Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 120
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
KUĆNI ZATVOR

Priča o 'nevidljivom čovjeku' iz Belog Manastira - majka ga je skrivala 59 godina

Foto: VL
1/3
01.03.2024.
u 08:03

Podsjećamo na teme iz arhive Večernjeg lista: U ožujku 2007. godine objavili smo priču o strašnom slučaju Drage J. iz Belog Manastira kojeg je u kući zatočila vlastita majka

Podsjećamo na jezivu životna priča o nesretnom Dragi koji je život proveo u kućnom zatvoru, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, prije 16 je godina, potresla Baranju i čitavu Hrvatsku, objavio je Večernji list u svojim izdanjima početkom ožujka 2007. godine. U kući, u Ulici Vladana Desnice, u Belom Manastiru, na broju 26, „nevidljivi“ je čovjek proveo 59 godina svog života. Svi su zaboravili, ili pak nisu niti znali da Drago postoji. S vremena na vrijeme, mještani su, noću, kada je bilo upaljeno svjetlo, u kući viđali siluetu muškarca, no nisu znali da je riječ o sinu kojeg je majka, od ranog djetinjstva, zatvorila u kuću, pomno ga skrivajući od svijeta.

Susjedi, s kojima su naši novinari razgovarali te 2007., tvrdili su da Dragu nikada nisu vidjeli. Koliko ga je majka dobro skrivala potvrdio je i nevjerojatan podatak – Dragu nikada nije vidjela čak niti supruga njegova brata, iako su prvih godina braka, živjeli na istom kućnom broju i dijelili dvorište. Ukratko, gotovo šest desetljeća, nesretni čovjek zapravo nije postojao, jer za njega nitko, osim par članova njegove obitelji, nije znao.

 

Nije se igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu... Drago nikada nije upoznao druge ljude, čak niti prve susjede. Nije izlazio iz kuće, uživao u toplini sunca, osjetio vjetar na licu, udisao svjež, vanjski zrak. Bio je 24 sata, 7 dana u tjednu, zatvoren u četiri zida svoje male sobe. Jedini prozor, na toj sobi tuge, gledao je na dvorište i bio je, poput zatvorskog, osiguran rešetkama, koje su bile postavljene na sve prozore kuće strave, izgrađene početkom prošlog stoljeća.

Iz male sobe, koja je bila čitav Dragin svijet, nije se moglo direktno izaći. Put, prema izlazu u dvorište, vodio je kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe preko dana su uvijek bila zaključana. Tek navečer, taj bi Dragin zatvor bivao privremeno otvoren.

Nisu ga vidjeli čak ni prvi susjedi

Majka Veronika ga je, naime, tek pod okriljem mraka, puštala u kuhinju. Slučajni bi prolaznici, u prostoriji u kojoj je gorjelo svjetlo, tada vidjeli siluetu muškarca. Uvijek je, pričali su, sjedio tako da su mogli vidjeti samo leđa, no ne i lice te je njegov identitet ostao misterija. Čak ni mještani, koji su, krateći si put iz jedne ulice u drugu, prolazili kroz njihovo dvorište, pa ni susjedi koji su ponekad navraćali, Dragu nikada nisu vidjeli.

Foto: VL

Nakon što mu je umro otac, jedina osoba, koju je Drago vidio i čuo posljednjih 20 godina, bila je njegova majka. Dodir sa svijetom nije imao niti putem radija ili TV ekrana. Ništa od toga nije vidio. Nije čak znao niti čemu služi kupaonica. Tek nakon smrti Dragine 87-godišnje majke Veronike, u veljači 2007. godine, stravična je priča izašla na vidjelo. 

Bio je najstariji od trojice braće

Kako se tada doznalo, Drago je Veroniki i njezinom suprugu Ivanu, bio najstariji sin. Još kao sasvim mali dječak, razbolio se, pa su ga, kako su mještani pretpostavljali, zbog sramote, zatvorili u kuću, da ga nitko više nikada ne vidi. Kako je vrijeme prolazilo, na dječaka su svi zaboravili. Nitko za njega više nije pitao, jer za majku Veroniku je, po pričanju onih koji su ju poznavali, Drago bio zabranjena tema.

