Dana 18. studenog, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, prisjećamo se i hrvatskog novinara i ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića, koji je dva dana nakon pada grada odveden u nepoznato, a njegova sudbina postala je simbol hrabrosti tijekom Domovinskog rata.
Siniša Glavašević rođen je 4. studenog 1960. godine, a poginuo je 20. studenoga 1991., u 31. godini života. Glavašević je bio novinar i ratni izvjestitelj, a najsnažniji trag ostavio je tijekom Domovinskog rata, kada je kao urednik Hrvatskoga radija Vukovar hrabro izvještavao o događanjima u Vukovaru, dijeleći sa svijetom istinu o strahotama rata kroz koje su prolazili vukovarski branitelji i civili 1991. godine. Bio je ranjen krhotinom granate 4. studenoga 1991. na putu prema bolnici, gdje je prikupljao informacije za izvješće, a nakon pada Vukovara, 19. studenog 1991., odveden je iz vukovarske bolnice, nakon čega mu se gubi svaki trag. Kasnije je utvrđeno da je bio ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. Ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.
Njegov sin, saborski zastupnik Bojan Glavašević, izjavio je da je 20. studenog posebno emotivno težak dan za njega i njegovu obitelj te da on zadnjih nekoliko godina u Vukovar dolazi upravo na taj dan kako bi položio vijenac, "jer je to nekako osobnije". Upravo je na taj dan, 2021. godine, Bojan Glavašević svojemu ocu na Facebooku posvetio posebno emotivan tekst naslovljen "Priča o herojima".
"U pijesku vremena, unatoč obećanju neumiruće slave, svaki heroj i svako herojstvo prije ili poslije padaju u zaborav, koliko god da je velik trud učinjen da se to ne dogodi. U najboljem slučaju, heroji postanu dio nekog mita, i onda se pitamo je li, na primjer, prije nekoliko tisuća godina nekakav Hektor doista umro pod zidinama Troje, braneći svoju obitelj i svoj grad, ili je u pitanju samo domišljata priča nekog pjesnika-lutalice. Mnogo češće, međutim, heroji i njihova slava ne prežive milenije, nego naprosto ispadnu iz mode. Ili se društvene okolnosti promijene, pa njihova simbolika, ono za što su se borili, prestanu biti poželjni. Ili naprosto, jer je ljudska narav takva da uvijek žudi za novim herojima, budu, riječima mog tate, 'dobronamjerno zaboravljeni' i zamijenjeni novim herojima.
VEZANI ČLANCI:
Herojstvo svog oca, koje mu je, kao i svim herojima ikada, nametnuto vihorom rata ili kakve druge velike tragedije, bez razmišljanja bih mijenjao za nimalo herojsku svakodnevicu. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sliku, nekakav glupi selfie, s njim na dan kad sam se ženio. Mijenjao bih njegovo herojstvo za priliku da ga gledam dok prvi put u ruke uzima svoju unučad, mog sina i moju kćer, i da ih ima priliku gledati dok odrastaju, uopće za priliku da im bude djed i da ga imaju uz sebe. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sve suze moje mame i moje bake, u godinama u kojima je njegovo herojstvo bilo živo, a mi smo tražili njegove posmrtne ostatke. Mijenjao bih, bez trenutka razmišljanja, njegovo herojstvo za priliku za još jedan jedini razgovor s njim.
Ne znam koliko će dugo živjeti Siniša-heroj. Iskreno da vam kažem, to je u potpunosti izvan moje moći, i nije mi osobito važno. Važno mi je što jedan mali dio Siniše-čovjeka još uvijek živi u uspomenama onih koji su ga poznavali, koji su ga voljeli i koje je on volio. Dio Siniše-čovjeka živi i u njegovim pričama. Te komadiće njegove ljudskosti čuvam kao najveće blago, i njih mogu s ponosom predati u naslijeđe svojoj djeci. Znam da bi to i njemu bilo najvažnije. Jer prvo je bio čovjek, a tek onda heroj. Zapravo, baš zbog toga", napisao je, među ostalim, Bojan Glavašević na 30. obljetnicu smrti svoga oca.
Osim što je bio hrabar ratni izvjestitelj, Siniša Glavašević bio je i autor vrhunskih stihova, čije riječi odzvanjaju i više od tri desetljeća nakon njegove smrti. Njegov vjerojatno najpoznatiji esej je "Priča o gradu", a objavljen je u njegovoj zbirci "Priče iz Vukovara".
Priča o gradu
"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi!"
