S hrvatskom košarkaškom legendom Mirkom Novoselom razgovarali smo u srcu njegova rodnog grada, na terasi njegova stana na Zrinjevcu. Uz šum fontane i miris hortenzija. U hladovini i zelenilu dvorišta naslonjenog na hotel Palace.
– U ovaj stan doselili smo se 1943., kad sam imao pet godina. S obzirom na to da je zgradu radio Lenuci, nazvali su je Lenucijevom palačom pa se naša zgrada vodi i kao kulturna baština.
Premda mu je 77 na leđima, Mirko se sjeća i najsitnijih detalja iz igračke i trenerske karijere, ali i iz ranog djetinjstva. Sjećanje mu se tako vraća i u ratni Zagreb.
– U stanovima poput našeg u ratu ste morali u stanu imati jednog njemačkog časnika. I pored nas, u hotelu Palace, stanovali su njemački časnici kojima je stožer bio u Arheološkom muzeju. Sjećam se da je Palace tada imao vrtnu restauraciju i kako su se oni sunčali u dvorištu. Kad su se počeli povlačiti iz Zagreba, ovaj koji je stanovao kod nas darovao mi je šljem i plinsku masku.
A taj je, očito, bio dobričina, imao je priliku prijaviti Mirkova oca, ali nije.
– Otac je potajno slušao Radio London, a za to se, ako te uhvate, u to vrijeme išlo u logor. U jednom trenutku otac nije čuo da je Nijemac ušao u stan, zatekao ga je dok je slušao vijesti na engleskom. Ja sam se igrao na podu i pamtim kako ga je časnik samo pitao: "Ima li kakvih novosti". Sreća je da nije bio SS-ovac, nego obavještajac, odnosno abwehrovac.
Sjeća se naš najtrofejniji košarkaški trener i ulaska partizana u grad 8. svibnja 1945.
– Bilo je negdje oko podne kada je počela pucnjava oko kuće pa je otac nagurao ormar na vrata s unutarnje strane. Naša im je zgrada bila zanimljiva i zato što je tu, na drugom katu, stan imao šef ustaške policije Dido Kvaternik, dok je na trećem katu obitavao jedan od poglavnikovih pobočnika Kulenović, no njih tamo nisu zatekli.
U njihovu zgradu prvo je ušla partizanska inženjerija.
– Došli su vidjeti je li kuća minirana. Kuća je bila vlasništvo židovskog trgovca kojem je otac i prije rata govorio da se negdje skloni, no on ga nije poslušao pa je 1941. nestao. Nakon rata sudski vještak za procjenu nekretnina Milan Ružić podijelio je stanove, a kada je umro, njegova supruga pokušavala nas je izbaciti, no nije uspjela. Na koncu sam ja otkupio taj stan.
Zgrada se našla u opasnosti i 50 godina poslije, kada je JNA granatirala Zagreb.
– Za Eurobasketa 1989. znao sam ugostiti talijanske novinare. Oni su u La Stampi i Corriere de la Sera napisali: "Da je raketa pala 200 metara zapadnije, gorjela bi Novoselova kuća".
Kao prvašić, Mirko je u ratnom Zagrebu pohađao nastavu u jednoj gostionici. Kao srednjoškolac pohađao je klasičnu gimnaziju u Klaićevoj, a potom je uz igranje košarke u Lokomotivi studirao pravo. Na koncu se proslavio na trenerskoj klupi.
– Premda sam već nakon četiri godine bio apsolvent, odgađao sam završetak studija, a tako i odlazak u vojsku, a to se moglo do 27. godine. U vojsku su me poslali u Užičku Požegu, u rod zemaljske artiljerije, no u JNA sam proveo samo dva mjeseca. Već poslije mjesec dana doživio sam tešku upalu pluća i otišao u Vojnu bolnicu u Beogradu gdje su me oslobodili daljnjeg služenja vojske.
Tada je praksa u sportu bila drugačija nego danas.