Postao je nevidljiv i za susjede i za sustav

Dragino je ime posljednji put, u dokumentima, evidentirano 1978. Tadašnja invalidska komisija u Osijeku, 7. ožujka je zabilježila da je, kao četverogodišnjak, liječen na Šalati. Spominje se i otpusnica dječje klinike Rebro, iz 1963., kada je nesretnom dječaku dijagnosticiran teži stupanj mentalne retardacije. Stručnjaci su tada naveli da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i duševno zaostalog. U dokumentu se također navodi da nije završio školu, da živi s majkom te da mu je potreban stalni nadzor.

Isprobajte arhivu Večernjeg lista

Na stranici https://arhiva.vecernji.hr/ nalazi se najveća digitalna arhiva izdanja dnevnih novina u Hrvatskoj, ali i u regiji. Pretplatite se danas i dobivate uvid u više od 60 godina hrvatske povijesti.

 

Dragina majka Veronika bila je nekoć, po pričanju mještana, prava dama. Odijevala se elegantno, nosila je šešire i svilene rukavice. Bila je, u to vrijeme, jedna od rijetkih koja se mogla pohvaliti završenom gimnazijom. Njezin suprug, Ivan, bio je inženjer arhitekture, a svoj je radni vijek proveo radeći kao šef katastra u Belom Manastiru. Kako je Veronika bila Mađarica, iz njihove se kuće najčešće čuo mađarski jezik. Kasnije se ispostavilo da Drago ne razumije hrvatski, jer mu se čitav život majka i obraćala samo na mađarskom.

Od članova obitelji, imao je još dvojicu braće. Stariji Pero živio je i radio u Beogradu, a mlađi Mirko je, s obitelji, stanovao u Ludbregu. Susjedi su ispričali da su, prve godine braka, Mirko i njegova supruga živjeli u dvorištu kuće u kojoj su bili i Drago i majka, no, niti bratova supruga nikada nije vidjela Dragu. Prvi ga je put ugledala kada je umrla njezina svekrva, Veronika.

Iako sve to zvuči nevjerojatno, da je istinito, potvrdili su i u belomanastirskom Centru za socijalnu skrb, koji je, da apsurd bude još veći, a priča tragičnija, od Draginog „zatvora“ udaljen tek nekoliko stotina metara.

Smješten je kod udomitelja koji znaju mađarski

Tek nakon što je, 2007., tada 59-godišnji Drago, ponovo rođen, taj je nesretni čovjek počeo postojati i za sustav. Posredstvom Centra za socijalnu skrb, smješten je u udomiteljsku obitelj, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima. Kod odabira udomitelja, jedan od osnovnih uvjeta bio je da Dragina nova obitelj zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i na kojem mu se majka obraćala. Hrvatski nije razumio, a po riječima udomiteljice, nije mogao razumjeti niti čitave rečenice, nego samo riječi, poput dođi i sjedi.

Prvih desetak dana, nakon dolaska u obitelj udomitelja, Drago bi, svaki put kada bi netko ušao u njegovu sobu, navlačio pokrivač preko glave. Nije se dao presvući, niti oprati. No situacija se s vremenom popravila. Počeo je nositi pelene, udomiteljica je ispričala da ju, ponekad, uhvati za ruku ili prisloni svoj dlan na njezin obraz. Iako se mogao kretati, godine „zatočeništva“ učinile su svoje te je nerado ustajao iz kreveta. Udomiteljica mu je obroke donosila u sobu.

„Voli jesti variva, ali najdraži su mu slatkiši. Njima se raduje poput malog djeteta, što on, po mentalnoj razini, zapravo i jest“, ispričala je tada Dragina udomiteljica, Valerija Morić. Zašto je obitelj bolesnog Dragu „osudila na strogu kaznu kućnog zatvora", da li su ga se sramili ili su se pribojavali njegova nepredvidivog ponašanja, tu su tajnu Dragini roditelji odnijeli sa sobom u grob.

>>Priča je originalno objavljena u Večernjem listu 2. ožujka 2007. godine. Više priča pronađite u Večernjakovoj arhivi

Komentara 9

MA
marli
13:00 02.03.2024.

Propust socijalnih službi. Isto kao djeca koja prose po gradovima itd. Čisti propust!

Avatar lola lola
lola lola
09:48 02.03.2023.

Stravicna prica. Ali ako je kao dijete nekoliko puta lijecen u bolnicama onda nije nevidljiv. Zasigurno je evidentiran negdje, ima nekakve dokumente, makar zastarjele.

DU
Deleted user
15:42 02.03.2023.

Svašta hoda ovom zemljom, postoji krug kod Dantea za ovakve ''roditelje''....

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije