Iako je od referenduma u Kataloniji prošlo već pet dana, glasovi na listićima još uvijek se broje i zbrajaju.
Prema tvrdnjama katalonskog predsjednika Puigdemonta, do vikenda će biti dovršeno prebrojavanje, a potom će se rezultati predstaviti katalonskom parlamentu. Kako je prilično izvjesno da će većina listića nositi odgovor da, po svemu sudeći u ponedjeljak će biti proglašena neovisnost Katalonije o Španjolskoj.
Nema lakog priznanja
Naravno, samo najveći naivci mogu smatrati da je to dovršen proces, i da će priznanja Katalonije početi pljuštati sa svih strana. Prilično je moguće kako će Kataloniju priznati prvih dana ostale samoproglašene države koje nitko ozbiljan ne drži stvarnim tvorevinama, poput Južne Osetije ili Abhazije.
Katalonija se u ovom trenutku ne može nadati ni priznanju Prištine. Ne zbog toga što Kosovo nešto posebno voli Španjolsku koja ih do sada nije priznala, već zato što ne žele ići uz dlaku Europskoj uniji koja čvrsto stoji uz Španjolsku cjelovitost.
No veliko je pitanje što bi se dogodilo u slučaju krajnjeg zaoštravanja stanja i izbijanja otvorenih sukoba i neprijateljstava između katalonskih i španjolskih vlasti.
S jedne strane, Španjolska na nacionalnoj razini ima sve. Uvježbanu i dobro opremljenu vojsku, policiju, civilnu gardu opremljenu za djelovanje na kopnu, moru i u zraku. S druge strane, Katalonija u ovome trenutku ima na raspolaganju Mossos de Esquadra, odnosno regionalnu policiju nad kojom katalonska vlada ima puno zapovjedništvo.
No Mossos, u smislu opremljenosti, ali i uvježbanosti svojih nešto manje od 17 tisuća pripadnika, u borbenom je smislu potpuno inferioran snagama Madrida.
Već viđena situacija
Naoružani samo lakim osobnim naoružanjem te s vrlo ograničenom količinom “dugih cijevi” u skladištima, Mossos nije namijenjen borbenom djelovanju. Riječ je policijskoj postrojbi Katalonije kojoj je zadaća zaštita javnog reda i mira, administrativni policijski poslovi te kriminalistička obrada. Stoga bi se ove postrojbe teško mogle nositi s dobro obučenim i uvježbanim postrojbama španjolske vojske i protuterorističkih postrojbi koje bi, vjerojatno, u slučaju proglašenja neovisnosti bile poslane u sjeveroistočnu španjolsku pokrajinu.
S druge strane, nedostatak naoružanja nije ključan faktor, a to je najbolje pokazala gotovo identična situacija u Hrvatskoj na početku Domovinskog rata.
Hrvatska je na raspolaganju imala slabo naoružanu policiju i dobrovoljačke odrede naoružane lovačkim puškama. I upravo zbog toga nitko ne može sa sigurnošću reći što bi se dogodilo kad bi sukob izbio.
A što će tek biti kad naša komunistička partija opet pošalje dobrovoljce u španjolski građanski rat, npr. Grbina, Bauka, Marasa, Glavaševića, Ranka Rakiju, Hajdaša Pajdaša, a možda i samog feldmaršala Freda Matića? Pa samo je Matić u stanju u jednom danu uništiti sve španjolske tenkove, transportere, avione, topove i to bez da i jedan neprijateljski vojnik strada.