaje, 'na prvu', potpuno osvojila. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Ostvario sam svoj san da ću živjeti u Hrvatskoj


„Baš kao što muškarac zavoli ženu, ja sam, eto, zavolio jednu zemlju. Iako me za nju ne vežu niti prošlost, niti geni, niti obiteljski korijeni, svim sam srcem, iskreno, zavolio Hrvatsku. Već nakon prvih par dana, provedenih ovdje, znao sam da je to zemlja u kojoj želim živjeti. No, u to su vrijeme moja djeca još bila mala, školovali su se i to jednostavno nije bilo izvodivo“, kaže naš sugovornik. No, čim su djeca odrasla, njegova 'nemoguća' želja, da se iz Nice preseli u Hrvatsku, potvrdila je onu da je, u životu, za nemoguće, potrebno tek malo više vremena.

„Kada je došao trenutak da se posvetim ostvarenju svojih želja i snova, moja vizija budućnosti bila je potpuno jasna. Znao sam točno što od budućeg života želim, a upravo je mirna i pitoma Slavonija, nakon godina užurbanog života, u petoj brzini, bila ispunjenje tih mojih želja“, kaže nam čovjek kojeg  je, upravo Slavonija, potpuno očarala.

Njegova definitivna odluka da doseli baš u Hrvatsku, a još više odluka da njegova nova adresa bude u jednoj mirnoj ulici, u malom, slavonskom gradiću, izazvala je, priznaje, čuđenje kod njegovih francuskih, ali i kod slavonskih prijatelja. No, Erik taj svoj korak smatra pravim i savršeno logičnim. Iako mu je Dalmacija, kako kaže, prekrasna i njene ljepote oduzimaju dah, život uz more, uživanje na plaži i ribarenje, Francuzu, rođenom u Nici, nisu nešto novo, niti drugačije, jer na Azurnoj obali je proveo djetinjstvo i odrastao. Milijunski Zagreb, s druge strane, ima, kako kaže, obilježja svih drugih velikih, svjetskih gradova, a on je živio i radio i u mnogo većim, od Salvadora, pa do gigantskog Šangaja.

Slavonija je otkriće, nebrušeni dijamant

'Želio sam promjenu, veliku i značajnu promjenu, a život u gradovima uz more, kao i život u metropolama, dobro su mi poznati. Ukratko – takav način života me više, ni na koji način, ne ispunjava. Slavonija je za mene pravo otkriće, poput nebrušenog dijamanta. Bez obzira na svakodnevne probleme, duh Slavonaca je nesalomiv, uvijek su spremni na šalu, osmijeh kao da je istetoviran na licima ovih ljudi, smireni su i sve rješavaju bez nervoze. Možda tome doprinosi i činjenica da je život ovdje doista miran - gotovo da nema nasilja, niti pljački te bez straha, možete prošetati i noću, gledati zvjezdano nebo, slušati tišinu, disati punim plućima i potpuno uživati u trenutku“, opisuje nam svoje dojmove, nakon godinu i pol dana života u Hrvatskoj, slavonski Francuz ističući kako je upravo u načinu života i najveća razlika između Hrvatske i Francuske.

POVEZANI ČLANCI:

„Ovdje u Slavoniji se, kako kaže moja majka, koja živi u Nici, danas živi slobodno i mirno, kao što se u Francuskoj živjelo šezdesetih godina prošlog stoljeća. No, danas je takav način života, za Francuze, na žalost, tek davna prošlost. Gigantska dimenzija slobode, koju sam našao baš ovdje, u Slavoniji, u gradiću sa samo 15-ak tisuća stanovnika, u svijetu je danas, bez imalo pretjerivanja, nepojmljiva i stoga je neprocjenjiva“, kaže nam Eric, ponosno ističući kako je jedini, stopostotni Francuz, koji živi u Slavoniji.

'Francuz po krvi, Hrvat po srcu'

Kada je odlučio preseliti se u Hrvatsku, mnogi su ga, kako kaže, plašili glomaznom birokracijom i sporom hrvatskom administracijom, no njegova su dosadašnja iskustava samo pozitivna. Uz pomoć hrvatskih prijatelja, koji govore francuski, sve potrebno uspio je riješiti, bez problema i dugih čekanja – funkcionira, kako kaže, sve OIB, zdravstveno osiguranje, rezidentna kartica... 

„Kada je riječ o funkcioniranju administracije, između Hrvatske i Francuske, nema velike razlike, no prednost je što ovdje, još uvijek, poslove obavljaš komunicirajući oči u oči s čovjekom, a ne isključivo putem računala. Kada si stranac, kao ja, to je ogromna prednost jer, ako postoji problem, čovjek ti pojasni što trebaš učiniti, kaže ti koji papir još nedostaje, da sam sve to morao sam, putem interneta, bilo bi, već s obzirom na jezičnu barijeru, mnogo kompliciranije“, priznaje Eric. 

Foto: Ivica Galovic/ PIXSELL

Na pitanje što mu, iz njegove domovine, ovdje u Hrvatskoj, najviše nedostaje, nije odmah odgovorio, no, nakon kraćeg razmišljanja zaključio je da mu, kada je riječ o načinu života, ne nedostaje baš ništa.

„U Hrvatskoj sam od prošle godine i do sada me nije mučila nostalgija, jedino što mi nedostaje su moja obitelj i prijatelji te ponekad 'Socca de Nice', naše tradicionalno jelo, koje je pravi gušt jesti na plaži, u zalazak sunca. Općenito, što se francuske i slavonske kuhinje tiče, razlike su goleme i trebali su mi tjedni, pa čak i mjeseci, da se, nakon francuskih jela, u kojima dominira povrće, priviknem na mesne, slavonske specijalitete i delicije. Moram priznati – sarma me oborila s nogu i sada je na samom vrhu top-liste mojih najomiljenijih jela. Usporede li se pak cijene hrane, ovdje i u Nici, uzimajući u obzir mjesečne plaće, omjer je gotovo isti“, kaže nam Eric, kojeg prijatelji sjajno opisuju samo jednom jedinom rečenicom – 'Francuz po krvi, Hrvat po srcu'. 

Komentara 12

DU
Deleted user
13:42 17.09.2023.

Hvala ti prijatelju i brate Peysson! Dobro nam došao i uživaj u ovoj svetoj zemlji!

Avatar Le-Freak
Le-Freak
14:09 17.09.2023.

Još jedan dobrodošao stranac i več sada veći Hrvat od nekih rođenih Hrvata pljuvača ekstremista. Ovakvi ljudi nam trebaju biti primjer, vidjeli su cijeli svijet i cijene naše. Ja sam Hrvat rođen vani i isto vidio puno svijeta. Ipak mi ponekad neki koji nisu vidjeli ništa od svijeta znaju docirati koliko je nešto drugdje kao bolje, a ja sam vidio i znam da nije. Nadam se da ovome dobrom čovjeku više vjeruju.

Avatar Asterix
Asterix
14:11 17.09.2023.

Hvala Eric i dobro nam došao!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije