Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
Fascio ili fasces, svežanj pruća sa sjekirom, u starom Rimu bio je simbol vlastodržaca, moći i pravde, a svastika je na sanskrtu riječ za sreću i dobrobit. No dogodilo se da su i fascio i svastika postali simboli kojima su se koristili u dvama totalitarnim režimima – fašizmu i nacizmu, ostavši u memoriji čovječanstva ucrtani kao simboli zla. Ti drevni simboli promijenili su značenje i postali vizualno oruđe propagande i indoktrinacije.
Svežanj pruća sa sjekirom iz ropotarnice simbola izvukla je Nacionalna fašistička stranka Benita Mussolinija 1921. godine, a i sam je fašistički režim nazvan po toj riječi. Mussolini je fascijem obnovio rimsku tradiciju kao dio svojih fantazija o Italiji iz vremena moćnog Rimskog Carstva koje mu je bilo inspiracija, pa zašto onda, rezonirao je, ne bi posegnuo i za starim simbolima. Fascio, simbol fašizma u Italiji od 1921., u starom Rimu bio je simbol vlasti, moći i pravde, koji su nosili liktori koračajući ispred gradskih magistrata ili sudaca.
"Uvezani snop pruća simbol je jedinstva i zajedništva. Jedan prut je lako lomljiv, no više njih zajedno već je teže polomiti, što u prenesenom značenju govori da je jedan čovjek slab, a zajednica je jaka i izdržljiva", pišu Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u "Rječniku simbola". Sjekira je pak, kako navode, simbol srdžbe, amblem snage, ona razbija i cijepa, ona je i oruđe za žrtvovanje te simbol diferencijacije.
"Snaga države je u jedinstvu, a onaj tko nije uz nas, bit će kažnjen“, bila je poruka fašističkog režima. Zanimljivo je da su fasces prije Mussolinijevih fašista koristile još neke talijanske političke organizacije raznih političkih pogleda. Zastava Fašističke nacionalne stranke bila je crne boje sa smeđe-bijelim simbolom fascesa, a crne su bile i uniforme fašista pa su ih nazvali crnokošuljašima. Crna nije slučajno izabrana jer ona, kako pišu Chevalier i Gheebrant, ima snažno simboličko značenje, povezuje se sa zlom, evocira kaos, ništavilo, mračno nebo, zemaljske noćne tmine, tjeskobu, tugu, neizvjesnost i – smrt.
Talijanski fašisti posegnuli su i za još nekim starim simbolima, od orla (lat. aquila) do kapitolske vučice i kratice SPQR. Kapitolska vučica simbol je antičkog Rima. Radi se o etrurskoj brončanoj skulpturi iz 5. stoljeća, u obliku vučice koja doji blizance Romula i Rema. Prema rimskom mitu, Romul i Rem bili su blizanci boga Marsa i Reje Silvije, čiji ih je stric Amulije ostavio na Tiberu. Othranila ih je vučica, a odgajali pastir Faustul i njegova žena Aka Larencija. Kad su odrasli, ubili su Amulija i 753. godine prije Krista utemeljili Rim. No prilikom osnivanja grada u svađi Romul ubija Rema i sam vlada Rimom. Tom pričom rimski su povjesničari započinjali političku i vojnu povijest Rima, a skulptura vučice čuva se u Kapitolskom muzeju u Rimu.
SPQR je pak akronim za latinsku rečenicu Senatus Populusque Romanum ili u prijevodu "Senat i puk rimski", a orao je bio simbol rimskih legija, tu je oznaku u ruci nosio legionar s titulom aquilifera ili orlonoše. Svaka je legija smjela nositi samo jednu aquilu koja nikako nije smjela pasti neprijatelju u ruke. Kao simboli su se, osim orla, jedno vrijeme koristili i vuk, vepar, konj i druge životinje, sve dok 104. godine prije Krista Gaj Marije nije ukinuo sve simbole osim orlova. On se koristio sve do cara Konstantina koji je prihvatio kršćanstvo, pa je orao zamijenjen križem. Fašistička vlada je, inače, 1926. pokušala ishoditi da se na talijansku zastavu ucrta i fasces, no to joj nije uspjelo, pa je zastava Kraljevine Italije ostala ista, a uz nju se zasebno na jarbol postavljala crna fašistička.
Što se tiče svastike, križa s četiri jednaka kraka, od kojih svaki završava produžetkom pod pravim kutom, on se javljao u brojnim kulturama kao ornamentalni motiv sa simboličnim značenjem, od simbola sreće do oznake za četiri strane svijeta. Njemački kukasti križ razlikuje se od drevnih svastika u tome što su krakovi okrenuti udesno. Za vrijeme Trećeg Reicha crna svastika u bijelom krugu na crvenoj pozadini bila je amblem Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke.
"Njemački nacizam, odnosno nacionalsocijalizam, bio je različit od talijanskog fašizma u tome što je bio eksplicitno rasističke naravi. Zato je prvo pokušao prioritet dati preuzimanju simbola svojstvenih arijskoj rasi, tj. onih iz drevne nordijske mitologije", piše u stručnom članku "Percepcija simbola totalitarnih režima — vizualni identitet fašizma, nacizma i komunizma u svjetlu procesa brendiranja" Predrag Haramija. No zbog nedostatne prepoznatljivosti takvih simbola, velik dio vizualnog identiteta nacizam je, navodi, preuzeo iz talijanskog fašizma, odnosno iz antičkog Rima – scenografiju masovnih skupova, rimski pozdrav ispružene ruke, nošenje starorimskih oznaka kao standarda za vrijeme nacističkih skupova te tendencije prema rimskoj monumentalnosti i grandioznosti u arhitekturi.
