Bilo je tada drukčije vrijeme. I ne shvaćajući možda svu simboliku svojih riječi, prve Kolone sjećanja prisjeća se tadašnji vršitelj dužnosti ministra branitelja Pero Kovačević. Na temperaturne minuse te 1998. osvrće se naš sugovornik jer prethodili su oni prvom obilježavanju Dana sjećanja. Toliko je bilo hladno, prisjeća se pravnik, da su i graditelji spomenika na Ovčari strojevima morali odleđivati zemlju kako bi mogli raditi, ali ledeni zrak kao da je davao dodatnu snagu onima koji su se svega deset mjeseci ranije polako počeli vraćati na svoja razrušena ognjišta te braniteljima koji su s pedeset autobusa stigli prvi se put pokloniti žrtvi Vukovara.
Tijek se nije puno mijenjao
– Dugo smo i puno u Ministarstvu razgovarali o tome da se dan pada Vukovara mora dostojno obilježiti. Sjećanje na herojstvo bilo nam je nit vodilja, a branitelji su imali istu želju. Održavali smo tada mjesečne sastanke s koordinacijom udruga iz Domovinskog rata i osmislili smo određen plan. Tadašnji ministar branitelja Juraj Njavro taman je doživio teški srčani udar pa sam ja predsjedniku Vlade Zlatku Mateši rekao da imamo varijantu za obilježavanje tog posebnog dana. On je rekao da nema problema, neka mu uputimo promemoriju, ali da pitamo i predsjednika Franju Tuđmana. Poslao sam dokument i njemu, odnosno predstojniku njegova ureda dr. Ivici Kostoviću koji me na kraju i obavijestio da se predsjednik slaže, ali da probamo dovesti i sva tri zapovjednika Vukovara; Tomislava Merčepa, Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića Mladog Jastreba. I sam predsjednik, rečeno mi je, sumnjao je da ćemo to moći izvesti, ali nakon što sam s njima pregovarao mjesec dana, uspio sam ih dovesti – objašnjava nam Pero Kovačević, a prisjeća se i prvog programa obilježavanja, koji je radio tadašnji šef kabineta Ministarstva branitelja Predrag Fred Matić te ga koordinirao s Gradom Vukovarom, odnosno tadašnjim gradonačelnikom Vladimirom Štenglom. Plan je bio identičan današnjem, u 10 sati kreće se od bolnice.
>> GALERIJA Dan sjećanja 2021. godine, 30. godišnjica pada Vukovara
– Skupili smo se ondje, a onda išli položiti vijence na groblje branitelja, današnje Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Ondje su tri zapovjednika zajedno položila vijenac, što je bilo posebno emotivno jer od 1. svibnja te godine tek je počela identifikacija poginulih, svaki smo tjedan prije toga bili na sprovodima braniteljima. Kolona se kretala dalje prema Ovčari, a onda smo se okupili na parkiralištu hotela Dunav, gdje je bio službeni dio obilježavanja. Obratili smo se okupljenima, kojih nije bilo ni blizu današnjem broju, što je i normalno jer u to se vrijeme malo ljudi vratilo u Vukovar, obnova je tek počela – govori nam Pero Kovačević, ponosan na činjenicu da je bio među onima koji su, kako kaže, udarili temelje obilježavanju žrtve grada heroja.
Osjećaj ponosa ne javlja mu se, međutim, kad se sjeti godina koje su slijedile te načina na koje je politika iskorištavala nešto što je trebalo ostati sveto. U Vukovar će, kaže nam, i ove godine, ide svake, i koračat će s ljudima koji su došli zbog onih koji su se borili, zbog onih koji još nisu nađeni, zbog onih koji su 18. studenog izgubili sve. A njih politika ne zanima. Upravo tako i jest, barem većinu godina, kad se ne govori o "hrvatskom" i "nehrvatskom" Vukovaru kao 2013., kad se ne raspravlja o "normalnim" i "desničarskim" plakatima kao 2023., kad nije predizborno vrijeme pa svatko, uz natpise o Vukovaru, "natakne" i pokoji svoj.
Što se same Kolone tiče, njezin se tijek, iako se ovu godinu prolazi 25. put, nije puno mijenjao. Od prvih verzija različit je tek broj sudionika, koji je s otprilike tri tisuće narastao na više od stotinu tisuća ljudi, priključile su joj se i počasne postrojbe kroz godine, a iz protokola su izbačeni govori jer, istaknimo još jednom, politika 18. studenog ne zanima apsolutno nikoga. Barem ne "obične" ljude. Vratit ćemo se sad još malo na sam početak i na ono što mnogi spominju kao začetak Kolone sjećanja, a to je spontanost. Točno je jer Vukovarci koji su nakon pada svog grada raseljeni po Hrvatskoj nikad nisu zaboravili odakle dolaze te što su na Dunavu ostavili. Svojim najmilijima palili su lampaše u progonstvu, za njih molili na misama u gradovima u kojima su bili smješteni, a 18. studenog obilježavali su na različite načine, uglavnom organizirajući protokole sami.
Prvi puta službeno kolonom, koja je 1991. mnogima bila posljednji dan života, prošli su 1998., a sljedeće godine Sabor donosi odluku o proglašavanju 18. studenog Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Gradske vlasti te 1999. odlučuju da se posebne pozivnice za dolazak neće slati, već da će objava samog programa obilježavanja biti poziv svima koji u Vukovar žele doći. A željele su rijeke ljudi jer već 2001. godine broj sudionika penje se na 10 tisuća. Samo jedan dan u godini misli se na Vukovar, novinarima tada govore mladi povratnici, koji sreću uglavnom ipak odlaze tražiti u Zagreb ili u inozemstvo. Slabo se obnavlja grad, sadržaja nema, a ono što im najviše smeta činjenica je da budućnost u gradu heroju jednostavno ne vide. Prvenstveno jer ne mogu naći posao, a o njihovu se Vukovaru tada najviše govori u kontekstu Haaga jer aktualne su optužnice generalima.
Dvije kolone 2013.
Početak 2000-ih obilježile su i dvije situacije koje su poremetile obilježavanje Dana sjećanja; tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan 2001. godine kasnili su dva i pol sata u Vukovar jer njihov helikopter nije mogao sletjeti zbog magle, dok je 2004., taman u vrijeme polaska kolone od bolnice, gdje se svečani dio programa održava prvi put, u hrvatske teritorijalne vode na Dunavu ušao brod vojske tadašnje Srbije i Crne Gore. Godinu kasnije u Vukovaru se okuplja rekordnih 15 tisuća ljudi, a isti je broj i 2007. koračao gradom koji su obasule pahulje snijega. Do 2011. broj ljudi raste na 40 tisuća, a Kolona koju će svi svakako pamtiti, i to ne po dobrom, ona je iz 2013. Točnije, one su iz 2013. jer predsjednicima države i Vlade Ivi Josipoviću i Zoranu Milanoviću Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prepriječio je put te su u gradu formirane dvije kolone. Podsjetimo kratko, svemu su prethodili prosvjedi zbog postavljanja dvojezičnih ploča, a da je sve tada, zapravo, organizirao HDZ, i dalje danas ističu tadašnji pripadnici vladajućih budući da se koloni "hrvatskog" Vukovara, u kojoj su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, pridružio i tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
POVEZANI ČLANCI:
Nećemo se posebno zadržavati na toj godini jer podjelu Vukovara treba zaboraviti te se usput nadati da se ona neće ponoviti deset godina kasnije. Već 2014. korača se zajedno putem kojim je 1991. u nepoznato moralo 22 tisuće Vukovaraca, a tadašnji ministar branitelja Predrag Fred Matić predstavlja ideju ujedinjene kolone, one u kojoj bi zajedno išli i Hrvati i pripadnici srpske nacionalne manjine. Nije se dogodilo, a hoće li ikad doći vrijeme i za to?
– Vrijeme za zajedničko komemoriranje je došlo davno, tu su stradali ljudi, i Hrvati i Srbi ili, zajedničkim nazivnikom, stanovnici grada Vukovara. Vukovar je mjesto za komemoraciju svim tamošnjim građanima, a i ljudima koji dolaze, s tim da 99 posto njih dolazi s istinskim poštovanjem, razumijevanjem i ponosom što mogu dati doprinos u obilježavanju tog dana – kazao je Fred Matić. Više od stotinu tisuća ljudi hodalo je Vukovarom kasnijih godina, mogli bismo i o bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović u "zengama" te inim potezima vlasti, ali za Vukovarce to nikad nije bilo posebno važno. Iz godine u godinu ističu kako žele pronaći svoje muževe i sinove, braću za koju ni 30 godina nakon pada grada ne znaju gdje su, žele da se ratni zločini kazne, a svojem gradu žele živjeti dostojno. Hrvati su, podsjetimo još kratko, i u vrijeme pandemije koronavirusa, unatoč preporukama, u tisućama dolazili na Dan sjećanja, a tradicionalno je kolonu uvijek predvodila 204. vukovarska brigada. Lani su prva u koloni išla djeca poginulih i stradalih branitelja, sljedeće bi to trebali biti pripadnici policije iz ostalih krajeva Hrvatske koji su Vukovar branili, dok će ove godine to biti HOS.
>> VIDEO Kolona sjećanja iz 2015. godine
