Kada se početkom osamdesetih kao 25-godišnjak s tek stečenom diplomom Ekonomskog fakulteta iz Zagreba vratio u rodni Bjelovar, Marijan Coner, danas uspješni poduzetnik s laskavom titulom jednog od najbogatijih HDZ-ovaca, bio je miljama daleko od svog poslovnog carstva. Aktualni potpredsjednik HDZ-a potekao je iz skromne obitelji, pa u to vrijeme nije mogao računati na znatniju pomoć roditelja. Majka kućanica i otac željezničar, koji je zbog teške ozljede glave rano završio u invalidskoj mirovini, sa skromnim primanjima, sinu jedincu nisu mogli pružiti znatniju novčanu potporu.
Ni nakon što se oženio Anom, ljubavi iz školskih dana, materijalni status nije mu se posebno popravio. Premda su se ubrzo oboje zaposlili, on u tadašnjem UMIB-u, a supruga, diplomirana farmaceutkinja, u gradskoj ljekarni, za ugodniji život morali su dodatno raditi. Poljoprivreda im se nudila kao logična opcija.
– Na jutru očeve zemlje u blizini Rovišća posadio sam tada krumpir i s urodom od 25 tona zaradio ni manje ni više nego 20.000 ondašnjih njemačkih maraka – prisjeća se Coner svojih početaka.
Unosni biznis s krumpirom vrtio je, kaže, još dvije-tri godine, a onda je cijena pala. On se ubrzo preorijentirao na stočarstvo i doživio prvi neuspjeh. Farma koju je sagradio na roditeljskom imanju nije se pokazala tako profitabilnom, pa se vratio poljodjelstvu. Poduzetnički duh naveo ga je da za mandata ondašnjeg saveznog premijera Ante Markovića među prvima u Bjelovaru otvori privatnu tvrtku. Početni kapital ostvario je prodajom obiteljskih imanja svojih i ženinih roditelja, koje je potom smjestio u svom domu u Bjelovaru.
Spajanje s Atlantik grupom
– Pod jednim krovom tada nas je bilo jedanaestero – sa smiješkom se prisjeća. Iskustvo koje je stekao u zagrebačkoj Farmaciji, veledrogeriji u kojoj je radio kako bi si mogao plaćati izvanredni studij, te suprugina diploma Farmaceutskog fakulteta, ponukala ih je da krenu u ljekarnički biznis koji je tada bio isključivo u rukama države. Uz puno muke i natezanja, jer u to vrijeme još nije bilo zakonske regulative za otvaranje privatne ljekarne, u siječnju 1991. postali su pioniri tog biznisa. Ljekarna “Coner A”, smještena u unajmljenom prostoru predvorja bjelovarske Opće bolnice, upisana je kao prva privatna ljekarna u tadašnjoj Jugoslaviji.
Upravo ta ljekarna u bjelovarskoj bolnici u gradskim je kuloarima često spominjana u negativnom kontekstu, pri čemu se tvrdilo da su je se Coneri dokopali na nečastan način. Ljekarna je i danas u privatnim rukama, a Coner odbacuje takve glasine, ističući da su produkt ljudske zlobe i neprihvaćanja zdrave konkurencije. U kuloarima su Coneru na dušu stavljali i dilanje lijekova iz donacije u vrijeme Domovinskog rata budući da su se on i njegova supruga, zahvaljujući prijateljskim i poslovnim vezama, silno angažirali na organizaciji prikupljanja pomoći za bjelovarsku i županjsku bolnicu.
– Cijeli posao odrađivali su njemački policajci, i to vojnim kamionima. Čista je besmislica da smo se mi u tome okoristili – ističe odlučno. Ipak, mnogi su skloni tvrditi da je upravo to razdoblje za tvrtku Coner bilo “najplodonosnije”, što on također odbacuje navodeći da su svi nadzori i kontrole pokazali da se radilo isključivo po slovu zakona.
– Iako to tada nije bilo obvezno, mi smo prvi otvaranjem ljekarne uveli materijalno knjigovodstvo i prvi kompjutori koji su u takvom poslovanju proradili u Bjelovaru bili su kompjutori u tvrtki Coner – tvrdi samouvjereno.
