Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Monografije imaju i partizani i domobrani, zašto ne i ustaše'

'Sistematizirali smo postojeće spoznaje i dopune novim činjenicama nakon arhivskih istraživanja u zagrebačkim, beogradskim i američkim arhivima'
21. lipnja 2013. u 17:02 1 komentara 879 prikaza
bojan dimitrijević (1)
Foto: .

Pisati danas o ustašama, odnosno o njihovoj vojničkoj komponenti, Ustaškoj vojnici, i ranijih godina bio je svojevrsni ulazak u rizik znanstvenika koji bi se usudio upustiti u taj pothvat. Činjenica je da su i NDH i ustaše, pa odtuda i Ustaška vojnica bili definirani negativno još u vremenu socijalističke Jugoslavije terminima kao fašistički, kvislinški ili zločinački. Jedan korak od toga mogao je značiti da znanstvenik koji se usudi na istraživanje ove teme na objektivan način, ulazi u rizik da i sam bude politički okvalificiran kao „ustaški“ „proustaški“ ili čak „pro-fašistički“ nastrojen. Čak i u vremenu socijalističke Jugoslavije, kada su se povjesničari, osvjedočeni članovi komunističke partije, bavili ovom temom, bilo je uputno staviti koji epitet (takozvani, kvislinški itd.) ispred naslova tema koja je „pokrivala“ NDH. Također, činjenicu da su pripadnici ustaške organizacije-pokreta imali odlučujuću ulogu u nastanku NDH, utjecala je da se terminom „ustaški“ obuhvati i ono što je bilo izvan ustaške organizacije, pokreta ili vojnice. Tako je došlo do sveopće kontaminacije hrvatske historiografije u Drugom svjetskom ratu terminom ustaški, naravno ukoliko ona nije bila partizanska ili antifašistička. Ovaj trend uočava se i kod pojedinih istaknutih povjesničara toga vremena, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim republikama tadašnje Jugoslavije.

Što je još gore, aktualne političke podjele u hrvatskom političkom životu, a u regiji posljedice rata 1991.-1995., produžile su teškoće da se objektivno sagledaju pojedina pitanja iz povijesti NDH 1941.-1945. godine. Promjene vlada utjecale su da se određenim temama znanstvenici bave više ili manje, odnosno da se tim temama pridoda određeni ideološki naglasak. S druge strane, pojava talasa novog „antifašizma“ u javnom diskursu posebeno je utjecala da se bavljanje NDH proglašava za takozvanim povijesnim revizionizmom. Široko postavljeni „antifašizam“ čak je i kod pojedinih znanstvenika uspostavljen kao svojevrsni kriterij istine, a jezik osuda bavljenja poviješću NDH bliži je staljinističkoj ratnoj propagandi, nego jeziku činjenica.

Sertić partizanima

Moramo uočiti da je znanstveno bavljenje ovom temom u Bosni i Hercegovini zaustavljeno, uglavnom zbog najnovijeg rata i poslijeratne politike očuvanja te države, ali i ne samo ovom temom, već i drugim temama iz Drugog svjetskog rata, a koje mogu otvoriti nove znanstvene, a u stvari nacionalne rasprave i dileme. U Srbiji je u proteklom razdoblju gotovo nestao interes za sustavno proučavanje NDH, bez obzira na mogućnosti koje je pružala raspoloživa građa. U pojedinim slučajevima registriramo bavljenje temama koje uglavnom imaju za temu položaj srpskog pučanstva u NDH, kao i žrtve ustaškog terora iz ranog razdoblja rata - postojanja NDH.

Što su glavne karakteristike ustaške oružane sile, nazvane neobičnom riječju – vojnica?

Ono što je uočljivo iz nazivlja jest da je ustaška organizacija još prije travnja 1941. imala vojnički (paravojnički, revolucionarni) karakter. Za razliku od Domobranstva, koje je u svoje redove primilo veći broj bivših jugoslavenskih ili austrougarskih časnika, često i različitih nacionalnosti, Ustaška vojnica bila je isključivo hrvatska, sastavljena od ustaša – emigranata i od domaćih ustaša, koji su se istaknuli u predratnoj ilegalnoj akciji ili tijekom Travanjskog rata 1941. godine. Možda je najbolje ustaške svjetonazore sumirao ustaški pukovnik i general NDH Tomislav Sertić pred partizanskim istražiteljima nakon rata: „Što se tiče moga ustaškog uvjerenja, to nije u nikakovoj vezi sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom. Ja sam svojim častnicima govorio... da ustaški pokret nije identičan sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom, već da je to narodni pokret jednog naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnom smislu...“

Ako se izuzme odjel ustaša pristigao iz Italije, kao i postrojbe ustrojene oko Glavnog ustaškog stana, prve postrojbe ustrojavane su uz ogranke političkog krila Ustaškog pokreta širom NDH. Dio ovih postrojbi u mnogome nosi odgovonost za nasilje prema srpskom stanovništvu tijekom razdoblja svibanj-kolovoz 1941., kao i za stereotipiziranu negativnu sliku o ustašama, koja je ostala do danas. Štoviše, ovi događaji postaknut će mnoge zapovjednike Domobranstva da izreknu negativan sud o ustaškim postrojbama i tako prodube jaz između ova dva dijela hrvatskih oružanih snaga i u kasnijem razdoblju, a stvore nepremostiv jaz sa svojim protivnicima srpske nacionalnosti u partizanima ili četnicima.

Događaji iz ljeta 1941., međutim, donijeli su prilično neprijateljstvo s talijanskim snagama koje su poslije turbuletnih događaja tijekom ljeta 1941. reokupirale pojedine dijelove NDH. Talijani su ultimativno naredili protjerivanje ustaških postrojbi s tih područja. Tijekom 1942. snage Ustaške vojnice bile su angažirane na više područja NDH u borbama s partizanima, a dijelom i s četnicima do kraja proljeća te godine. Od istočne Bosne, preko Bosanske krajine, do Korduna, Banovine i Žumberka. U ovim borbama stasali su i pojedini zapovjednici kao Jure Francetić, Rafael Boban ili Ante Moškov. Njemački vojni zapovjednici posebno su pohvalili dopukovnika Francetića i njegove postrojbe. Oni su ujedno i najpoznatiji ustaški zapovjednici, a uglavnom nisu ni imali profesionalnu vojnu naobrazbu. Ako bi se tražio osnovni uzrok, bio je to specifičan način formiranja Ustaškog pokreta kao revolucionarne tajne organizacije u inozemstvu i izvan (jugoslavenskih-hrvatskih) zakona. Ljudstvo za ustaške postrojbe dolazilo je iz krajeva južno od rijeke Save (Lika, Hercegovina, Bosna), a takođe i iz Srijema i Slavonije. Uzrok tome bila je okolonost da su u tim krajevima etničke skupine Hrvata i Srba bile izmješane, pa su i vjerska i politička netrpeljivost nalazile izraz u pristupanju Ustaškom ili Četničkom pokretu.

Posebno treba istaknuti da Ustaška vojnica nije bila ni organizacijski ni hijerarhijski, pa ni po drugim vojnim obilježjma, jedinstvena cjelina. Za vrijeme samog postojanja, u sastavu Ustaške vojnice u užem smislu ulazile su različite postrojbe: djelatne stajaće, željezničke/prometne, pripremne, njemačke narodne skupine. Posebnu cjelinu činio je Poglavnikov tjelesni zdrug, a također i Ustaška obrana koja je bila u sastavu MUP-a. Krajem 1942. postrojbe djelatne Vojnice stavljene su pod zapovjedništvo Glavnog stožera Domobranstva, pa je na taj način ostvareno jedinstveno zapovjedanje.

Njemačke ocjene o borbenoj vrijednost snaga Ustaške vojnice bile su različite, a mijenjale su se od vremena do vremena. Ali i od zapovjednika do zapovjednika. Tijekom 1944. Nijemci počinju s radom na poboljšanju kvalitete Ustaške vojnice kroz izobrazbu i opremanje. U sklopu transformacije kopnenih snaga NDH, u jesen 1944. došlo je do objedinjavanja ustaških i domobranskih snaga u nove objedinjene hrvatske divizije. Od ovog razdoblja pa do kraja rata, gotovo da se više ne postrojavaju domobranske postrojbe koje se preimenuju ili preustrojavaju, već samo postrojbe s ustaškim nazivom. Upravo u ovom razdoblju, skupina ustaških pukovnika dolazi do gotovo apsolutne moći u vojsci i drugim dijelovima sigurnosnog sustava.

Svedeni na alternativu

Prodor sovjetske Crvene armije u jesen 1944. na jugoslavensko bojište, ali i jačanje sada već međunarodno priznatog partizanskog pokreta, dovelo je do pogoršavanja strateške situacije. NDH tada više nije egzistirala kao jedna upravna i politička cjelina, već kao veliko bojišnica. Početkom 1945., zbog teške situacije na ratištima, a posebno u Hercegovini, počelo je povlačanje hrvatskih postrojbi s tog područja i pokret prema sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, gdje se očekivalo uspostavljanje nekakve linije obrane.

Poglavnik Ante Pavelić i hrvatska državna vlada bili su početkom svibnja 1945. svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad. Donesena je odluku o povlačenju vojske na Zapad. S vojskom se povlačio i dio civilnog stanovništva. Međutim, prodor prema britanskim snagama i pregovori vođeni s njihovim taktičkim zapovjednicima nisu značili spašavanje od partizanskog zarobljeništva i potonjih egzekucija koja su započela od polja na Bleiburgu. Podaci Titove službe sigurnosti pokazuju da je gotovo beznačajan broj ustaških časnika preživeo zarobljavanje, i da je ostatak ustaša u poslijeratnom zarobljeništvu bio mahom vojničke populacije. Objavljena amnestija 1945. nije važila za pripadnike Ustaške vojnice. Sljedeći Poglavnika u povlačenju na Zapad, jedan dio ustaških časnika uspio se spasiti. Drugi dio ostao je na terenu u gerili, na gotovo cijelom području ranije NDH. Sada poznati kao „križari”, brojali su između 3.500 i 5.000 ljudi. Ove grupe intenzivno su djelovale na prostoru Hrvatske i Bosne i Herecgovine, vršeći veći broj akcija na organe komunističke vlasti, sve dok posljednje skupine nisu uništene početkom 1950-tih. Time je stavljena točka na gotovo dvodesetljetno postojanje Ustaške vojnice.

Zaključno, Ustaška vojnica predstavljala je stranačku vojsku, vojnu snagu Ustaškog pokreta, ali u realnosti, tijekom većeg dijela rata, često u ulozi pomoćne vojne sile za obavljanje redarstvenih poslova. Specifičan način stvaranja Vojnice i dnevna iskušenja hrvatske ratne stvarnosti vodila su u izazove njene postavljene ideale, romantične ili revolucionarne vizije.

Autori ove dvije knjige mahom su znanstvenici koji se bave vojnom poviješću Drugog svjetskog rata. Iste generacijske dobi, potekli s raznih dijelova bivše Jugoslavije, danas trojica autora predstavljaju hrvatsku a jedan srpsku povijesnu znanost. Zajednička odluka da se pristupi istraživanju Ustaške vojnice bile je motivirana željom da se sistematiziraju postojeća saznanja o ovoj temi i dopune, koliko to mogućnosti dozvoljavaju, novim činjenicama, temeljenima na arhivskim istraživanjima u zagrebačkim, beogradskim i američkim arhivima. Svoje monografije imaju hrvatske partizanske snage, Domobranstvo, pa zašto ne i Ustaška vojnica?

Smatram da će izneseni rezultati dati nov i sistematiziran pogled na ustaške vojne postrojbe koji je dosad uglavnom izostajao u hrvatskoj javnosti. Naravno, moramo biti realistični: povijesna slika o NDH u mnogome je već formirana u ranijem razdoblju na bazi postojećih arhivskih ili drugih istraživanja i ona se u principu ne može drastično izmijeniti. Knjigama kakve su „Ustaška vojnica 1“ i „Ustaška vojnica 2“ ta povijesna slika može se učiniti kompleksnom, s mnogo novih detalja ili novih kuteva promatranja, koji će dopuniti naša saznanja o mnogim pitanjima iz razdoblja postojanja Nezavisne Države Hrvatske.

>> Zvonimir Despot: Mesić je taj koji je glorificirao Ustaški pokret

>> Zar i srbijanski vojni povjesničar glorificira Ustaški pokret?

NA MORU
Imamo fotografiju: Evo kako je predsjednik Milanović izgledao u mladosti
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti
  • Avatar Dino Francetić
    Dino Francetić:

    Povijest se mora gledati s neutralne strane,...nema razloga ne zapisati bilo koju postrojbu ili događaj.