Zapravo je još 2025. donesena uredba o regulaciji održive proizvodnje i od 19. srpnja je ona stupila na snagu za velike tekstilne koncerne– manji imaju prijelazni rok do 2030. Time se želi da tvrtke svoju robu ponovno prodaju, primjerice uz popuste, ili je doniraju umjesto da je bacaju. Dosad je uništavanje često bilo jeftinije od skladištenja, dorade ili ponovne prodaje proizvoda, javlja Deutsche Welle.
Ipak, dopuštene su iznimke u slučajevima kad je roba „postala opasna, oštećena ili zaprljana odnosno kada se ne može ponovno upotrijebiti ili obnoviti". Uništiti se smije i roba koja je ponuđena na donaciju više socijalnih ustanova sa sjedištem u EU, ali nije prihvaćena u zadanom roku.Ukupno udruženje njemačke tekstilne i modne industrije kritizira da zakon ne odgovara stvarnosti, opterećuje domaću industriju birokracijom i nimalo ne rješava problem brze mode (fast fashion). Za veću održivost potrebni su učinkoviti sustavi prikupljanja, razvrstavanja i recikliranja, kaže stručnjak Jonas Stracke. Dok takvi preduvjeti ne postoje, zabrana uništavanja ostat će mrtvo slovo na papiru.
„Na žalost, u praksi ne daje stvaran doprinos kružnom gospodarstvu", smatra Stracke za Rheinische Post. „Niti jedan njemački ili europski proizvođač ne uništava ispravnu novu robu. Ipak, stvara se dojam kao da proizvođači masovno uništavaju nove proizvode. Ovaj zakon u EU stvara mnogo nove birokracije upravo za poduzeća koja nisu odgovorna za gomile stare odjeće i bezvrijedne jeftine robe.“
Jer nitko neće uništavati svilene bluze, odijela od čiste vune ili kašmira, dakle kvalitetnu odjeću kakva se još uvijek proizvodi u Europi, ali hoće ostatke od stotine tisuća jeftinih predmeta naručeni tko zna od kamo gdje je i cijena proizvodnje minimalna.I organizacije za zaštitu okoliša nisu zadovoljne ovim propisom. Moritz Jäger-Roschko iz Greenpeacea smatra da je zabrana ispravna, ali upozorava na moguće rupe u zakonu za velike kompanije. „Poduzeća mogu lako zaobići pravila, primjerice pogrešnim deklariranjem proizvoda. Bez dosljednih kontrola u praksi se ništa neće promijeniti.“ Jer tko bi to trebao obilaziti skladišta i kontrolirati, je li roba doista „opasna" ili „oštećena" da bi se je ipak trebalo uništiti?Po njegovu mišljenju, stvarni problem – brza moda – ostaje netaknut ovim zakonom. Brza moda nastaje pod utjecajem trendova sa društvenih mreža ili modnih revija. Takvi se proizvodi brzo kopiraju, masovno proizvode i prodaju po niskim cijenama. A kad kontejneri puni takve robe upitne kvalitete stignu u Europu, onda će ili naći kupca, ili... Skladištiti ili vraćati se jednostavno ne isplati.
Otvori KEKS Pay
nije g.... već se pas po.... na to se svodi ovo rješenje, pravilo. ioank zapad svoju nošenu odjeću baca u afriku, u kojo je zbog toga uništena tekstilna industrija, kao što je zapad već skoro pa uništio i afričko peradarstvo, jer taj lijepi i umilni zapad ostatke pilića koje ne može prodati fino zapakira i šalje u afriku, po cijeni nižoj od one za koju bi to doma morao uništiti. i još zarade da tim vršcima krilaca, nogama od pilića. sad još i tekstil guraju. ironija da zapad odjeću šiva u sirotinjskom vijetnamu, bangladešu, sve češće i u samoj africi, i onda taj otpad im baca...