Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PUTNICI ZA PANTOVČAK (2)

Miroslav Škoro napravio je dobar posao, pa i da ne uđe u drugi krug

Škoro je celebrity, ali kampanja mu trpi od nedostatka političkih sadržaja
Foto: Josip Regovic/PIXSELL
1/9
29.10.2019.
u 11:56

Vrijeme će ubrzo pokazati je li pjevač političar tek politički maneken desno orijentirane ‘treće opcije’ i nezadovoljnoga desnoga krila HDZ-a ili snažni akter koji djeluje samostalno na temelju opredjeljenja širokoga kruga građana za poduzimanje istinskih ekonomskih i društvenih reformi

Neke poznate osobe sa sobom nose mnoge nepoznanice. Pitanja važna za javnost posebno se roje prilikom zaokreta u njihovim karijerama i životima, napose kad odluče baviti se politikom, odnosno boriti se za vlast. Posljednjih nekoliko mjeseci kod nas se često priča o Miroslavu Škori.

Taj 57-godišnji Slavonac bavi se ili se nekad bavio mnogočime što je u žiži interesa velikog dijela pučanstva: ponajprije folk-glazbom (autor je i izvođač uspješnica poput „Ne dirajte mi ravnicu“ i „Šumi, šumi javore“); istaknuti je biznismen i menadžer, uz ostalo je od 2001. do 2006. bio predsjednik uprave Croatie Records, najveće diskografske kuće u nas; angažiran je u humanitarnim akcijama, pa je osnovao i zakladu „Milo moje“, za koju su bile vezane i neke kontroverzije; krajem prošloga stoljeća bio je diplomat, generalni konzul Republike Hrvatske u mađarskom Pečuhu; nakon što je 2017. stekao doktorat znanosti iz ekonomije (teza o modelima upravljanja u glazbenoj industriji) angažiralo ga je Sveučilište Sjever kao predavača; prije desetak godina bio je zastupnik HDZ-a u Saboru i gradski vijećnik Osijeka (bio je i kandidat navedene stranke za gradonačelnika toga grada), ali je nakon samo tri četvrtine godine odlučio napustiti obje funkcije…

Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Sjećam se dobro: krajem ljeta 2008., pročitavši njegovo obrazloženje tih ostavki, pomislio sam na stih iz zbirke „Kolajna“ Tina Ujevića – „Devet mjeseci što ja siđoh s uma“. Naime, popularni pjevač je tada izlio mnogo žuči u vezi sa svojim iskustvom u državnom i gradskom parlamentu. Naveo je da „po svojoj vokaciji“ ne odgovara slici u javnosti prema kojoj su svi političari korumpirani, „niškoristi“ i lopovi zainteresirani samo za fotelje i osobne probitke. Istaknuo je da se prevario u procjeni kako će „sama činjenica što sam u pitanju ja, koji sam sve u životu stekao svojim radom biti dovoljna da se takva percepcija promijeni“, pa zbog svega toga napušta aktivnu politiku, no ostaje član HDZ-a. Ipak je u proljeće 2012. istupio iz članstva te stranke. Međutim, u posljednjih desetak godina itekako je nastavio koketirati s politikom. To se očijukanje ove godine pretvorilo u nešto jako ozbiljno – 23. lipnja, u inat mnogim preprekama, pa i svom načetom zdravlju, obznanio je kandidaturu za predsjednika Republike.

Dok su ključni „dubinski“ motivi ostalih troje najzvučnijih putnika na Pantovčak već uglavnom očiti (neprispodobiva ambicija, izrazita sujeta i pregrijani osjećaj mesijanskoga poslanja), dotle se najvažniji osobni razlog pjevača Miroslava Škore, razočaranoga političara, za ulazak u vrhunsku političku arenu mnogima još uvijek doima nejasnim. S jedne strane trebalo bi mu vjerovati kad veli kako ga je na kandidaturu najviše potaknulo uvjerenje da se unatoč raširenoj razočaranosti politikom i pripadajućim „pokvarenim elitama“ ne smije stajati po strani nego treba „vratiti državu narodu“. S druge strane valja općenito biti rezerviran prema takvim, altruističnim obrazloženjima osnovne motivacije za predsjedničku i druge političke kandidature. Tegobno kolektivno iskustvo građane ove zemlje naučilo je da ne samo sa zrnom, nego i s vrećom soli pristupaju uvjeravanjima različitih (starih i novih, s desnice i ljevice…) aktera kako će se baš oni, ako dođu na vlast, najzdušnije boriti za opće dobro i biti učinkoviti u toj borbi.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Puna usta naroda