– Sportom ste se bavili dok se školujete, a kada biste završili fakultet, onda biste se zaposlili. Zahvaljujući predsjedniku Lokomotive Antunu Tofantu, zaposlio sam se u prometnoj radionici Jugoslavenskih željeznica. Bila je to tvrtka sa 124 zaposlenih u kojoj se izrađivao namještaj za željezničke stanice, limarija i slično, bio sam tajnik.
Kao bivši igrač postao je košarkaški sudac.
– Sudio sam već i jugoslavenske derbije, no nije potrajalo jer su mi zbog velike krize u mojoj Lokomotivi ponudili da budem trener. A baš te sezone prešlo se s ljetnog igranja košarke na zimsko, s razmakom od dva tjedna. Posljednje kolo ljetne lige sudio sam u Čačku, majstoricu za ostanak između Borca i Radničkog. Samo dva tjedna kasnije vodio sam Lokomotivu kao trener upravo protiv Borca iz Čačka. Bio je to moj prvi trenerski nastup, a dogodio se u Vatrogasnoj školi na Ksaveru pred 300 ljudi.
Trijumfalna razdoblja
U četiri godine Novosel je Lokomotivu postavio na noge pa je 1969. osvojen i Kup bivše SFRJ, a sljedeće godine osvojeno drugo mjesto u Prvenstvu. Bila je to godina Svjetskog prvenstva u Ljubljani.
– Na SP nisam mogao ići jer nisam mogao izostati s posla, a onda se dogodilo da su mi Stanković i Šaper, tada vodeći ljudi KSJ-a, ponudili stalni radni odnos u Savezu.
Prihvatio je i punih šest godina bio savezni trener, što će biti prvo trijumfalno razdoblje njegove karijere.
– Godine 1971. i 1972. vodio sam kadete i juniore te osvojio prva dva zlata za SFRJ, a kad je nakon OI u Münchenu Ranko Žeravica napustio mjesto seniorskog izbornika, ono je ponuđeno meni. Četiri godine bio sam seniorski izbornik, osvojili smo dva europska zlata te svjetsko i olimpijsko srebro.
Uoči OI u Montrealu (1976.) Novoselu se pojavio problem vojne prirode.
– Cijela petorka reprezentacije otišla je u vojsku, Slavnić, Kapičić, Šolman, Jelovac i Ćosić, kojem je zbog njegova mormonstva napakostio zadarski SUBNOR pa su ga poslali u Sarajevo za konjovoca. Osim toga, propisi su bili takvi da u vojsci ne možeš trenirati, a za OI možeš izostati samo 60 dana.
No, dovitljivi Novosel dosjetio se jadu.
– Otišao sam u Beograd, izravno kod Stane Dolanca, koji je tada bio drugi čovjek države. Kad sam mu iznio problem, obavio je nekoliko poziva i za sat vremena u njegovu uredu pojavili su se zamjenik sekretara za narodnu obranu Šumonja, načelnik generalštaba general Potočar i glavni general za obuku vojske Kadijević. Kaže njima Dolanc da ga je zamolio drug Tito da se ta stvar riješi jer je i stvar politike da SFRJ pobijedi SSSR. Imitirajući Tita, Dolanc je kazao: "Boga ti, kako ćemo pobijediti Ruse ako ne treniraju?"
Spretni izbornik odmah je izložio svoj plan.
– Neka budu svi u Zagrebu, na Sveticama. Tamo je bilo 11 kreveta za vojnike koji su ljeti održavali teniske terene, a zimi nisu radili ništa. Svi su se složili da može tako, ali da se to ne publicira jer bi mogli imati problema s pjevačima i glumcima koji žele iste povlastice. Po izlasku od Dolanca, ja naletim na Hakiju Pozderca, tadašnjeg predsjednika Sofke Jugoslavije i pohvalim mu se, a on to ispriča u svom prvom sljedećem intervjuu danom za Borbu. Odmah me nazvao general Špegelj i kazao da je ideja sa Sveticama propala.
Uporni Novosel izborio se za alternativno rješenje.
