Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije, koje počinje 1. siječnja 2020., upravo je postalo barem deset puta izazovnije. Od prošlog tjedna, naime, sve vodi prema tome da se kaotični Brexit, bez ikakvog sporazuma koji bi uređivao odnose između EU i prve države članice koja je izašla iz EU, Velike Britanije, dogodi točno dva mjeseca prije ustoličenja Hrvata u vruću fotelju rotirajućeg, šestomjesečnog predsjedanja Europskom unijom.
Taj “no-deal Brexit” je s novim britanskim premijerom Borisom Johnsonom iz domene “ako” prešao u domenu “kad”, a kad se to dogodi onda će uslijediti najprije nekoliko kaotičnih tjedana, u kojima će svi shvatiti da su opet, svejedno, obje strane upućene na to da se dogovore kako zaustaviti postojeći i izbjeći daljnji kaos.
Tih nekoliko tjedana prvotnog kaosa i šoka dogodit će se, ako Britanci izađu 30. listopada, u finišu trenutačnog finskog predsjedanja Vijećem EU i do početka hrvatskog predsjedanja neće se vjerojatno smiriti (neke države mogle bi zbog Brexita ponovo potonuti u recesiju), ali će se vjerojatno stvoriti novi zamah u pokušajima da se Brexit iz nekontroliranog kaosa vrati u stanje urednog, pregovaranog procesa. Nije, naravno, sigurno ni da će se to uspjeti postići do kraja hrvatskog predsjedanja, koje završava 30. lipnja 2020., ali da će naše predsjedanje, uz postojeće goleme izazove kao što su dovršetak pregovora i implementacije višegodišnjeg financijskog okvira (VFO-a, sedmogodišnjeg proračuna EU), dobiti još jedan vrući krumpir u ruke - to je sasvim izgledno.
Vrući je vjerojatno preblaga riječ; bolje reći užareni, i to ne krumpir, nego užarena bundeva, što je vjerojatno primjerenije s obzirom na to da je Brexit zacrtan da se dogodi u noći vještica, 30. listopada.
Te pregovore, naravno, ne vodi zemlja predsjedateljica Vijećem EU, nego ih vodi glavni europski pregovarač za Brexit Michel Barnier. Ali predsjedateljica je do grla u svemu tome.
U Hrvatskoj postoje oni koji od tog predsjedanja očekuju da će izgledati kao mješavina organizacije finala za pjesmu Eurovizije, gdje se pred milijunskim TV auditorijem vrte spotovi o divotama Hrvatske, i sajma hrvatskog turizma, gastronomije, kulture i povijesti. Postoji ta jedna škola mišljenja koja kaže da je naše predsjedanje Vijećem EU prilika da se pokažemo cijelom svijetu.
Sve nam, međutim, govori da će to predsjedanje biti nešto drukčije od tog očekivanja: da će biti krv, znoj i suze, prolivene oko tema koje su previše političke da bi izazvale pozornost ljudi koji za politiku ni ne mare, previše tehničke za nekoga tko riječ birokracija doživljava kao psovku, i previše vanjskopolitičke za zemlju koja, kako su to primijetili američki diplomati u jednoj depeši poslanoj iz Zagreba u svibnju 2003. godine, misli da je “centar svemira”.
Poštenije je reći da će milijunski auditorij u Europi i svijetu uočiti posebnost i uspješnost Hrvatske u tih šest mjeseci, koliko će nas obasjavati reflektor predsjedanja Vijećem EU, otprilike onoliko koliko je hrvatska javnost zaista marila za rumunjsko ili finsko predsjedanje Vijećem EU.
Uspješno odigrani potezi u Bruxellesu ili Strasbourgu vrijedit će, na medijskoj sceni, manje od neupisane katastarske čestice nekog ministra.
Kao što nas uče recentni primjeri iz Vijeća Europe, koje je izabralo Hrvaticu za novu glavnu tajnicu, ili Europskog vijeća, gdje je, realno, hrvatski premijer igrao - nije pretjerano reći – svoj ekvivalent igre hrvatske nogometne reprezentacije u Francuskoj 1998., ali kod kuće mu za to apsolutno nitko ne mari, osim što neke marginalno zanima kao materijal za ismijavanje.
U pravu je bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač kad ovih dana u jednom intervjuu kaže da ne treba pretjerivati s preuranjenom samohvalom oko predsjedanja Vijećem EU.
Od Lisabonskog ugovora rotirajuća predsjedanja nemaju, podsjeća, toliki značaj kao prije, a hrvatsko predsjedanje pada u izbornu godinu i za birače će ti izbori biti ključna tema: na prvom mjestu su im, kaže Kovač, vlastiti život i zemlja u kojoj žive, Hrvatska.
I to je normalno, savršeno u redu. Ali za političku javnost – koja razumije, koja želi učiti i držati korak s promjenama u svijetu koje nas se itekako tiču, koja želi Hrvatskoj dobro u međunarodnim odnosima – na dosta visokom mjestu treba biti i ovo predsjedanje. Samo ključno je imati zdravu predodžbu o tome što predsjedanje jest, a što nije. Nije pjesma Eurovizije, nije stočni sajam na kojem se deremo da je naše tele najljepše, pa smo se spremni uvrijediti, i upirati prstom u potrazi za krivcima, ako to svi ostali ne primijete. Prvo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU bit će dovoljno teško i izazovno i bez toga. Bez nerealnih očekivanja.