Miroslav Škoro obećao je upravo to. Prije četiri mjeseca ugodnim se baritonom, u maniri vještoga komunikatora, ponajprije pozvao na kolektivne interese u objavi kandidature na svom Facebook profilu. U pet i pol minutnoj snimci, koju je snimio u nekoj knjižnici odjeven u sivo odijelo i bijelu košulju bez kravate i s trodnevnom prosijedom bradom, najviše je upotrebljavao riječ narod. Najavio je savez s narodom protiv stranačkih elita, ustvrdio je da „Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret“, izrazio svoju želju da bude „narodni predsjednik“ i slično. Istu je terminologiju nastavio koristiti i ovoga ljeta i rane jeseni, kad je zbog intenzivnoga pozivanja na narod i prozivanja stranačkih elita više puta kritiziran da je populist.

Pažljivo je pripremio odgovore na te kritike: uz ostalo se u intervjuu Obzoru prošle subote pozvao na prvi članak Ustava te istaknuo kako je za njega narod „osnova demokracije“ i da bi tako trebalo biti svakom normalnom tko se bavi politikom.

Narod je međutim zamršeno pitanje. Za davanje valjanoga, demokraciji primjerenoga odgovora ponajprije treba jasno razlikovati različita značenja toga pojma. Jedno je određenje naroda isključivo kao etničkoga kolektiva, a drugo u smislu naroda kao puka, zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana (kako se definira upravo u članku 1. Ustava). Također, velika je razlika između monističkoga i pluralističkoga (onoga koji uvažava mnogostrukost ideja, interesa i djelovanja) pristupa definiciji toga pojma i njegovoj upotrebi u političkom i društvenom životu. Pluralističko određenje normativno odgovara RH kao demokratskoj državi, što je uz ostalo izraženo u Zajedničkim odredbama Ustava, ponajprije u članku 14. kojim se jamči da svatko ima prava i slobode neovisno o identitetu, uvjerenju i podrijetlu te da su svi pred zakonom jednaki.

 U stvarnosti se međutim kod nas često pokazuje opravdanost upozorenja iz poučnoga „Leksikona temeljnih pojmova politike“ koji su uredili Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac: „Okrenutost pojedinačnim ili posebnim (skupinskim) interesima može djelovanje puka kakvo pretpostavlja demokratska teorija umnogome omesti“. Takvo je ometanje osobito, uočavam, izraženo u političkom djelovanju predsjednice Republike, koje je do sada dominantno usmjereno na realiziranje partikularnih interesa i ideja vodilja, pri čemu se zapostavljalo dobro koje pripada svima.

Koje od navedenih značenja pojma narod u dosadašnjem trajanju svoje kampanje (najviše) koristi predsjednički kandidat Miroslav Škoro? Više pokazatelja upućuje na to da osjetno više naginje etnocentrističkom i monističkom značenju nego demokratskom i pluralističkom. Izjavljuje da bi kao predsjednik Republike otišao u Bleiburg (pritom nije spomenuo Tjentište na Sutjesci, pa ni Jasenovac), zalaže se za zabranu nekih političkih stranaka očito imajući pritom na umu Pupovčev SDSS, veli da je osobno protiv Istanbulske konvencije i da bi raspisao referendum o tom dokumentu koji je ključan za prevenciju nasilja nad ženama, i slično. Opredijeljen je, kaže, za Hrvatsku kao sekularnu državu, ali na temelju svojih veza s vodećim ljudima Katoličke crkve ocjenjuje da oni jako dobro znaju da Crkvi nije mjesto u politici (znaju li to doista izvjesni biskupi?), kao ni politici u Crkvi.

Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Škorine najave da će tražiti, ako pobijedi na izborima, veće predsjedničke ovlasti i pripadajuće izmjene Ustava, jasno pokazuju kakvim se sredstvima namjerava služiti u svrhu promicanja zasebnoga seta vrijednosti i svjetonazora te realiziranja partikularnih političkih ciljeva. Žarko Puhovski je u pravu kad upozorava (esej objavljen na portalu lupiga.com 25. lipnja) da „u svojih pet točaka Škoro reafirmira polupredsjednički sustav za 21. stoljeće, soft verziju Tuđmanove vlasti“ te da se bez obzira na veći šarm i manju zagriženost toga pjevača političara od prvoga predsjednika Republike u pozadini političkog djelovanja te estradne zvijezde nalazi „antidemokratska ideologija“. Polupredsjednički sustav, koji ne zagovara samo taj pjevač predsjednik nego i – još radikalnije – još jedan predsjednički kandidat (Mislav Kolakušić) te neki drugi akteri, ponajviše s desnice, nosi sa sobom opasnost od uspostave dominantne vlasti jednoga moćnika nad kojim ne bi bilo kontrole i uskoga kruga njegovih suradnika.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Slažem se s onima koji upozoravaju na populističku usmjerenost Miroslava Škore kao predsjedničkoga kandidata. Pritom ne smatram da je populizam u svim aspektima isključivo nešto loše, društveno štetno: često je on simptom strukturnih bolesti politike i društva. Ali to je simptom koji lako može postati grozna bolest. Komuniciranje i djelovanje predsjedničkoga kandidata Mosta i Suverenista moguće je prepoznati kao „meku“ verziju toga fenomena, koji je u slučaju istaknutih političkih aktera u nekim drugim zemljama (Trump i njegov politički klan koji kontrolira znatan dio Republikanaca u SAD, Viktor Orban odnosno Fidesz u susjednoj Mađarskoj, Syriza u Grčkoj…) osjetno „tvrđi“. Populizam najvećega pjevača među živućim hrvatskim političarima (i Škoro bi se složio da je pokojni Vice Vukov ljepše pjevao od njega) i najvećega političkoga aktivista među našim pjevačima je celebrity vrste. Britanski politolog John Street još je 2004. godine pomno analizirao političare na vlasti ili kandidate koji potječu iz svijeta zabave, show biznisa i sporta koji se koriste svojom komunikacijskom vještinom i popularnošću u borbi za vlast.

Kao vršne primjere naveo je bivše glumce Ronalda Reagana i Clinta Eastwooda te atletičarsku legendu Sebastiana Coea. U posljednjih desetljeće i pol nadošlo je mnogo istaknutih političara koji su otprije veoma poznati u javnosti, a neki od njih, kao primjerice bivša zvijezda reality showa „Pripravnik“ Donald Trump i komičar Volodimir Zelenski u Ukrajini, na izborima su osvojili vodeće političke pozicije.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Kakve su šanse Miroslava Škore da trijumfira na izborima koji će se održati (nijedan od kandidata, ako se ne dogodi čudo, neće prevladati već u prvom krugu) 22. prosinca ove i 5. siječnja iduće godine? Ustvari su velike, ali samo ako uđe u drugi krug i u njemu ukrsti mačeve sa Zoranom Milanovićem, koji u tom srazu neće računati na dio birača koji bi „začepili nos“ i glasali za njega kad bi mu suparnica na kraju bila Kolinda Grabar-Kitarović, na ljevici osobito omražena. Navedeni uvjet, međutim, Škori će biti teško ostvariv, budući da će u prvom krugu morati – Milanović ipak kontrolira najveći dio lijevo orijentiranih birača – osvojiti više glasova od sadašnje predsjednice. Najveći rezervoar Škori bi pak trebali biti protestni glasovi, najviše usmjereni na kandidate koji dosad nisu obnašali najviše dužnosti u državnoj vlasti. Istina, i on je bio u politici, uz ostalo i zastupnik u Saboru, ali mnogi građani tu okolnost ne uzimaju u obzir, smatrajući da se nije uprljao visokom politikom. S druge strane, najveće Škorino ograničenje je pripadnost političkoj desnici, i to najviše radikalnoj, koju ne može sakriti ikakvom političkom kozmetikom.

Velika većina lijevo usmjerenih birača jednostavno ne dijeli njegove vrijednosti, a to je težak uteg kad je riječ o njegovim šansama za povoljan rezultat u prvom krugu. Neki ljevičari, najviše mladi iz Slavonije, sjeverne i središnje Hrvatske, opredijelit će se za njega, ali to mu neće biti dovoljno za pobjedu.

Banalan slogan

Vjerojatno mu „nije o glavu“ da postane predsjednik. Ako zadrži sadašnju potporu građana (prema rezultatima anketa za njega je već opredijeljena oko petina biračkoga tijela, a trećina mladih do 30 godina), Miroslav Škoro je napravio dobar posao, pa i da ne uđe u drugi krug. U tom slučaju, vojnom terminologijom rečeno, imat će snažan mostobran za buduće političke ofanzive. Najvažniji nalet, s obzirom na to da najvjerojatnije neće doći do izvanrednih parlamentarnih izbora, slijedi u rujnu sljedeće godine, kada se bude birala zakonodavna i slijedom toga izvršna državna vlast. Mogući uspjeh oko njega okupljene desno orijentirane „treće opcije“ na tim izborima bit će pak ponajviše dobar posao za političke sponzore ili suradnike Miroslava Škore. Vrijeme će razmjerno brzo pokazati je li on tek politički maneken tih snaga, najviše egzistencijalno i u drugim pogledima nezadovoljnoga desnoga krila HDZ-a, ili snažni akter koji djeluje samostalno na temelju opredjeljenja širokoga kruga građana za poduzimanje istinskih ekonomskih i društvenih reformi.

Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL (ilustracija)

Kampanja Miroslava Škore, unatoč raznovrsnim vještinama toga celebrityja te razmjerno snažnoj potpori, trpi od nemalih nedostataka političkoga sadržaja. Nadasve treba naglasiti kako s ovakvim ovlastima predsjednika on ne bi mogao provesti ni manje promjene od one kardinalne koju najgorljivije obećava – zaokreta od parlamentarnoga na polupredsjednički sustav. Slabosti sadržaja izražavaju se i u, po mome mišljenju, banalnom glavnom sloganu „Sad il’ nikada!“, preuzetim iz njegove pjesme „Mata“, kojim povezuje suvremeno političko iskustvo Hrvata iz Slavonije sa stradanjima na „križnom putu“ 1945. godine. Zbog navedenih i drugih razloga za sažeti opis predsjedničke kandidature i kampanje toga pjevača političara poglavito mi se čine primjereni sljedeći stihovi ovdje već citiranoga Tina, sa samoga početka Kolajne: „Stupaj sa svojom tmušom/ kroz ponoć cijele zemlje/ pjevaj sa svojom dušom/ gdje god se spava i drijemlje“. 

Komentara 21

BR
Brandfackel2
17:53 29.10.2019.

Škoro će postati predsjednik jer čak i Jugobarometar i ostale izdajničke agenture priznaju kako ima ozbiljan postotak, blizak drugom krugu, a onda je svejedno kojeg će partijskog SKJHDZSDP kandidata imati za protivnika...

MA
markofilipocic
17:40 29.10.2019.

Vidi Draženo što se uskomešao. Škoro će postati predsjednik unatoč medijsko-političko-mafijaškoj mašineriji.

KA
kajinx
17:58 29.10.2019.

Banalni slogan: „Sad il’ nikada!“ !!! Nama koji volimo Hrvatsku znači: Sad il' nikada!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije