Naslovnica Vijesti Hrvatska

Ne znam jeste li zapazili da u Koloni sjećanja nema Vukovaraca

Mislim da ću dovoljno reći kažem li da za moje priče postoje samo dva mjesta radnje: jedno je Zagreb, a drugo (ili prvo) Vukovar
17. studenoga 2018. u 20:12 14 komentara 2307 prikaza
Pavao Pavličić
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Vukovarac Pavao Pavličić objavio je svoju prvu zbirku pripovjedaka “Lađa od vode” sada već davne 1972. Ravno 46 godina kasnije, iz istoga pera izišle su “Bakrene sove”. Stoti je to Pavličićev naslov. Izniman je to i impresivan književni opus tog akademika i, po statistikama, najčitanijeg hrvatskog pisca. Jubilarni je roman završavao u Osijeku, u blizini rodnoga Vukovara, a njegovu je objavu ipak dočekao u Zagrebu, kamo se vratio nakon godinu dana ponovnog života u Slavoniji. Bez obzira na to koliko ih je, u njegovim su pričama, ističe, samo dva mjesta radnje – Vukovar i Zagreb.

Vukovar nekad i sad 27. godina poslije Razoreni grad: Pogledajte Vukovar nekad i sad

– Istina je, od prvoga mog naslova prošlo je četrdeset šest godina. Kad se dugo radi, onda se nešto i napravi, i ja vjerujem da to u našoj književnosti nije ni teže ni lakše nego u nekoj drugoj. Kod mene se još radi i o tome da se pisanju veselim, a imam dojam da se tome vesele i poneki čitatelji, pa kad se sve uzme jedno s drugim, dobije se sto knjiga. Uostalom, mnoge su od tih knjiga i sasvim tanke, pa to i nije tako mnogo stranica – odgovara nam Pavličić na pitanje koliko je teško, na hrvatskoj literarnoj sceni, postići takvu zavidnu brojku.

Video specijal  Heroj Vukovara Blago Zadro

“Bakrene sove” kriminalistički je roman, ali i povratak žanru fantastike kojim se i proslavio. Pripovijeda i o čovjekovoj vječnoj želji za vlašću i moći i odgovara na pitanje trebamo li dobiti sve ono o čemu cijeli život maštamo.

DOMOVINSKI RAT VIDEO Pad Priljeva: Kako su tekle završne borbe za Vukovar

– Želja mi je bila napisati roman o jednoj slavnoj zagrebačkoj zgradi, onoj u kojoj je danas Državni arhiv, a nekada je bila Sveučilišna knjižnica. Ta me je kuća očaravala još od trenutka kad sam u nju prvi put stupio kao brucoš, prije pedeset i tri godine. A budući da se u njoj oduvijek čuvaju knjige i papiri o najrazličitijim temama, mogao sam i ja pustiti mašti na volju, pa se pozabaviti kakvim hoću pitanjima. Zanimalo me je kakvu ulogu igra u našem životu slučaj, i koliko se slučajem može ovladati, najprije matematički, a onda i stvarno. Nije, dakle, toliko riječ o vlasti nad drugim ljudima, koliko o vlasti nad zbivanjima općenito i o pitanju je li taj koloplet slučajnosti u kojem živimo nešto dobro ili nešto zlo. To je možda i prevelika tema za lakog pisca kao što sam ja, pa nisam siguran da sam joj doista bio dorastao. Ali, nisam mogao odoljeti bezbrojnim fabularnim mogućnostima koje ona pruža.

Nije samo mjesto rođenja

Gotovo pola stoljeća dijeli, dakle, njegovu prvu i stotu knjigu, a taj sveučilišni profesor u mirovini kaže kako su se za to vrijeme promijenile dvije stvari.

Lampioni za žrtve Vukovara PIJETET GRADU HEROJU Hrvati iz BiH organizirano stižu u Vukovar, iz Orašja već krenula kolona

– Prvo, danas se čita više nego prije. Da, više, dobro ste čuli, jer je u međuvremenu književnost shvatila da joj je približavanje čitatelju jedini put. A drugo, država i vlast prije su se zanimale za literaturu vjerujući da im ona može poslužiti kao propagandno sredstvo, pa su je strože nadzirale, a neki put i bolje plaćale, ako im je odgovarala. Danas se državi i vlasti živo fućka za književnost i ne libe se da to i pokažu. Književnicima se, doduše, sviđa sloboda, ali su nostalgični za vremenima kad se od književnosti mogla namaknuti dobra lova, pa makar to mogli samo odabrani, i to uz tko zna kakve kompromise. Zato ponekad čak i pozivaju državu da se umiješa u književnost, ali ona se ne da navući na tanak led. Ukratko, svi smo izloženi pravorijeku publike, a ako mene pitate, ovakva mi je situacija mnogo draža od one koju sam zatekao kad sam tek promolio nos u književnost.

Pogledajte video: Vukovar nekad i sad

Po statistici Nacionalne i sveučilišne knjižnice, najčitaniji ste živući hrvatski pisac, uz književnice Sanju Pilić i Sanju Polak.

– Kad bih znao u čemu je tajna čitanosti mojih knjiga, onda je ne bih rekao vama, nego bih je skupo prodao. Ali, dakako, ne znam, kao što ne znaju ni drugi čitani pisci. Moje priručno objašnjenje glasi otprilike ovako: potrebno je da se nekako poklopi ono što pisca muči, o čemu sa žarom piše, i ono što muči čitatelja i o čemu on s voljom čita. Naravno, to se ne dogodi svaki put, ali nije loše da pisac, dok piše, ima na umu čitatelja i da nikad, ali baš nikad, ne pomisli da je od njega bolji ili pametniji, pa da ga može prevariti. Proust je davno rekao da tamo gdje piščeva mudrost prestaje, čitateljeva istom počinje.

Srđan Milaković zamjenik gradonačelnika Vukovara Srđan Milaković: Ne podržavamo dolazak Pupovca u Vukovar

Stoto djelo stvarao je u Osijeku, kamo se u rujnu prošle godine doselio iz Zagreba, s partnericom i književnicom Julijanom Matanović. Par se vjenčao 15. prosinca u Vukovaru. Napustili su, tako, metropolu u kojoj je ona proživjela 24, a on više od 50 godina. Doselili su se, pojašnjavali su tada, najviše zbog Julijanine 16-godišnje kćeri Magdalene, kako bi u formativnim godinama odrastanja bila u manjem i mirnijem mjestu, bez stresa. Ipak, u rujnu ove godine, vratili su se u Zagreb.

– Nema tu nikakve velike tajne, razlozi su posve privatni. U Osijek smo otišli radi škole, i u Zagreb smo se vratili opet radi škole. Niti smo što imali protiv Zagreba kad smo odlazili u Osijek, niti smo što imali protiv Osijeka kad smo se vratili u Zagreb. Nema, dakle, okidača, premda bi ga čovjek možda i očekivao kod nekoga tko piše krimiće – kaže naš sugovornik.

Pavao Pavličić
1 / 24
Vukovar nekad i sad

U Osijeku više nemaju adresu, a ona je, simbolično, bila u Zagrebačkoj ulici. No, trajno “zbogom” gradu na Dravi nisu rekli jer su korijeni suviše duboki. Osijek je, inače, grad Julijanine mladosti.

Kada su se vraćali u Slavoniju, koju se masovno napušta, bili su svjesni da je njihova priča drukčija – lakše im je jer su u mirovini i ne moraju tražiti posao. Nakon godinu dana u slavonskoj nizini, Pavličić kaže da nije ništa pametniji nego prije što se tiče njegova pogleda na trend iseljavanja. Informacije su mu dolazile uglavnom od ljudi u Osijeku koji su mu o tome pričali, a priče su znale biti i sasvim proturječne.

Hrvatska - Španjolska KOMENTAR IZBORNIKA Zlatko Dalić: Vukovar nam je motiv za utakmicu s Engleskom

– Jedni su odlučno tvrdili da je industrija uništena i da ljudi odlaze iz ljute potrebe, a drugi su me uvjeravali da mnogi odlaze zato što žele živjeti malo bolje nego u domovini, no da se takvi brzo i vrate, ali o tome šute i oni i svi drugi. A mene tješi ono što gledam na hrvatskom jugu: ondje se može golim okom pratiti kako se razvijeni i profitabilni turizam polako širi od Istre prema Dalmaciji. Pa računam da nekakvi takvi procesi, koji podrazumijevaju lokalnu inicijativu i spremnost na rizik, već teku i u Slavoniji. Ona sigurno nije laki sportski avion, nego džambo-džet koji uzlijeće polako, ali zato daleko stiže.

Osijek ne bi nazvao periferijom, iz tog se grada, dodaje, vratio i s lijepim kulturnim doživljajima, a razlika je, drži, najviše u tome što je u Zagrebu veća ponuda, pa je čovjek izbirljiviji, a u Osijeku iskoristi sve što se ponudi. Zbog toga nije ni jednom požalio.

Prvi se put odselio iz Slavonije 1965. godine, na studij komparativne književnosti i talijanskoga jezika s književnošću. Život u Slavoniji, u usporedbi s njegovim prvim životnim razdobljem na istoku Hrvatske, potpuno je drukčiji.

Pavao Pavličić | Autor : Marko Lukunic/PIXSELL Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

– Promijenio se, dakako, prije svega zbog komunikacija. Danas više ništa nije doista daleko i svuda se začas stigne. Najradije bih vam sad ispričao kako je to bilo kad je Vukovar bio i s Osijekom i s Vinkovcima povezan makadamskom cestom, kako se tada putovalo i koliko je trajalo. Ali, neću, da ne zagnjavim. A o tome koliko danas ima radiostanica u Slavoniji i koliko televizija, ne treba ni raspravljati. Srećom, mnoge su stvari ostale iste, kao na primjer Dunav i Drava, kulen i čvarci, a osobito ljudi.

Vjenčanje u njegovu rodnom gradu bila je Julijanina ideja, a Pavličić joj je na tome zahvalan. Što se Vukovara tiče, nipošto mu on nije, ističe, samo mjesto rođenja. Adresa je to najintenzivnijih doživljaja i najvažnijih životnih iskustava.

Rijeka: Andrej Plenković posjetio brodograilište 3. Maj Dan sjećanja Plenković: 'Svatko tko želi iskazati pijetet prema žrtvi Vukovara je dobrodošao"

Preko leđa grada

– I danas se uspavljujem zamišljajući da šećem drvoredom izmedu Županije i bolnice. Mislim da ću dovoljno reći kažem li da za moje priče postoje samo dva mjesta radnje: jedno je Zagreb, a drugo (ili prvo) Vukovar, koji u mojim knjigama dolazi pod različitim imenima, ali je uvijek isti.

Pitaju li ga je li rat promijenio njegovu emociju prema rodnom gradu, odgovara da u tome postoji izvjesna dvojnost.

– Vukovar je za mene rodni grad i prema njemu osjećam sve ono što sam nastojao reći u svojim knjigama, to se nikad ne može promijeniti.

Ali, s druge strane, ja u Vukovaru već jako dugo ne živim, i to više nije onaj grad moje mladosti. Teško mi je razabrati je li to zbog povijesnih događaja ili zato što je prošlo pedeset godina i što sam ostario.

Teško mu je suditi o atmosferi u Vukovaru jer, kaže, ne zna dovoljno o svemu tome. No, ako se osvrne na nedavni prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina, kaže da je siguran u dobre namjere gradonačelnika Ivana Penave.

– Njemu se obraćaju oni kojima je teško i kojima je učinjena nepravda i nanesena nesreća, te je on valjda osjećao potrebu da pokaže kako mu je stalo i kako je čvrsto uz svoje sugrađane. Učinio je to izvaninstitucionalno, jer nije mogao drukčije. Mislim da su mnogi to shvatili, pa zato i nije bilo mnogo pokušaja da se taj dogadaj politički iskoristi.

Zagreb: U Saboru otvorena izložba "Da se ne zaboravi Vukovar!" Izložba u Saboru 'U Vukovaru trebaju biti svi oni ljudi koji osjećaju njegovu žrtvu'

Nameće se, iz godine u godinu, i pitanje koliko politička prepucavanja preko leđa Vukovara ometaju pomirenje, kretanje naprijed, koliko odmažu gradu heroju...

– Ne bi ta prepucavanja mogla mnogo naškoditi da su druge stvari u redu: da ima investicija, da se pokrene kakva uspješna proizvodnja, da se otvaraju nova radna mjesta. A ovako kako je sad, ispada da se jedino od politike može nešto dobiti. Mnogi u Vukovaru doista i dobivaju, ali ostali gube, i zato su ogorčeni.

Vukovar nekad i sad | Autor : Branimir Bradarić Foto: Branimir Bradarić

Pavao Pavličić nikada nije napisao ratni roman o Vukovaru. Nije u stanju, izjavio je svojedobno, “izići na kraj s povijesnim teretom koji Vukovar nosi”.

– Doista mislim da bi to morala biti povijesna dijagnoza za kakvu ja nisam sposoban. Nešto malo pokušao sam učiniti u pogovoru novim izdanjima knjige Šapudl, gdje nastojim objasniti zašto se Vukovaru dogodilo baš ono što se dogodilo, tko ga je napadao, a tko branio.

Ima prijatelje iz djetinjstva koji i danas žive u Vukovaru i u kontaktu je s njima “onoliko koliko ljudi naših godina to mogu biti”. Proslavili su u lipnju godišnjicu mature, prvu nakon 1990.

Završen sastanak ministra Tome Medveda s predstavnicima braniteljskih udruga Ministarstvo branitelja: Vlada je osnovala Povjerenstvo za proglašenje Vukovara mjestom posebnog pijeteta

Na koju budućnost mislite

– S tog su mi susreta ostale najljepše uspomene. Zahvalan sam kolegicama i kolegama koji su to organizirali i mislim da su napravli veliku stvar.

Gledano iz današnje perspektive, kakvu budućnost ima Vukovar?

– Ovisi o tome na koju budućnost mislite. U rasponu od dvije-tri godine pomaci se baš i ne vide. Ali, ako pogledate koliko je učinjeno od 1997. do danas, onda, uz pretpostavku da se nastavi sličnim tempom, ne treba strahovati za budućnost, ni onu blisku, a ni onu malo dalju.

U “Koloni sjećanja” sutra, na Dan pada Vukovara, neće biti.

– Ne znam jeste li zapazili da u toj koloni nema Vukovaraca. Oni ističu da se za njih sjećanje ne svodi na samo jedan datum, nego da traje cijelu godinu. A ja sebe, usprkos dugom izbivanju, i dalje smatram Vukovarcem – zaključio je.

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • sidzim:

    U zadnje vrijeme jako puno se potencira teza "šta će nam svake godine kolona sjećanja u Vukovaru, idemo to raditi svake pete ili desete"? VL i JL to bratski potenciraju. Čim se približi godišnjica peto kolonaši polude.

  • Duslikr:

    Potpuno krivo razmišljanje. Ta kolona (o kojoj se cesto priča kao o koloni u prometu , gotovo zastoju) je veliki skup pojedinaca od kojih velika većina dolazi sa osobnim osjećajem poštivanja, pijeteta, boli, sućuti, zajedništva. Ljudi dolaze svake godine sve ... prikaži još! više jer rana zrije i osjećaju taj dug u krvi koji je Vukovar dao za sve nas, da ih ta žrtva zove da dođu.Tako i treba biti.

  • Machak:

    Koji zlobnici ...kad god pomislim da Hrvati ne mogu niže pasti od jala i otrova kojeg sipaju - demantiraju me.