Ako postoji nesretni petak, onda to nije petak 13., nego petak dvadeset i osmi. Tog se Velikog petka 1975. dogodila tragedija u kojoj su ugašeni životi tek rođenih beba. Njih dvadeset i pet, cijeli jedan razred, nestao je u plamenu i dimu. Bila je to najveća nesreća koja se dogodila u Rijeci u posljednjih 30 godina. Vijest je potresla cijeli svijet, a brzojav sućuti poslao je i tadašnji papa Pavao VI. U gradu je tada proglašen dan žalosti, no za obitelji koje su izgubile djecu uslijedile su godine žalosti.
"Dana 28. ožujka 1975., između dva i tri sata ujutro, u rađaonici Klinike za ginekologiju i porodništvo Kliničke bolnice 'Dr Zdravko Kučić', u Rijeci, i to u sobi za novorođenčad, na drugom katu zgrade, došlo je do požara. Prvim ispitivanjima uzroka požara na licu mjesta utvrđeno je da je požar nastao zbog greške na električnim instalacijama u sobi.
U trenutku požara u sobi je bilo 28 novorođenčadi. Od toga je, na licu mjesta, smrtno stradalo njih 23, a petero ih je zadobilo ozljede i odmah je prebačeno u dječju bolnicu Kantrida, u Rijeci. Naknadno je jedno dijete umrlo u bolnici." Tako je glasilo službeno priopćenje, koje je sudac istrage tadašnjeg riječkog Okružnog suda Vladimir Pavić dao neposredno nakon tragedije.
Najradosniji događaj pretvorio se u najtužniji
Vatra je u sobi izbila oko pola tri ujutro, no to nitko nije primijetio. Naime, majke novorođenčadi nisu tada bile u sobi sa svojim bebama, nego u odvojenim prostorijama. Dežurna medicinska sestra im je svaka tri sata donosila djecu na dojenje. Kada je sve bebe vratila u krevetiće, oko pola tri ujutro, medicinska je sestra otišla u sobu za odmor. Na odjelu su u vrijeme tragedije bile dvije babice i čistačica, koje su spavale.
Daleko od njihovih očiju vatra se polako razbuktavala. Kada je pregorjela traka, uz tresak je pala roleta na prozoru, a potom i ventilacijska cijev. Ta je buka razbudila babice i čistačicu. Odmah su alarmirani dežurni liječnici.
No, prema procjenama, od trenutka izbijanja požara, pa do trenutka kada je osoblje bolnice shvatilo da soba u kojoj su bebe gori, prošlo je između pola sata i 45 minuta. U 3 i 15 upućen je poziv vatrogascima koji su stigli za osam minuta.
U međuvremenu je, uslijed pregaranja električnih instalacija, nestalo struje. U potpunom mraku, kroz dim, nitko od zaposlenika bolnice, pa ni policajci, koji su u međuvremenu stigli na mjesto tragedije, nisu uspjeli ući u sobu strave, u kojoj su se gušila tek rođena djeca.
Spašavanje beba počelo je tek po dolasku vatrogasaca, ali, za dvadeset i troje novorođenčadi bilo je prekasno. Od 28 beba, živo je bilo još samo njih pet, no dvoje djece je, zbog teških ozljeda, umrlo na tadašnjoj Klinici za dječje bolesti Kantrida.
'Bila sam joj majka samo jedan dan'
Majke beba, čiji su životi trajali samo nekoliko sati ili dana, u riječko su rodilište došle iz Opatije, Crikvenice, Delnica, Čabra i s Raba. Po izlasku iz bolnice dvadeset i pet nesretnih žena kućama se vratilo bez svoje djece u naručju. Riječanka Zlata Petešić u razgovoru za medije prisjetila Velikog petka – dana kad je izgubila svoju tek rođenu kćerkicu.
– Moju malenu Jadranku samo sam jednom podojila i izgubila je u stravičnoj nesreći. Bila je velika beba, teška 4060 grama, dugačka čak 55 centimetara, prekrasna, zdrava beba. Bila sam joj majka samo jedan dan – ispričala je neutješna žena.
Tragediju je preživjelo samo troje djece
Strašnu nesreću u riječkom rodilištu preživjelo je samo troje novorođenčadi – dva dječaka koja su bila lakše ozlijeđena i djevojčica koja je u požaru zadobila teže ozljede ruku i lica.
Iako je te stravične noći bila stara tek četiri dana, Marijana, kći Slobodanke Španjol-Mlacović iz Palita na Rabu, dobila je bitku za život. Liječenje je bilo dugotrajno, amputirana joj je lijeva ruka, a ožiljci trajno podsjećaju na tragediju. Unatoč svemu što je proživjela, jer velik je dio svog djetinjstva provela na bolničkim odjelima, u Ljubljani i Zagrebu, Marijana je vedra i optimistična. Ipak, danas 48-godišnja žena, više se ne želi prisjećati borbi koje je prošla kao dijete. Nije raspoložena za izjave, jer njoj i njenoj obitelji, kako nam je rekla, nakon svega što su proživjeli, treba samo mir.
Što je pokazala istraga?
Nakon stravične nesreće doznalo se da se zbog štednje bolnica noću nije grijala. Budući da je bio ožujak, te su noći još uvijek bile hladne, a u sobi s tek rođenim bebama bila je postavljena grijalica. Upravo je kratki spoj na toj infracrvenoj grijalici, prema policijskoj istrazi, bio uzrok kobnog požara.
Grijalica se nalazila iznad glave novorođenčeta koje je primalo kisik. Uslijed kratkog spoja došlo je do taljenja metala. Užarene su čestice pale na krevetić u kome je dijete spavalo. Zapalila se posteljina, spužva madraca i plastične pregrade kreveta. Nakon što je vatra otopila plastičnu cijev s kisikom, koji je beba primala, rasplamsala se velikom brzinom, što je bilo kobno za novorođenče. Upravo je ono i jedina žrtva čiji je život uzela vatra, dok je ostalu novorođenčad ugušio dim koji je, zbog sagorijevanja plastike, sadržavao i užareni PVC.
– Osim pogrešaka koje su postojale na električnim instalacijama, neosporno je da u cijelom slučaju, u ovoj tragediji, postoji i odgovornost izvjesnog broja osoba – rekao je neposredno nakon tragedije tadašnji zamjenik Okružnog javnog tužitelja u Rijeci, Milan Zatezalo.
No, broj odgovornih osoba sveo se samo na dvoje. Sankcioniran je tadašnji šef ginekologije, ali najveća odgovornost pripisana je mladoj medicinskoj sestri Jadranki Bolf koja je te noći bila dežurna. Optužena je za nemar jer je zaključeno da je zaspala nakon što je poslije dojenja vratila bebe u krevetiće, ostavivši ih bez nadzora. Zbog štednje na grijanju i postavljanja grijalice, zbog koje je i krenuo kobni požar, nitko nije odgovarao.
Više tekstova iz prošlosti možete pročitati u Večernjakovoj Arhivi. Pretplatite se.
