Kada je krajem 80-ih shvatio da u Hrvatskoj ne može zaraditi ni za preživljavanje svojom umjetnošću, Vlado Franjević počeo je razmišljati o odlasku u inozemstvo. Ovaj slikar po zanimanju iz Martinca kod Čazme tako je prvo otišao u Švicarsku, a od 1993. godine živi u Lihtenštajnu.
"Što osobno volim i cijenim ovdje je svakako uređenost. Kako vanjska, tako i unutarnja. Kad je zemlja ovako mala kao Lihtenštajn to ima svoje čari, ali i neke vrste "opasnosti". U zemlji sa samo trideset šest tisuća stanovnika si gotovo sa svakim drugim čovjekom na "Ti"! Svi se poznaju. Ili misle i vjeruju da se znaju pa se na svim nivoima puno i trača", priča Vlado koji u Lihtenštajnu već 10 godina radi Lihtenštajnskom zemaljskom muzeju.
Na pitanje razmišlja li o povratku u Hrvatsku Vlado odgovara - ponekad. "Ali ne znam kako da to osmislim, a da povratak ima smisla kako za mene i moju suprugu, tako i za moju djecu (iz prvog braka) koja ovdje ipak ovise i o meni i o tome da je meni koliko toliko ovdje dobro. Meni je to skoro pa tužno za priznati, ali u Hrvatskoj se osjećam nekako stranim, suvišnim. Ne snalazim se najbolje tu. Vjerujem da je greška u meni. Kako se čini, Hrvatska niti ne treba trenutno i pod svaku cijenu Hrvatice i Hrvate. Po gotovo ne one koji ne donesu puno love sa sobom kako bi im se ista mogla malo legalnim, a malo nelegalnim načinom popaliti... Cijeli je svijet postao poprilično nemoralan. I imamo dvostruka mjerila za sve i svakoga", ističe Vlado.
"Obični smrtnici mogu samo sanjati o svojoj kući"
Uspoređujući Hrvatsku i Lihtenštajn prva razlika koja se nameće jest Lihtenštajnova zdrava industrija koja je baza za razvoj zdrave ekonomije i jake države. "Lihtenštajn je mali i tako pozicioniran da nema oko sebe negativno nabrijane susjede koji bi mu malo malo pa krojili sve i svašta. Hrvatska je prelijepa zemlja, još uvijek s nekim prirodnim resursima o kojima drugi mogu samo sanjati. Lihtenštajn je premali, nedostaje mu zemlje da se izgrađuje i širi, jer, novaca za takvo što bi sigurno bilo. Zato su cijene zemljišta i nekretnina u usporedbi već sa Švicarskom puno veće. Obični smrtnici mogu samo sanjati o svojoj kući na svojem komadu zemlje", priča Vlado.
"Ponekad se čini da ljudi ovdje niti nemaju problema pa ga izmišljaju. Ono što su pravi egzistencijalni problemi, toga ovdje baš i nema. Iako se i ovdje voli jako kukati. Ali kad se kuka, čini se to na visokom nivou", rekao je Vlado i dodao kako u muzeju u kojem radi postoji dobar podsjetnik da stvari mogu biti itekako teške - izložba s temom katastrofa poplave u Lihtenštajnu 1927. godine.
"Dobro je da se ljudima pokazuju i takve stvari jer ljudi u svojim slabostima kad im ide jako dobro često misle kako je samo njima to Bogom dano, kako to (samo) oni po nekim svemirski logičnim zakonima i te kako zaslužuju. Spomenuta izložba dokumentira prirodnu katastrofu u kojoj je rijeka Rajna poplavila dvije trećine tadašnjeg plodnog tla jedne male zemlje. I do dva metra visok mulj, pijesak i šljunak čistili su rukama iz raznih zemalja u Lihtenštajn prispjeli pomagači. Među njima i netko iz Hrvatske.“
Otvori KEKS Pay