Adolf Hitler je u svojoj knjizi "Mein Kampf" detaljno opisao kako je sam 1920. godine dizajnirao najvažnija ključna vizualna obilježja i zastavu Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije i nacističke Njemačke.
"Znakovlje svojeg pokreta, odnosno ideologije smatrao je najvažnijim elementom promidžbe", ističe Haramija. Hitler je napisao da zastava mora biti "simbol naše vlastite borbe, a s druge strane i pokazivati snažno plakatno djelovanje". Nacionalsocijalisti su u zastavi vidjeli i svoj program pa je tako u crvenom socijalna ideja pokreta, u bijelom nacionalsocijalistička, a u kukastom križu misija borbe za, kako je naveo, "pobjedu arijskog čovječanstva, a istovremeno s njim i pobjedu ideje stvaralačkog rada, koji je sam vječno bio antisemitski, a antisemitski će i ostati".
U kolovozu 1920. na Salzburškom kongresu zastava koju je zamislio postala je i službeni amblem Nacionalsocijalističke stranke, a nakon dolaska Hitlera na vlast, i državna zastava. Nacisti su u kukastom križu vidjeli drevni simbol arijevske rase. Svastika je, kako napominju Chevalier i Gheerbrant, jedan od najvišeznačnijih simbola koji su brojne civilizacije prihvatile kao glavni znamen, simbolizira okomitu osovinu kotača s četiri kraka, čije je kružno kretanje prikazano zavrnućem svakog pojedinog kraka, simbol je tvoračkog vrtloga oko kojega se stupnjevito raspoređuje hijerarhija stvorenja što emaniraju iz njega, simbol nastajanja univerzalnih ciklusa, tokova energije i dr. Hinduisti i budisti smatrali su da svastika kao simbol stvaralačkih energija i kreativnog nositelju donosi sreću.
I orao se nalazio na grbu Njemačkog Carstva od 1871. do 1918. godine, a Hitler je 1935. godine izmijenio njemački grb i u orlove kandže stavio hrastov vijenac unutar kojega se nalazi kukasti križ, približivši ga tako amblemu svoje stranke. Orao na amblemu Nacionalsocijalističke stranke gleda udesno, a orao na državnom grbu ulijevo.
I nacisti su, kao i fašisti, voljeli crnu boju. Nosili su je pripadnici zloglasnih SS postrojbi (Schutzstaffel), jedne od glavnih nacističkih organizacija koja je iz male paravojne jedinice izrasla u organizaciju s ogromnim brojem članova. Nosila se i smeđa boja. "Nacionalsocijalizam je u Njemačkoj uspio proširiti svoju ideologiju toliko da je svoje simbole nametnuo kao državne. Ideologija jedne stranke postala je tako službena državna ideologija. Međutim, iako su neke države (saveznice Njemačke u Drugom svjetskom ratu) prihvatile ideologiju nacizma (pa i rasne zakone), u njihovu znakovlju ne pronalazimo simbole njemačkog nacizma. I razni fašistički pokreti koji su u to vrijeme postojali u Europi nisu kopirali njemačke simbole, nego su razvili vlastite", piše Haramija. Talijanski fašizam osvojio je vlast, no nije uspio nametnuti svoje simbole kao državne, a njemački nacionalsocijalizam po osvajanju vlasti uspio je nametnuti svoje simbole kao državne, ali ih nije uspio proširiti na druge države, pa ni na one koje je osvojio, zaključuje.
Fašisti su koristili tzv. rimski pozdrav (tal. saluto romano), pri kojem se desna ruka ispruži pod kutom od oko 45 stupnjeva s dlanom okrenutim prema tlu i spojenim prstima (kolokvijalno se to naziva mjerenjem kukuruza). Uveden je 1920. godine, a od fašista su ga preuzeli i nacisti s verzijom nazvanom "Hitlerov pozdrav", s uzvikom "Heil Hitler!" (Živio Hitler!), koji je postao dio njegovanja kulta ličnosti tog zločinca. Koristio se i pozdrav "Sieg heil!" (Živjela pobjeda!).
Među nacističke simbole ubraja se i runska oznaka za sunce; povjesničari su pisali da je njemačko-austrijski mistik i pisac Guido von List imao velik utjecaj na Heinricha Himmlera koji je uveo različite drevne germanske simbole u SS postrojbe. Poznate su i smeđe odore jurišnog odreda poznatog po kratici SA, paravojne organizacije unutar Nacionalsocijalističke stranke čije su pripadnike nazivali i smeđekošuljašima, a zloglasne su i mrtvačke glave jedinica SS-Totenkopfverbände u koncentracijskim logorima. I Mussolini i Hitler voljeli su da ih se zove vođama, titulama Duce i Führer, kao spasitelje nacija. Korištenje simbola, grafika i drugih artefakata bilo je vrlo važan dio njihove zločinačke propagande.
U je odabrano kao potkova, simbol sreće i napretka.