Gradio je Joža Modrušan veliku kuću u Slunju nadajući se kako će ondje pod istim krovom biti njegova trojica sinova s obiteljima. Mislio je, što bi im falilo na Kordunu, u gradu bogate povijesti za čiji stari grad prva pisana isprava govori da potječe još iz 1390. godine, kada grad Slunj knez Ivan Krčki i Modruški za 4000 dukata daje u zakup Pavlu Zrinskom. Ta se gradina posljednjih godina obnavlja pa je “progutala” već milijune kuna, a kraja se obnovi baš i ne nazire. Kad čovjek malo bolje razmisli, pa tko ne bi poželio život bez vreve, u mjestu u kojem je ljudi na ulici samo četvrtkom, kad je ovdje sajam.
Tko god je htio drukčiji život, otišao je iz Slunja pa je u samom gradu, kaže popis stanovništva iz 2011. godine, ostalo njih 1674. Sa 64 zaseoka ima ih, službeno, 5076. Da je popis rađen noću pa da se znade koliko ih uistinu tu spava, bilo bi ih kudikamo manje... Gradski vijećnik SDP-a Hrvoje Paulić pretpostavlja da ih u samom Slunju živi oko tisuće. Opet, prednost je života u Slunju i ta što je ovdje čist zrak. Nema ga tko zagađivati jer su tvornice propale. Zbog prelijepe prirode, a valja napomenuti da su tu i Rastoke – prirodni dragulj kojem tepaju “male Plitvice” – turizam bi mogao i trebao biti okosnicom razvoja sredine. No, pomalo. Najprije treba naći direktora turističke zajednice jer je Dragan Smrzlić, nakon što je manje od dvije godine proveo na tom radnom mjestu kao prvi direktor TZ-a, dao otkaz i otišao u – konobare. Sada je voditelj puba Gajba u kojem se prodaje sedamdesetak vrsti piva, a uvečer je tu i živa svirka. Dok s poslužavnikom balansira između gostiju, samo se smijulji i kaže da je otišao iz osobnih razloga, ne izgovarajući ništa više od toga. Problem je Slunja što je Dragan jedini školovani kadar koji ispunjava uvjete da bude direktor pa je od njegova odlaska već treći put ponovljen natječaj za izbor novog. Na ovaj zadnji opet se javio i Smrzlić pa se možda i vrati na staro radno mjesto. Ili će biti raspisan i četvrti natječaj.
Između Plitvica i Karlovca
Slunjski bi se turizam trebao razvijati nekako na potezu prema Plitvičkim jezerima s jedne i Karlovcu s druge strane jer s ostale dvije strane šire gradsko područje okružuju vojni poligon te BiH. Doduše, sve i da ovdašnja mladost hoće učiti za turističkog djelatnika ili barem konobara i kuhara bez kojih turizam također ne može, morat će na nastavu ili u Karlovac ili u Korenicu jer Slunj takve srednje škole nema. Zato ima gimnaziju. Tu su i još ekonomski te smjer za tehničara za računalstvo te strukovna škola s nekoliko zanimanja.
– Školstvo ne prati trendove – kaže Goran Glavurtić, gradski vijećnik iz Živog zida. U srednjoj školi je 220 đaka, u osnovnoj za pedeset više, a u vrtiću je 120 djece. U doba kad je Joža Modrušan predavao, samo u osnovnoj je bilo oko 700 učenika, a nastava je bila u tri turnusa. Sad za takvom organizacijom nastave nema potrebe. Kad govorimo o Slunju, treba podsjetiti da je to grad u kojem je privremenim ravnateljem gradske knjižnice bio dogradonačelnik Ivan Požega, po struci vodoinstalater. Dogodilo se to nakon iznenadne smrti Nikole Živčića, bivšeg novinara i dobrog duha grada koji je radio kao ravnatelj knjižnice i vršitelj dužnosti ravnatelja Pučkog otvorenog učilišta. Gradonačelnik Jure Katić kaže da nije bilo izbora i da su morali iznaći privremeno rješenje kako bi se uopće mogao raspisati natječaj za novog čelnog čovjeka knjižnice i čitaonice. I za ovo su se mjesto provela tri natječaja i problem je bio kao i kod izbora direktora turističke zajednice jer uvjete nije ispunjavao nitko. Po zakonu, moralo se tražiti osobu s pet godina iskustva u knjižničarstvu.
– Stručnog osposobljavanja nema, a za posao se traže ljudi s iskustvom koje onda nitko neće zaposliti jer nemaju radno iskustvo. Tako se samo tjera mlade – objašnjava paradoksalnu situaciju gradonačelnik. U konačnici su se gradski oci dosjetili pa su raspisali natječaj za ravnatelja Pučkog otvorenog učilišta – jer se tu traži tri godine iskustva – koji će ujedno biti vršitelj dužnosti ravnatelja knjižnice. Prije nekoliko dana na ta je mjesta imenovana Ivana Perović Anušić s Plitvičkih jezera, a dogradonačelnik Požega vratio se na staro radno mjesto na kojem, poput gradonačelnika Katića, radi volonterski. Požegin se povratak dogodio nakon što su ga mediji dobrano “razapeli”. No, pitanje je bi li itko znao da u jednom gradu knjižnicu vodi vodoinstalater, pa iako to bilo i privremeno, da nije bilo gradskih vijećnika iz Živog zida – Nikoline Požege i Gorana Glavurtića.
Ovo dvoje nezaposlenih mladih ljudi (Nikolina je završila studij informatike, Goran turističko-ugostiteljsku školu) kažu da je nezainteresirana javnost najveći problem grada i da polovina birača niti ne izlazi na izbore. Kazat će i kako smatraju da bi uloga Gradskog vijeća trebala biti ta da su na raspolaganju građanima koji su ih izabrali, da nude prijedloge i rješenja, ali za to nema sluha:
– U ovih osam sjednica, što god smo predložili, ništa nije prihvaćeno osim amandmana da se za šest mjeseci produlji rok iz odluke kojom se ljudima u centru grada brani uzgoj papkara i kopitara – govore. Glavurtić kaže i kako u Slunju postoji kritična masa koja je nezadovoljna politikom HDZ-a ali ti se ljudi zbog strahovlade boje kandidirati na izborima. Nakon demokratskih promjena u Slunju je sve vrijeme na vlasti HDZ, izuzev kada je nezavisni Željko Rendulić na izborima 2013. “pomeo” protukandidata i postao gradonačelnikom. Ali nakon manje od godine Rendulić je dao ostavku i gradonačelničku je palicu preuzeo Jure Katić kojeg sada vijećnici iz Živog zida, između ostalog, traže da im podastre račune za troškove organizacije i reprezentacije javnih događanja, što on neće: – Tu je uvijek otpor i zato ćemo pisati povjerenici za informiranje i Ministarstvu uprave – kažu Nikolina i Goran.
Jure Katić, odnosno njegova supruga, ima bistro 3M, cvjećarnicu i poduzeće za pogrebne usluge, zbog čega čelnog čovjeka grada posprdno nazivaju i Topalovićem, aludirajući na pogrebničku obitelj iz filma Maratonci trče počasni krug. Zlobnici će reći da gradonačelniku privatni posao cvjeta jer je u Slunju puno sprovoda; lani ih je umrlo 105, a rodilo 33.
Idemo na sud...
Gradonačelnik kaže da na službene ručkove ne idu u 3M, ali da iz cvjećarnice svoje žene naručuju cvijeće za potrebe grada jer jedino tu može kupiti svježe cvijeće:
– Grad od moje supruge cvijeće uzima već 20 godina. Već tri puta slao sam sve podatke povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa. Ako kršim zakon, neka mi kažu. I ja ću onda po cvijeće u Karlovac. Istina da nisam dao račune. Ako ih zanimaju računi za ručkove, neka odu u restoran Feniks, ja im ne dam. Svi gradski troškovi su opravdani, nijedna stavka ne smije biti probijena. Ja to ne dozvoljavam. A to dvoje buntovnika ne može raditi što hoće. Ja ovdje dirigiram. Ja sam ovdje gradonačelnik. Oporba je počela petljati. Oni su kao Pernar – samo protiv svega. Ni za jedan prijedlog nisu digli ruke. Neću dozvoliti da oni budu inspekcija u gradu. Ja nemam koncesiju za pokope, to je ukinuto. Kad u Slunju netko umre, obitelj može tražiti da ga prevozi bilo tko – kaže Jure Katić kojemu je, tvrdi, ovo posljednji gradonačelnički mandat.