– U "maršalku" su smješteni Ćosić i Šolman, na Borongaj Jelovac i Kapičić, a na Selsku Slavnić, koji mi je kazao da mu je "lepše u Armiji nego u Zvezdi". Jedina obveza koju su imali bila je da u sedam ujutro budu na prozivci, a jednog dana meni javljaju da je neki major uhitio Jelovca jer ga na prozivci nije bilo sedam dana.
Zbog dvoslojnog procesa olimpijskih kvalifikacija, vojnici su iz vojarni izbivali 113 dana, čak 53 više od dozvoljenog.
– I to smo riješili uz Dolancovu pomoć. On je predložio: "Pobijedite vi Ruse i vojnici će dobiti odsustvo od 53 dana, a izgubimo li, onda će 'nadoslužiti' 53 dana". Kada sam im rekao da im je premija 53 dana vojske, bili su oduševljeni.
Radio je s najvećim košarkašima s prostora bivše države (Ćosić, Petrović, Kićanović, Dalipagić...). Pitali smo ga za formulu opstojnosti u "plesu" jakih ega.
– Ključno je imati dobar odnos s igračima, ali i dobar odnos među igračima. Doduše, imao sam ja i slučaj da su Kićanović i Dalipagić kao pas i mačka izvan terena, ali su na parketu sjajni suigrači. Svojedobno sam se toliko brinuo za braću Petrović da mi je supruga Jasenka znala reći da se više brinem za Acu i Dražena nego za svoje sinove. Kad igrači to osjete, oni vam to vraćaju.
I sinovi su se bavili košarkom, obojica su bili organizatori igre.
– Stariji, Vladimir, bio je član juniorske reprezentacije SFRJ, a Krešo je bio u prvoj petorci juniorske reprezentacije Hrvatske, no za njih u tom smislu prstom nisam mrdnuo jer najgore je kada se roditelji počnu miješati.
Nije se miješao ni u odluku sina Kreše da prihvati posao direktora Cibonina najvećeg rivala Cedevite. A Mirko je i dalje vatreni cibonaš.
Privatni muzej
– Dogovorili smo se da za obiteljskih okupljanja ne govorimo o Ciboni i Cedeviti. Kad ja imam primjedbu na trenera, Krešo je uvijek lojalan i ne dopušta da se govori protiv Cedevite. Čak me i zamolio da u intervjuima ne pljujem njegov klub. Tako sam i ja postao žestoki navijač Cedevite, ali ne i kada igra protiv Cibone za koju u obitelji navijamo samo moj unuk Jurek i ja. Svi su ostali za Cedevitu.
S Cibonom je zaokružio drugo trofejno poglavlje (prvak Europe i dvaput pobjednik Kupa kupova), a posljednji trofej osvojio je 1993., broncu, kao izbornik hrvatske reprezentacije. Zbog svih tih uspjeha uvršten je u Košarkašku kuću slavnih u američkom Springfieldu na što ga na njegovu prstu podsjeća poseban prsten.
– Da biste ušli u Kuću slavnih, najvažniji su kriteriji olimpijska medalja i NBA naslov, no u mom slučaju za njih je bila važna serija od 11 pobjeda u nizu nad SSSR-om.
Kao košarkaški "emeritus" voli kad ga mlađi treneri pitaju za savjet pa ih voli primiti u svoj privatni muzej na koji je jako ponosan. Nažalost, mnogi hrvatski treneri ne koriste tu mogućnost.
– To nije moj problem, nego njihov jer bi mogli imati koristi. Ja mladom treneru ne zamjeram kad nešto ne zna, ali zamjeram ako ne želi pitati – zaključuje Novosel.
>>I Jordan vidio bisere: U godištima između 1994. i 1997. imat ćemo pet NBA igrača!
Lijepo je rekao pokojni predsjednik Tudman puno je knjiga napisano o drugom svjetskom ratu koga interesira neka cita dosao je dan da sinovi partizana I sinovi ustasa da se bore rame uz rame za dobrobit Hrvatske.... Dosadili ste vise sae sa otim temama, pisite kako ce se mladi hrvati zadrzati u Hrvatskoj a ne stalno kao svabo tralala.