Sjedimo tako nas petero u nekom kafiću, brstimo o svakodnevnim stvarima, kad se odjednom povede rasprava o hrvatskim diplomatima pa netko izbaci pitanje tko je najpoznatiji hrvatski veleposlanik u svijetu.
– Ankica Djamić – odgovaramo svi, gotovo uglas.
A tko je drugi?
I tu nastade muk pa prođe ponešto vremena dok se ne nastavismo teškom mukom "loptati" s nekoliko imena. Jer osim hrvatske veleposlanice u Ukrajini gotovo da nam nitko od naših preostalih sedamdesetak veleposlanika nije pao na pamet.
Veleposlanicom u Ukrajini Ankica Djamić imenovana je prije tri godine pa se tako, kao jedan od brojeva, našla i u publikaciji Državnog zavoda za statistiku "Žene i muškarci u Hrvatskoj 2021." u kojoj se navodi da je s posljednjim danom 2020. godine Hrvatska imala 19 veleposlanica i čak 43 veleposlanika što bi, prevedeno u postotke, zvučalo otprilike 30:70, u korist muškaraca.
U istoj se publikaciji, među ostalim, navodi i kako je manje ustavnih i vrhovnih sutkinja nego sudaca, no zato je žena više na županijskim sudovima, ali su u puno manjem postotku one birane za predsjednice, 20:80 posto. I da sad ne nabrajamo ostale brojke iz pravosudne sfere, istaknut ćemo još samo dvije činjenice iz te kategorije. Prva je, recimo, da je žena više među tužiteljskom populacijom. Druga je da je puno više osuđenika nego osuđenica. Baš kao što je muškaraca znatno više i, na primjer, u Saboru.
No bez obzira na to što se svake godine rađa više dječaka nego djevojčica i što nam se po raspodjeli moći u svim porama društva čini da je više muškaraca nego žena – primjera radi imamo tek dvije županice, karlovačku i požeško-slavonsku, i 19 župana, četiri ministrice i trinaest ministara te predsjednika Vlade, od devet rektora dvije su žene, više je dekana nego dekanica, ravnatelja srednjih škola nego ravnateljica... – kad se podvuče crta u konačnom zbroju žena i muškaraca, žena je u Hrvatskoj ipak više nego muškaraca. Posljednji je popis pokazao da je od 3,888.529 stanovnika Hrvatske žena za 139.397 više, odnosno ima ih 2,013.963.
I nismo mi tu nikakva iznimka u odnosu na ostatak Europe. U Europskoj uniji je 2020. živjelo pet posto više žena nego muškaraca. Iznimka su zapravo Malta, Slovenija, Luksemburg i Švedska, gdje je situacija obrnuta.
– Uobičajeno je da se rađa više dječaka nego djevojčica, otprilike 5-6 posto. Međutim, u svim dobnim skupinama muškarci imaju višu razinu mortaliteta od žena te s povećanjem godina starosti raste udio žena. Budući da žene u prosjeku žive dulje od muškaraca, one ih znatno brojčano nadmašuju u starijoj dobi, što još više dolazi do izražaja kod stanovništva starog 80 i više godina – tumači nam demografkinja dr. Sanja Klempić Bogadi, pročelnica Znanstvenog odsjeka za migracijska i demografska istraživanja Instituta za migracije i narodnosti.
U Hrvatskoj stvarnosti to izgleda tako da žene postaju brojnije od muškaraca nakon pedesete godine života. Na primjer, među populacijom od 20 do 29 godina na stotinu žena dolazi gotovo sedam muškaraca više, zbog čega se sporadično javljaju svojevrsne inicijative za "uvozom" udavača u reproduktivnoj životnoj dobi, ne bi li oživjelo koje od sela neženja. No u poznoj je dobi slika bitno drukčija pa je omjer žena i muškaraca starijih od 80 takav da na stotinu žena u tim godinama dolazi upola manje njihovih vršnjaka. K tome, žene u Hrvatskoj dožive u prosjeku 81 godinu dok je prosječni životni vijek muškaraca oko sedam godina kraći.
– Žene bi živjele još i dulje da ne umiru – od dosade! Mi muškarci skloni smo autodestrukciji, a što brojke i pokazuju. Meni je prije nekoliko dana bio 50. rođendan i mogu vam reći da sam već od sutradan bio nekog stava "kaj bu – bu" – komentira stand-up komičar Peđa Bajović.
