SUBOTA 28.10.
I Crkva se priklanja čimpanzama
Čim se u javnosti pojavi tema o evoluciji, pa i o sporu između njezinih pristaša i protivnika, brže-bolje se razradi scenarij u kojemu protivnici dožive težak poraz. Da bi poraz bio uvjerljiviji, u pomoć se pozovu ili se sami jave i značajnici iz vjerničke i crkvene sredine, priredi se prijeko suđenje kontraevoluciji i ona završi iza rešetaka. I tko onda da se drzne i pomisliti kako bi u školama i na fakultetima, bar u ravnopravnom omjeru s evolucionizmom, učenike i studente trebalo upoznati i s antievolucionizmom. Cijelom katoličkom i konzervativnom miljeu usta začepe Stjepan Balabanić i Živko Kustić. A ni crkvenoj se hijerarhiji ne da prekinuti blagovanje za stolom s kojeg se šire neodoljivi mirisi. To blagovanje podnosi radoznalost glede povrata crkvene imovine koje je u nekoj svezi s tim mirisima, ali čemu podjarivati gnjev pregoleme, u medijima i drugdje moćne ljevice i svađati se oko Darwinovih životinjarija. Tako ostaje samo partizansko naslijeđe Ćopićeva Nikoletine Bursaća (komesar je rekao da nema Boga), a čitatelji “Vječnog čovjeka” G. K. Chestertona i sličnih temeljnih kršćanskih djela o toj temi moraju ustuknuti pred Balabanićevim i Kustićevim genijem za medijsku uporabu. S kojim se i Crkva priklanja majmunima.
NEDJELJA 29.10.
Nisam bio u
austrijskom SK
Čitam tekst o sedam najbližih suradnika zagrebačkog gradonačelnika Bandića, s dosjetljivim naslovom “Bandićevih sedam sekretara”. Aluzija je na sedam sekretara SKOJ-a iz komunističkih davnina, podsjećanje da je s podosta sadašnjih suradnika Bandić nekad bio povezan aktivnošću u Savezu komunista. Kad bi se napravio pregled moći prijašnjih komunista koju imaju u politici, gospodarstvu, kulturi i drugdje, jedva bi se moglo reći da se, osim osamostaljenja države, prelaska iz jednopartijskog u višestranački sustav, s društvenog na privatno vlasništvo, išta bitno promijenilo. Sjećam se jednog razgovora kod predsjednika Tuđmana, u kojem sam, nekome replicirajući, rekao kako i u tzv. državotvornim, “Tuđmanovim” medijima, direktorska i glavnourednička mjesta vrlo teško mogu dobiti osobe koje nekad nisu bile aktivni članovi Saveza komunista. Na to je Tuđman poskočio: “Boga mu, Ivkošiću, a pomirba!?” Uzvratio sam: “Da, predsjedniče, pomirba, ali ta bi pomirba trebala obuhvatiti i nas nepartijce.” No ja se ne mogu požaliti, dobro mi je, kao jedan od rijetkih negdašnjih novinarskih nepartijaca novinarim u najtiražnijem listu u zemlji, kojem su vlasnici Austrijanci. A, vjerute mi na riječ, nisam bio ni u austrijskom Savezu komunista.
PONEDJELJAK 30.10.
Biokovski orasi i Nadanova lipa
Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore i direktor “Kraša”, iz Ravne je Gore na svoje imanje u Skradu, gdje će je presaditi, prevezao golemu lipu, staru oko 250 godina i tešku oko 50 tona. Kako lipa može živjeti više od tisuću godina, tako si je napravio dugotrajan spomenik. Začuđeni tim spektaklom, koji je zadugo bio zaustavio promet, Ravnogorci su se, piše lokalni tisak, prisjetili stare narodne poslovice: “Soka bena ima svaju vesejle”, ili : “Svaki glupan ima svoje veselje”. Vidošević je jedan od Titovih ponira koji su se u demokratskoj Hrvatskoj prometnuli u bogatašku elitu, a baštinio je i svojedobno herojsko kroćenje prirode. Jedan je poznati partizan iz moga kraja na seoskom zboru na svršetku Drugog svjetskog rata navješćivao kako će se cementirati sjeverna strana Biokova, a na vrhu planine posaditi orasi s kojih će se svake jeseni plodovi niz beton kotrljati u ruke sretnog naroda. Iz istog je partizanskog duha i premještaj stare lipe, samo što “veselje glupana” u ovom vremenu ima još više šansi baš zato što je negdašnje društveno pokriće za maloumnost zamijenjeno maloumnošću kao privatnim stilom. Makar je moguće da je Vidošević staru lipu iz Ravne Gore u Skrad nosio kao divovsku Titovu štafetu.
UTORAK 31.10.
