Koliko je moćna bila Tomislavova vojska, kako je razbio snažne Bugare i Mađare, je li doista pod zaštitu primio srpskog kneza Zaharija... Večernji list priprema jedinstveni specijalni magazin o hrvatskom kralju Tomislavu koji će svjetlo dana ugledati 22. ožujka. Deseci novinara i povjesničara istraživali su prošlost i kopali po škrtim zapisima iz tog vremena, uz pomoću kojih su rekonstruirali izgled kralja Tomislava, život na njegovu dvoru, njegovu poslugu i navike. U Večernjem listu danas donosimo tekst povjesničarke Ruže Radoš Ćurić koja je analizirala povijesne činjenice o prvom hrvatskom kralju
Tomislavova vladavina praćena je prijelomnim događajima koji su ispisali prvu stranicu Hrvatskog Kraljevstva. Međutim, sačuvani izvori o tom razdoblju krajnje su oskudni, a i oni koji su isplivali iz povijesnog mraka obavijeni su velom nejasnoća i proturječja. Nesrazmjer između važnosti prvog hrvatskog kralja Tomislava i malobrojnosti pisanih izvora o njemu, doveo je do snažnog interesa znanstvene zajednice. Povjesničari su neumorno predlagali nove interpretacije izvora i tražili zametnuti komadić papira ili nečitki kameni ulomak u kojem je Tomislav ostavio trag.
Tijekom stogodišnjeg traganja podastrijet je niz neutemeljenih i neuvjerljivih dokaza o Tomislavovoj vladavini koje je historiografija kritičkim promatranjem odbacila. Tako, primjerice, nije prihvaćeno znanstveno gledište povjesničara Željka Jiroušeka (1911. – 1997.) koji je u drugoj polovici 20. stoljeća tvrdio da se ime kralja Tomislava krije u kamenom natpisu na sarkofagu splitskog nadbiskupa Ivana iz prve polovice X. stoljeća. Nakon tog pokušaja, učvrstilo se znanstveno-povijesno uvjerenje da Tomislavovo ime, za razliku od njegovih prethodnika, nije uklesano ni na jednom sačuvanom ranosrednjovjekovnom kamenom spomeniku.
Manjak prvorazrednih izvora
Kamene epitafe po važnosti slijede diplomatička vrela, odnosno službeni spisi vladarske, privatne i papinske provenijencije. Ta je vrsta građe često sačuvana u kasnijim prijepisima, što za sobom povlači pitanje njihove vjerodostojnosti, naknadne prerade i vremenoslovlja. Unatoč tim historiografskim dvojbama, prijepisi predstavljaju bogati izvor podataka ne samo za vrijeme o kojem donose vijesti već i za povijesne prilike onog vremena u kojem su nastali. Izostankom diplomatičkih izvora, bilo u izvorniku ili prijepisu, nastaje povijesna praznina koja pruža plodno tlo za subjektivne i interesne konstrukcije povijesti. A upravo je manjak prvorazrednih izvora doveo do toga da je pojava kralja Tomislava ostala zarobljena u procjepu između znanstvenosti i narativnosti. Naime, ne postoji ni jedna Tomislavova povelja ni darovnica, on se ne spominje ni u jednoj zabilješci samostanskih kartulara, ni u ispravi gradskih općina i privatnika.
Spomen kralja Tomislava nalazi se u tek jednom znanstveno relevantnom dokumentu. Riječ je o pismu pape Ivana X. (914. – 928.) kojim je 925. godine sazvan Prvi splitski crkveni sabor. Prijepis pisma nalazi se u dodatku poznate kronike Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium (skraćeno: Historia Salonitana) u kojoj je splitski arhiđakon Toma (?1200/1. – ?1268.) sredinom 13. stoljeća opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskog doba do 1266. godine. Posljednje razdoblje Toma je opisao iz vlastite perspektive unutar crkvene strukture, najprije kao klerik koji je pristupio splitskom crkvenom krugu nakon studija teologije i prava u Bologni, a zatim kao reformama sklon arhiđakon. Premda je i sam naveo da je njegovo životno djelo Historija Salonitana (Salonitanska povijest ili Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika) nastalo „dijelom na temelju pisane građe, a dijelom na tradiciji i domišljanju“, historiografija je s pravom ocijenila da je riječ o „najboljem povijesnom djelu na istočnoj jadranskoj obali u razvijenom srednjem vijeku“.
