Znamo da je društvo jako onoliko koliko su zaštićeni njegovi najslabiji članovi. A tu se imamo čega sramiti. Najnoviji slučaj djevojčice kojoj socijalna služba pet dana traži smještaj, a više od 30 ustanova odbija je primiti jer su prebukirani i već rade preko svojih kapaciteta, uopće nije nikakva iznimka već praksa koje traje godinama. Ljudi na terenu, socijalni radnici i ostali iz stručnih timova zavoda za socijalnu skrb suočavaju se svakodnevno s pojedinačnim humanitarnim katastrofama a da nemaju alate, uvjete ni kapacitete da pomognu ljudima kojima u tim okolnostima moraju pomoći. Često njihova upozorenja i molbe upućene "višim instancama" ostaju bez odgovora, telefoni gluhi.
Jer očito "više instance" nemaju odgovore na nataložene probleme, čak ni nakon "uspješno" provedene reforme socijalne skrbi, koja ništa na terenu nije reformirala.
Ako se tako neučinkovito brinemo o djeci, cvijeću nacionalne budućnosti u koje se kunemo, kako tek tretiramo stare, bolesne i nemoćne? E pa o njima je neatraktivno uopće govoriti. Zgrozit ćemo se ako se itko usudi reći da se ponašamo kao da su nam teret, ali upravo ih tako tretiramo.
POVEZANI ČLANCI:
Iako stanovništvo ubrzano stari, smještaj i socijalne usluge za starije osobe ne prate taj trend ni izbliza. Trebalo je 17 godina da se u Zagrebu sagradi jedan starački dom s 92 kreveta, s tim da je glavni grad ipak najdalje odmaknuo u pružanju gerontoloških i sličnih usluga za starije sugrađane. No, zato nacionalna statistika govori kako u domovima za starije ima mjesta samo za 2,5% starije populacije.
Zbrinjavanje psihički bolesnih ide još puno teže. Smještaj se čeka godinama, za to vrijeme osoba sa psihičkim smetnjama ostaje u svom domu, a socijalna služba učestalo dobiva prijave susjeda i policije. Obiteljski liječnici, također devastirana struka, izbjegavaju prisilne hospitalizacije osoba s duševnim smetnjama, a psihijatri su sudovima prestali predlagati 30-dnevno prisilno liječenje. Osim kad bolesnik počini neko kazneno djelo.
Deinstitucionalizacija se provodi od 90-ih, ali centri za usluge u zajednici koji trebaju zamijeniti trajni smještaj različitih kategorija korisnika nisu zaživjeli u mjeri u kojoj bi trebali da mogu pružati adekvatne usluge.
S mučnom mišlju svaki se dan bude roditelji djece s teškoćama, koja ostaju zauvijek djeca jer bez pomoći ne mogu živjeti: Što će biti s mojim djetetom kad mene više ne bude ili ako se razbolim i onemoćam? "Ministarstvo nema kud ni sa zdravom djecom bez odgovarajuće skrbi, a kamoli s djecom s teškoćama. Na taj ste problem ukazali 27. ožujka 2023. i nije bilo nikakve reakcije ljudi koji imaju moć donositi odluke i mijenjati zakone da postanemo bolje i humanije društvo", piše nam jedna majka 30-godišnjaka s cerebralnom paralizom. Sve su to slabe karike našeg društva, a ima ih još. Nije li ih previše?
ovo je kapitalizam, briga se općenito vodi o novcu a manje za starije , bolesne i siromašne.