Pamet uvijek
nađe pismenost
Kad je Tomo Maretić prije osamdesetak godina izdao svoj “Jezični savjetnik”, A. B. Šimić nije bio oduševljen. Ne zbog loših savjeta (a bilo je i njih), nego zato što se i glupost može savršeno pismeno napisati. I politička se laž može savršeno pismeno sročiti, a javne uvrede, pogotovo među intelektualcima, mogu biti i besprijekorno pismene i urešene osebujnom jezičnom i stilskom raskoši. Navodno, ima mnogo nepismenih liječnika, inženjera i drugih stručnjaka, pa i novinara, te se razmišlja o ideji da se učenje hrvatskoga uvede na sve fakultete. Koja korist od toga? Možda bi, gramatički i pravopisno, različiti stručnjaci malo popravili svoj hrvatski, no dobra je stručnost jamstvo da joj određena nepismenost neće nauditi, a slaboj stručnosti pravilan jezik sigurno neće pomoći. Slavljena izdvojeno, pismenost je mit, te i ne postoji kao neovisna vrijednost. Pamet uvijek nađe svoju pismenost, no pismenost je nemoćna gdje pameti nema. Možda bi na fakultete trebalo uvesti predmet – znanstveno izražavanje, koji bi obuhvaćao i pismenost, ali učenje hrvatskoga kojim se i glupost, kako bi rekao Šimić, može savršeno pravilno napisati na fakultetima bi više bilo teret nego korist.
SRIJEDA 1.11.
Njegov protivnik bio je pokojnik
Mesić je opet optužio Tuđmana. Zato što je, navodno, uskratio pomoć Vukovaru, ali zapravo zato što je on živ, a Tuđman mrtav. Ne treba mu ni hrabrosti, ni dokaza, ni publike: zna da u svom stalnom ratu s Tuđmanom više nikoga ne može pridobiti za sebe niti okrenuti protiv pokojnika. “Navijači” su se opredijelili. Kad se nekoga ne podnosi tako strastveno, publika i nije važna. I bez nje, Mesiću je Tuđman nikad izliječena osobna rana, bol koja se pojačava i stišava, ali ne prolazi. Kad bi se zbrojilo ono što je u svojim mandatima učinio za Hrvatsku, bio bi to zbroj onoga što je učinio protiv Tuđmana. Tko zna abecedu psihologije, zaključit će da mu je glavni cilj uvjeriti sebe i sve oko sebe – ne Tuđman nego ja, ne kruna Tuđmanu, nego meni. Pri tome i ne pomišlja da mu tako priznaje veličinu, a sebe razotkriva kao inferiornost koja bi se u tu veličini htjela preobraziti. Ali sve što se gradi nijekanjem traje koliko i nijekanje. Osjećajući tu kob privremene opsjene, političari poput Mesića urotnici su protiv trajnosti. Žive samo u vremenu koje uspiju zatamniti nevremenom. Jedina čast koju će Mesićevoj političkoj odvažnosti ubilježiti povijest bit će u rečenici: Njegov protivnik bio je pokojnik.
ČETVRTAK 2.11
Dani nezamislive smrti
Ovih se dana ide na groblje. Ide se i u drugim prigodama tijekom godine. Ponekad pomislim da ne idem dovoljno često na grob svojih roditelja, prijatelja i ljudi koji su mi svojim životom pokazali put do svojega vječnog počivališta. Ali imam opravdanje za taj nemar. Znam za njihov grob, znam gdje je, u meni je utrt put do njega, pa ga pohodim i kad ga ne pohodim. Smrt nekih ljudi, pa tako i svih ljudi koji opet imaju svoje poštovatelje, nosite u sebi i kadšto vas potrese iznenađenje, čuđenje što su umrli, što se smrt čovjeku događa. Ona nas od njih nikad posve ne odvaja, ali ne samo zato što nas s njima povezuje uspomenama nego i zbog apsurdnosti njihova nestanka. Moja mati – pa je nema! Moj otac – pa ga nema! Moj prijatelj – pa ga nema! Trenuci nezamislivosti nečije smrti zazivaju vječnost, uskrsnuće, bez kojeg bi život bio ništa. U tim nas trenucima mrtvi, oživljeni, posjećuju. Dolaze nam idealniji od nas, jer im je smrt podigla spomenik, oni su vječna duša prema prolaznosti naših tijela. I pohod je njihovu grobu poricanje groba.
Ništa nas tako moćno ne uvjerava u prisutnost Boga kao sastanak s onima kojih više nema.
.
PETAK 3.11.
“Dalmatinsko”
pismo iz Francuske
Dobio sam pismo od Pascala Brilhauta iz Francuske. Poslao mi je etiketu jednog proizvoda na kojoj piše: Dalmatinski pršut. Neobičnost je što je delicija pod tim nazivom proizvedena u Sloveniji, a u toj “zemlji porijekla” proizvođač je MIP iz Nove Gorice. Pršut je Francuz kupio u “Kauflandu” kraj Remize u Zagrebu, što znači da je na etiketi označen i uvoznik. A uvoznik je slovenskog “dalmatinskog pršuta”, vjerovali ili ne, iz – Dalmacije, zadarska “Orbita”! Brilhaut pita štiti li Hrvatska svoje proizvode, nadzire li što se uvozi, provjerava li što se kao krivotvorina pojavljuje pod njezinim izvornim nazivima, te se s gnjevnom ironijom sprda sa slovenskim “dalmatinskim pršutom” koji “nije ni vidio Dalmaciju, a nekmoli da ju je vidjelo cijelo prase”. Ima povjerenja u nas te piše da “samo Večernji list može to riješiti”. Koliko se razumijem u nadležnosti, mislim da znam ime čovjeka zaduženog da se o tome brine, a podrijetlom je posebno kvalificiran za ovaj slučaj, jer je Dalmatinac. To je predsjednik HGK Nadan Vidošević, zbog ekstremnog hrvatstva zvan Zmago Jelinčič, a čime se on bavi, pročitajte na ovoj stranici pod “ponedjeljak”.