Nešto kasnije, 1994. godine, Coner je osnovao istoimenu zdravstvenu ustanovu te postupno povećavao broj ljekarni. Potkraj 2001. u Masarykovoj ulici sagradio je suvremeni Zdravstveni centar Coner, poslovnu zgradu od nekoliko stotina kvadrata u kojoj su uz upravu tvrtke smještene dvije ordinacije primarne zdravstvene zaštite, jedna specijalistička ordinacija, biokemijski laboratorij, još jedna ljekarna i kozmetički salon. Već 2005. u susjednoj zgradi u Bjelovaru tvrtka je otvorila prvi wellness-centar, potom drugi u Vrbovcu i treći u zagrebačkom hotelu Sheraton, kao i salon ljepote u Križevcima. No, s vremenom je posao s wellnessom u Vrbovcu ugašen, dok je wellness u Sheratonu prodan.
Tijekom 2005. i 2006., pak, tvrtka pravi novi poslovni iskorak i ulaže u gradnju apartmana u naselju Vidalići pokraj Novalje na otoku Pagu. Dio su prodali na tržištu, a dio, točnije 15 luksuzno opremljenih apartmana, pet soba, café bar i restoran, i danas nude gostima pod nazivom apartmani Barbati.
Tvrtka se s vremenom proširila i u svom sastavu imala sedam ljekarni, a prema pisanju medija, samo u 2006. zabilježila je promet od 77 milijuna kuna. Nešto kasnije, naslućujući skori dolazak krize, spojila se s tada već moćnom Atlantik grupom, točnije s njihovom Farmacijom, prodajući im većinski paket od 51 posto vlasništva. Dvije godine kasnije, kako ne bi izgubili stečenu prepoznatljivost, s dvije ljekarne tvrtka Coner ipak istupa iz velikog sustava i otad ponovno posluje samostalno. Danas u njoj radi 80-ak ljudi, no tvrtka je 2009. godine, istovremeno s pokretanjem turističko-ugostiteljske djelatnosti na Pagu, u Jabučeti nedaleko od Bjelovara krenula s vinogradarstvom. Na oko pet i pol hektara zasadili su 30.000 trsova i danas su u fazi gradnje velikog vinskog podruma. Vino uspješno plasiraju u svojim objektima na Pagu.
Pikira na fotelju župana
Slično brzom uspinjanju u poduzetništvu, Marijan Coner krčio si je put i u politici. U HDZ je ušao 1994., a već 1997., nakon pobjede na lokalnim izborima, postao je bjelovarsko-bilogorski župan. No, promjenom vlasti na državnoj razini 2000. počeli su pritisci koji su već nakon nekoliko mjeseci završili njegovom smjenom. U političkoj trgovini kupljeno je tada čak šest vijećnika njegova HDZ-a, a Coner je javno prozivan za zloporabu i malverzacije.
Povratak na političku pozornicu svojim mu je iznenadnim povlačenjem omogućio Krešo Jelavić, dotadašnji prvi čovjek županijskog HDZ-a. Stranka ga je tada po hitnom postupku postavila za vršitelja dužnosti, a samo koji mjesec kasnije izabran je za predsjednika bjelovarsko-bilogorske organizacije. Vješto procjenjivanje ishoda utrke za stranačkog predsjednika, pak, donijelo mu je mjesto jednog od šestero potpredsjednika stranke.
Za sebe kaže da ga je kao čovjeka, poduzetnika i političara oblikovao ponajprije rad te da mu je obitelj najvažnija.
– Moja Ana, kćeri Ivana i Mihaela, sin Bernard te unuke Klara i Iskra moje su najveće bogatstvo, a sve drugo je prolazno i manje važno – ističe Marijan Coner, koji zasigurno još nije rekao posljednju riječ u politici, a ni u poduzetništvu. Već u svibnju sljedeće godine, među ostalim, pokušat će kao HDZ-ov kandidat ponovno sjesti u fotelju bjelovarsko-bilogorskog župana.
Ma sve posteno. Dok su jedni ginuli na bojisnici, drugi su se 'posteno' bogatili. Ovaj me podsjeca na Milosevicevog sina (ne mogu se sjetiti kako se zove), koji je rekao da se obogatio noseci gajbe...