Razlog zbog kojeg žene žive dulje od muškaraca pojedini stručnjaci objašnjavaju time da muškarci žive rizičnije, više piju i češće ginu u prometnim nesrećama. Smatraju i kako su žene, iako emotivnije i sklonije stresu, jednostavno otpornije na neke bolesti, a s obzirom na to da se one više brinu o obitelji, ne dopuštaju si da se razbole pa češće odlaze k liječniku, zbog čega se kod njih pojedine dijagnoze utvrđuju na vrijeme. No s obzirom na to da žene imaju dulji životni vijek i obično se udaju za muškarce starije od sebe, vjerojatnije je da će izgubiti bračnog partnera te da će jedno razdoblje tijekom starosti živjeti same.
– Ovaj nerazmjer utječe i na bračni status i veličinu kućanstva u starosti. Samački život u starijim godinama ima važan utjecaj na ukupnu kvalitetu života pojedinca, prije svega primanje i pružanje praktične njege i skrbi, ali i emocionalnu podršku, na razinu osamljenosti te materijalnu dimenziju života. Pružatelji njege najčešće su bračni partneri, češće supruge nego supruzi. Jedan od razloga je i spolna struktura starijeg stanovništva. Godine 2020. u EU u samačkim kućanstvima je živjelo 40,4 posto žena i 19,8 posto muškaraca koji su bili stari 65 ili više godine. U Hrvatskoj je za žene taj udio iznosio 35, a za muškarce 14 posto. Stariji koji žive sami, osobito žene, izrazito su ranjiva skupina društvu s velikim rizikom od siromaštva i društvene isključenosti. Za žene stare 65+ stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj iznosi 34,6, a za muškarce te dobi 25,8 posto – kaže demografkinja Klempić Bogadi.
Na sastav stanovništva prema spolu, osim diferencijalnog nataliteta i diferencijalnog mortaliteta, utječu migracije te različiti drugi čimbenici kao što je, primjerice, rat koji može znatno poremetiti spolnu ravnotežu.
– Vrlo je važan brojčani odnos žena i muškaraca u takozvanoj udajno-ženidbenoj dobi jer potencijalno djeluje na broj sklopljenih brakova, a kako se u Hrvatskoj još uvijek većina djece rađa u braku, utječe i na razinu rodnosti. U gradskim naseljima je u ovim dobnim skupinama bio višak žena, a u ruralnim muškaraca. Bit će zanimljivo vidjeti što će pokazati podaci posljednjeg popisa 2021. – naglašava Sanja Klempić Bogadi.
– Što se uvoza žena za rađanje tiče, mislim da treba malo pričekati kako će se razviti aktualne okolnosti. Netko je na društvenim mrežama dobro napisao "Što ste se udavale, udavale ste se... dolaze Ukrajinke!" Čini mi se da će domaće mlade žene morati malo revidirati kriterije, nismo svi mi Ronaldo s magisterijem i poslom u državnoj službi – kaže Peđa Bajović.
Kad smo već kod državne službe, u publikaciji o ženama i muškarcima Državnog zavoda za statistiku navodi se, među ostalim, kako u Hrvatskoj u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima radi više muškaraca nego žena. Samoj je publikaciji, obrazloženo je u njezinu uvodu, cilj uz pomoć statističkih pokazatelja prikazati položaj žena i muškaraca u našem društvu. Jer "ravnopravnost spolova temeljna je ustavna vrednota Republike Hrvatske, prema kojoj bi žene i muškarci trebali biti jednako zastupljeni u svim područjima javnoga i privatnog života, imati jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih prava i jednaku korist od ostvarenih rezultata".
– Ma nema ravnopravnosti bez materijalne ravnopravnosti – jednakih plaća, dostupnih radnih mjesta, stalnih i standardnih ugovora o radu. Mi smo na samom vrhu na nepopularnoj EU ljestvici po ugovorima na određeno, a žene su pri tome najizloženije nesigurnosti. Populacija umirovljenika temeljno je osiromašila, a žene su najviše pogođene siromaštvom u starosti. Naše su radnice najpogođenije niskim plaćama – imamo neke od najnižih minimalnih plaća u Europi, osobito u "ženskoj" industriji – tekstilu. Sada se zatvaraju i nekad uspješne firme u tom segmentu poput "Orljave" u kojoj su pretežno radile žene. Firma je poslovala dobro dok je država, koja je stopostotni vlasnik, nije odlučila uništiti. Ministar Horvat bio je presudan za taj "posao". Također, nema ravnopravnosti bez oslobađanja žena dodatnog kućanskog posla i brige za starije i nemoćne i djecu – što su sve poslovi koji u nas ne samo da padaju na ženu već i država sve više gasi socijalne servise i prebacuje te zadaće na njih. Nije slučajno premijer Plenković za 8. mart uvrijedio sve žene "čestitkom" koja ih je smjestila u "obiteljsko okružje" – odlučna je Katarina Peović, saborska zastupnica iz Radničke fronte.
Baš u povodu Dana žena oglasila se i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić navodeći kako je to treći put da se ovaj međunarodni praznik obilježava u sjeni pandemije za koju smatra da su je u znatnoj mjeri na svojim plećima kao esencijalne radnice – medicinske sestre, liječnice, spremačice, trgovkinje, učiteljice, njegovateljice, znanstvenice, farmaceutkinje – iznijele upravo žene. S druge strane, upravo su one zbog strukture ženskog rada, a to su često prekarni oblici rada koji karakteriziraju male nadnice, manji broj sati rada, ugovori na određeno, samozapošljavanje uslijed nezaposlenosti, ostale sa smanjenim ili bez izvora prihoda, čime je njihova ekonomska neovisnost ugrožena.
– Na samom početku pandemije, a prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, izvan radnog odnosa ostalo je 37 posto više žena u usporedbi s muškarcima. Analize su pokazale da je na početku pandemije došlo do većeg pada broja zaposlenih u tradicionalno ženskim djelatnostima kao što su prerađivačka industrija, trgovina, djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane te administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima. I, iako bilježimo pozitivne pomake i određen oporavak tržišta rada, i dalje žene čine 45 posto zaposlenih i 56 nezaposlenih osoba. Žene su tijekom pandemije nosile i znatan dio brige za djecu za koju su zatvoreni vrtići i škole, kao i za starije ili bolesne članove obitelji. Usklađivanje privatnog i profesionalnog života postalo je znatno otežano u periodima lockdowna te tijekom izolacije članova obitelji, a posebice su brojne izolacije osjetili roditelji djece školske dobi te možemo očekivati da će se to dugoročno odraziti na perspektivu napredovanja i rasta plaća, a samim time i na rodni jaz u plaćama. Istovremeno, pandemija je pokazala da postoji prostor za kreiranje fleksibilnijih radnih mjesta koja će omogućiti ženama više slobode i mogućnosti za usklađivanje privatnog i profesionalnog života pri čemu to ne smije ići u smjeru povećanja radnog vremena te dokidanja prava radnica na isključivanje od radnih obaveza – smatra pravobraniteljica.
Međutim, Katarina Peović uvjerena je da će se upravo to dogoditi jer će, kako kaže, novi Zakon o radu krenuti "čim se slegne prašina oko Aladrovića". Ako se on implementira, Peović smatra da život radnice ubuduće može izgledati tako da će ona raditi od kuće kako bi joj se "dopustilo" da se brine o svojoj djeci i starim roditeljima jer se država više ne misli brinuti za njih, da će raditi nominalno na pola radnog vremena za pola plaće jer će joj poslodavac to "omogućiti" – iako će biti dostupna 24 sata na dan jer tako traži "priroda posla". Ako je trudna ili ima dijete mlađe od tri godine, svejedno će raditi i noćnu smjenu. Godišnji neće imati dok traje stanje epidemije ili neke druge izvanredne okolnosti jer će poslodavac koristiti mogućnost da je u izvanrednim okolnostima pošalje na prisilni godišnji odmor.
– Sve je to povezano s izmjenama kojima se u novom Zakonu o radu, pod izlikom regulacije novih oblika rada, fleksibiliziraju radni uvjeti, posebno rad od kuće, odnosno tzv. rad na izdvojenom mjestu rada. Dok se međunarodna radnička borba vodi oko "prava na prekid veze" ("right to disconnect") – novi Zakon o radu digitalnu komunikaciju između poslodavca i radnice nameće kao alat potpune fleksibilizacije radnog vremena tako da omogućava poslodavcu da mu radnici budu dostupni kada god želi jer se to opravdava "prirodom posla". Poslodavac će novim zakonom moći višestruko mijenjati raspored radnog vremena, što umanjuje pravo da radnik slobodno raspolaže slobodnim vremenom i organizira privatni život. Uvode se termini "predvidiva", "nepredvidiva" i "u potpunosti nepredvidiva organizacija radnog vremena", a potonja pak omogućava poslodavcu da nema obavezu obavještavanja radnika o rasporedu rada tjedan dana unaprijed, već se uvodi nejasna odredba da poslodavac radnika mora obavijestiti "u razumnom roku", bez ikakve definicije što bi razumni rok zapravo bio – kaže saborska zastupnica.
Nevjerojatno je da i u trećem mileniju, žene još uvijek rađaju puno više djece nego muškarci!