Među brojnim rukopisima Tomina djela pronađene su i verzije koje sadrže spomenuti dodatak s pismom pape Ivana X. U historiografiji je taj dodatak Tominoj kronici poznat pod imenom Historia Salonitana maior (Veća salonitanska povijest), a smatra se da je izišao iz pera anonimnog kroničara u 16. stoljeću. U njemu su sadržani mnogobrojni podaci o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti, među kojima posebno mjesto zauzima opis smrti hrvatskog kralja Zvonimira i dokumenti vezani uz splitske sabore 925. i 928. godine. Iako je otac hrvatske historiografije Ivan Lučić (1604. – 1679.), koji je ujedno i prvi tiskao ovu vrijednu građu, ocijenio da je „sve to izmišljeno i podmetnuto“, suvremena historiografija jednoglasno smatra da su spisi splitskih sabora iz 925. godine autentičan i pouzdan povijesni dokument.
Sazivajući Splitski sabor 925. godine, papa Ivan X. uputio je spomenuto pismo „dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, uzvišenom vojvodi Humljana, i prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu svete salonitanske crkve i svim podložnim biskupima, kao i svim županima i svim svećenicima i svemu narodu, koji živi u Sklavoniji i Dalmaciji“. U nastavku djela Historia Salonitana maior, anonimni kroničar donosi opis događaja koji su prethodili Splitskom saboru i doveli do njegova saziva, a zatim i donošenja saborske odluke. U predgovoru saborskih odluka nalazi se datacija koja spomenute crkvene događaje smješta u vladavinu kralja Tomislava: „U vrijeme presvetog pape Ivana, kad je konzulsku vlast vršio u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacijâ kralj Tomislav, a u svojim krajevima predsjedao vojvoda Mihajlo.“
Od kneza do kralja
Ova su povijesna svjedočanstva dragocjena jer predstavljaju prvi spomen kraljevske titule u povijesti rane hrvatske države. Tomislavov kraljevski naziv nije slučajan jer je papinska pisarnica u davanju naslova državnim vladarima bila oprezna i točna, a to je činila tek nakon dobre obaviještenosti. Tako je još Zdeslava (878. – 879.) i Branimira (879. – 892.) oslovljavala titulom duces, dok je Tomislava častila naslovom kralja (rex), a poslije su tu titulu ponijeli i Tomislavovi nasljednici. Uostalom, u spomenutom pismu Papa jasno razlikuje vladarski naslov kralja Tomislava od zahumskog kneza Mihajla Viševića (910. – 930.). Prema stupnjevanju njihovih titula, dalo bi se zaključiti da je zahumski knez Mihajlo politički podložan hrvatskom kralju Tomislavu, a tome u prilog govori i bilješka bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (913. – 959.) koji Zahumlje uključuje u granice hrvatske države. Međutim, suvremena historiografija oprezno pristupa toj prosudbi jer već sljedeće, 926. godine, Barski anali Mihajla Viševića oslovljavaju kraljevskim naslovom. Nedostatak dodatnih izvora onemogućuje razrješenje dvojbe o podaničkom, vazalnom ili savezničkom odnosu kneza Mihajla prema kralju Tomislavu, a to je pitanje u uskoj vezi s teritorijalnim dosegom Tomislavove vlasti i narodnim granicama Hrvatskog Kraljevstva.
Neprijeporno je, ipak, da je s Tomislavovim kraljevskim naslovom hrvatska kneževina podignuta na rang kraljevine. Zbog dragocjenih podataka iz Historia Salonitana i njezina dodatka, Historia Salonitana maior, vremenski okvir ovog ključnog događaja smješten je u razdoblje između 914. i 925. godine. Naime, još 914. godine Hrvatska je imala status kneževine jer Toma Arhiđakon u Historia Salonitana bilježi da je nadbiskup Ivan upravljao splitskom Crkvom 914. godine, u vrijeme kneza Tomislava (Tamislavus dux). S obzirom na to da je Papa u svojem pismu iz 925. godine Tomislava počastio kraljevskim naslovom, vjeruje se da je Hrvatska najkasnije do tog vremena postala kraljevinom.
U vrijeme kada je Tomislav, prema kronici Tome Arhiđakona, nosio kneževsku titulu, na istočno rimsko prijestolje zasjeo je spomenuti bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (913. – 959.). Budući da je Porfirogenet tada imao tek osam godina, stvarnu je vlast preuzelo namjesničko vijeće, a Konstantin se do 945. godine, kada je počeo samostalno vladati, bavio znanstvenom i spisateljskom djelatnošću. Oko sebe je okupio mnoštvo učenjaka koji su po njegovim uputama prikupljali antička i ranobizantska djela filozofskog i povijesnog karaktera. Uz klasičnu literaturu, Porfirogenet je izvore za pisanje crpio iz carske pismohrane i dopisa pokrajinskih namjesnika, a od trgovačkih putnika i političkih prebjega sakupljao je narodne vijesti o prošlim događajima, legende i povijesnu predaju.
Za povijest, običaje i državni poredak Južnih Slavena najvažniji rad koji se pripisuje caru Porfirogenetu, a dijelom i ostalim autorima, bilo je djelo De administrando imperio (U upravljanju carstvom) koje je Porfirogenet napisao svome sinu i nasljedniku kralju Romanu (959. –963.) kao priručnik za vladanje. U skladu s utilitarnim i političko-ideološkim karakterom svojeg djela, car Porfirogenet je nerijetko preuveličavao ulogu Bizanta i prešućivao povijesnu istinu koja bi bila na štetu Carstva. To je dovelo do niza proturječnih i nepouzdanih vijesti, zbog čega je dio historiografije Porfirogenetovo djelo ocijenilo kao „izmišljenu konstrukciju povijesne naracije“. Unatoč tome, povjesničari u nedostatku izvora ipak posežu za Porfirogenetovim djelom koje se u historiografskoj tradiciji čvrsto ukorijenilo kao izvor za najraniju hrvatsku povijest, i to od samog dolaska i pokrštenja Hrvata.
U nastavku pripovijedanja o ranohrvatskoj povijesti, Porfirogenet se osvrnuo i na događaje u vrijeme hrvatskih narodnih vladara koje izrijekom bilježi. Pri tome je važno istaknuti da ni jednom riječju ne spominje svojeg suvremenika, tada hrvatskog kralja Tomislava. O Hrvatskoj u doba kralja Tomislava Porfirogenet donosi tek vijest o pobjedi Hrvata nad Bugarima i podatke o vojnoj snazi Hrvatske. O potonjem kaže: „Krštena Hrvatska postavlja do 60.000 konjaništva, a do 100.000 pješaštva i sagena (ratni i trgovački brod) do 80 i kondura (ratni i trgovački brod) do 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi.“ S obzirom na to da je teško zamisliti dovoljno pašnjaka za ispašu 60.000 konja na tlu onovremene šumovite i planinske Hrvatske, može se pretpostaviti da preuveličani podatak o veličini hrvatske vojske i mornarice ne treba shvatiti doslovno već kao slikovitu impresiju hrvatske snage. Naposljetku, snažna hrvatska vojna sila išla je u prilog povijesti Bizanta jer je Hrvatska u to vrijeme navodno bila bizantska saveznica u ratu protiv Bugara.
Različita nagađanja
Historiografija je ponudila različita nagađanja za razloge ispuštanja Tomislavova imena iz Porfirogenetove kronike. Pojavilo se mišljenje da je do toga možda došlo jer mir s Bugarima nije sklopio kralj Tomislav, već njegov nasljednik. Neki pak povijesnu podlogu traže u kaotičnom stanju bizantskog dvora na kojem su spletke i urote slabile unutarnju i vanjsku upravu, stoga je prešućivanje snažnog kralja Tomislava bilo u interesu onovremene bizantske politike koja je težila zavladati samostalnim državama Balkanskog poluotoka. Ipak, postavlja se pitanje u kojoj mjeri je Bizant tada mogao pomišljati na osvajanje Hrvatske jer se pretpostavlja da je upravo od nje tražio pomoć pred naletom bugarske sile. Javilo se i mišljenje da je bizantski dvor izostavio spomen kralja Tomislava jer je Tomislava kraljevskim nazivom častio rimski papa, a to je izravno kršilo političke ovlasti Bizanta koji je kao zakoniti nasljednik Rimskog Carstva jedini imao pravni legitimitet dodjeljivati vladarske naslove. Bizantski su carevi čak odbili priznati kraljevski naslov Karlu Velikom (768. – 814.) koji je carsku krunu primio od pape Lava III. (795. – 816.). Slijedom te pretpostavke pojavilo se mišljenje da je Papa Tomislavu uz kraljevski naslov poslao i kraljevsku krunu. Ovome se snažno suprotstavio dio historiografije koji se priklonio tezi da je Tomislavu kraljevske časti poslao Bizant, zauzvrat za savezništvo protiv Bugara. Između tih oprečnih gledišta javilo se i kritičko promišljanje da Tomislavov kraljevski naslov iz Papina pisma ne mora nužno biti odraz prethodnog krunjenja, bilo krunom poslanom s bizantskog dvora ili od Apostolske stolice.
Iako je pitanje Tomislavove krunidbe zbog manjka povijesnih izvora ostalo tek na razini nagađanja i domišljanja, u narodnoj se svijesti ukorijenilo kazivanje o veličanstvenoj krunidbi kralja Tomislava 925. godine na Duvanjskom polju. Ovaj opis preuzet je iz Ljetopisa popa Dukljanina ili Barskog rodoslova koji je napisao nepoznati barski svećenik u drugoj polovici 12. stoljeća. O njegovu identitetu malo je poznato. Pretpostavlja se da je stekao obrazovanje u jednom od benediktinskih samostana na području Barske nadbiskupije, a nagađa se da je riječ o barskom svećeniku Romanu ili pak barskom nadbiskupu Grguru iz zadarske plemićke obitelji Grisogono.
U vezi s njegovim Ljetopisom, historiografija je gotovo jednoglasna u ocijeni da je riječ o djelu koje je s povijesnog aspekta nepouzdano i neutemeljeno. Dio povjesničara posve odbacuje Ljetopis kao povijesno vrelo, ograničivši doseg njegove vrijednosti na zabavno štivo književnog karaktera. Unatoč tome, znanstveni interes za Dukljaninov spis ne jenjava. Njegov se sadržaj iz dana u dan pretresa, tiskaju se nova izdanja njegova rukopisa i organiziraju znanstveni skupovi kako bi se razmjenom ideja raščistile nelogičnosti i nepodudaranja. U 31. poglavlju, iz kojeg je preuzeta priča o krunidbi kralja Tomislava, Pop Dukljanin spominje kralja Svetopeleka (odnosno Budimira u hrvatskoj verziji Ljetopisa), koji je nakon krštenja u nazočnosti papinskih i bizantskih poslanika okrunjen na saboru održanom na polju Dalmi, nakon čega je dvanaest dana uređivao crkvene i političke odnose u zemlji. Teritorijalno je podijelio svoju državu i posvetio dvojicu nadbiskupa, čija je jurisdikcija odgovarala granicama Bijele Hrvatske ili Donje Dalmacije i Crvene Hrvatske ili Gornje Dalmacije. Prvi povjesničar koji je Budimira (u izvorniku Svetopelega) poistovjetio s kraljem Tomislavom bio je Ivan Kukuljević Sakcinski koji je, usto, izmišljeni događaj iz Ljetopisa popa Dukljanina obogatio slikovitim detaljima krunidbene svečanosti. Nije trebalo dugo, tek pokoji prijepis Kukuljevićeva opisa krunjenja, da ova iskrivljena interpretacija zaživi i duboko se ukorijeni u svijesti hrvatskog naroda. Starija je historiografija u svojoj interpretaciji otišla i korak dalje te je izmišljeni sabor na Duvanjskom polju poistovjetila sa Splitskim saborom 925. godine. Tako je iz mutnih voda izronilo ne samo mjesto već i vrijeme Tomislavova krunjenja.
Dva poglavlja poslije odlomka o duvanjskom saboru i kralju Svetopelegu (odnosno Budimiru), Dukljanin donosi prvi spomen kralja Tomislava. U svoj Ljetopis bilježi da je Svetopelegov unuk Polislav (Tomislav) bio „sposoban mladić i snažan ratnik“ koji je vodio mnoge pobjedonosne ratove s kraljem Atilom. Premda se u starijoj literaturi hunski kralj Atila (406. – 453.) identificirao s ugarskim vojvodom Arpadom (895. – 907.), te su se na tome temeljila kazivanja o Tomislavovim ratovima s Mađarima, uporište za njihovo poistovjećivanje nije pronađeno ni u jednom drugom izvoru. Bez obzira na to, činjenica o Tomislavovim ratovima s Mađarima ostala je neprijeporna među svim povjesničarima.
Ovdje završava priča o izvorima u kojima se spominje kralj Tomislav. Očigledno je da su svi navedeni izvori pripovjednog karaktera pa stoga njihov sadržaj, koji je katkada nepotpun i posve nelogičan, nosi snažan pečat autorske pristranosti. Unatoč njihovoj drugorazrednoj važnosti, Salonitanska povijest, O upravljanju Carstvom i Ljetopis predstavljaju nezaobilazno trojstvo povijesnih izvora na koje se oslanja hrvatska medievistika.
Saborski spisi iz 925.
Iz skupine drugorazrednih izvora svakako treba izuzeti autentične i pouzdane spise vezane uz Splitski crkveni sabor 925. godine. Povijesne pukotine koje se nisu mogle popuniti spisima splitskih sabora ni ostalim raspoloživim materijalom dale su poticaj za stvaranje širokog raspona historiografske misli koja se kretala od preuveličavanja do relativiziranja i potpunog osporavanja Tomislavove važnosti. Međutim, i letimičan pogled u jedini pouzdani izvor, a to su saborski spisi iz 925. godine, otkriva kompleksnost tadašnjih političkih i vjerskih prilika, kao i ključnu ulogu koja je dodijeljena hrvatskom kralju Tomislavu. Osim teritorijalnog proširenja hrvatske države koje je postigao pobjedama nad nadmoćnijim susjedima na sjeveru, Tomislav je prihvaćanjem odluka Splitskog sabora pokrenuo proces društveno-kulturne integracije gradova u Dalmaciji s gradovima u hrvatskom zaleđu. Stoga se prvi hrvatski kralj Tomislav zbog svojih vladalačkih zasluga s pravom ubraja među najistaknutije hrvatske vladare i velikane hrvatske povijesti.
Tomislav nije trebao ratovati s Bugarima, ne bi imali jugostlaviju tisucu godina kasnije danas bili dobri susjedi.