– Neću više sigurno – kaže.
Kad već spominjemo cvijeće, i danas nepoznati netko ostavlja ga ispod stabla na Trgu Zrinskih i Frankopana i pali svijeću za Juru Francetića, zapovjednika zloglasne Crne legije koji je u Slunju umro pa je u nekoliko navrata tu postavljana i skidana ploča s njegovim imenom. Nedaleko od ovog obilježja rodna je kuća mačevaoca Milana Neralića, prvog hrvatskog olimpijca i prvog Hrvata koji je na Olimpijskim igrama osvojio medalju. Bilo je to u Parizu gdje je Neralić osvoji broncu. U njegovu rodnom gradu mačevalački klub ne postoji, no zato ima klubova koji su u drugim sportovima, poput kik-boksa, polučili sjajne rezultate. Kad bi država Slunju vratila ono što mu MORH duguje za neplaćanje komunalne naknade za vojni poligon Eugen Kvaternik, imalo bi se iz čega financirati možda još sportskih projekata ili nečeg drugog što bi zaokupilo mlade pa bi promislili prije no što se spakiraju za Njemačku ili Irsku, kamo i ovdašnja mladost odlazi. Nakon što je Ustavni sud “srušio” zakon iz vremena Vlade Zorana Milanovića po kojem je država bila izuzeta od plaćanja komunalne naknade jedinicama lokalne samouprave, grad je dio potraživanja naplatio ovrhom, no ostala je otvorena stavka na iznos od 10 milijuna kuna:
– Tražimo da nam vrate glavnicu. Ako to ne ispoštuju, idemo na sud pa će platiti i kamate i sudske troškove – odlučan je Katić. Govori nam on i o pokrenutim turističkim projektima, kaže da su se prijavili na sredstva iz mjera ruralnog razvoja za 23 milijuna kuna vrijedan projekt na Rastokama. To kaže gradonačelnik grada u kojem danas radi 1300 ljudi, a na burzi ih je 372. Kad se pobroje svi zaposleni kod 121 poduzetnika, 64 trgovačka društva i 57 obrtnika kod kojeg za kruh zarađuje radno sposobno i radno voljno stanovništvo, ispada da ih nije puno više nego što ih je prije rata zapošljavala tvornica RIZ gdje su se proizvodili televizori kakve danas kolekcionari mogu za nekoliko stotina kuna kupiti na Njuškalu, birajući između neispravnih i ispravnih, pa čak i poluispravnih, retroprijamnika. Slunjski je pogon, prisjetit će se Joža Modrušan, prije rata zapošljavao oko tisuću ljudi. Radili su do zadnjeg dana, a u krugu tvornice proizvodili su se i telekomunikacijski uređaji za vojsku koja je, umjesto da mu služi, narod iz Slunja protjerala 16. studenog 1991. godine pa u gradu još ima fasada na kojima se vide ratni ožiljci.
– Blizina Plitvičkih jezera nam dobro dođe, ljudi odavde putuju tamo na posao. Siromašna smo općina, ne možemo se naglo razvijati, al’ imamo dobru perspektivu u turizmu i poljoprivredi. Sve drugo je utopija – kaže Joža Modrušan.
Kad bi se i proizvodile velike količine na primjer žita, problem bi bio transporta jer tu nema željeznice, a pruga Karlovac – Slunj – Bihać čija je izgradnja počela prije osam desetljeća nikada nije dovršena i od nje se davno odustalo.
Da je turizam budućnost kraja, složit će se svi naši sugovornici odreda. Pripomenut će to još jednom i Joža Modrušan, odlazeći preko Trga Zrinskih i Frankopana, odakle se današnji Slunj kroz povijest razvijao, imajući još 1877. godine vlastiti vodovod pa onda i centralu za proizvodnju struje, prema svom stanu. Kuća koju je namijenio sinovima prazna je. Oni s obiteljima žive u Zagrebu.
Pazi ti to, gradonačelnik jednog grada odbija pokazati račune?! Pa to, osim da treba biti na uvidu Ministarstvu uprave i Ministarstvu financija, mora biti javni dokument dostupan na Web stranici grada. Pa „oni“ stvarno misle da Hrvatska pripada njima?! Nikakoo da se maknemo iz Balkanske prćije, mentalitet nas j... ...