Povijest europskoga ujedinjavanja potvrđuje jedno pravilo koje je opet dospjelo na novu kušnju, s inicijativama vladajućeg para iz Pariza i Berlina: svaki put kad su Francuska i Njemačka vodile usklađenu politiku i zajednički gurale u istome pravcu, Europa se kretala prema proklamiranome cilju; ideja jedinstva pobjeđivala je prepreke razjedinjenosti.
Kad su njihovi odnosi bili u zastoju, ili u krizi, i Europa je bila u krizi; ostaci prošlosti opterećivali su budućnost. Dvije najveće europske države, na tragičnim iskustvima međusobnog ratovanja, preuzimale su posebnu odgovornost za sudbinu kontinenta, ne samo za međusobne odnose. Moglo bi se, štoviše, reći da su vukle sve važnije konce u toj europskoj igri, pazeći pri tome da nisu same na igralištu: nametnuto ujedinjenje nikad nije trajno! Sve faze europskoga udruživanja, uglavnom su imale istu, tj. njemačko-francusku pokretačku snagu, ili su propadale. U tim se konstelacijama konstituira glasovita Osovina na Rajni, kojoj su De Gaulle i Adenauer Elizejskim ugovorom dali karakter političkoga braka među državama, važećem i obvezatnom i u dobru i u zlu, a Mitterrand i Kohl digli uzajamnu vjernost na višu razinu političke i monetarne odgovornosti. I opet za Europu, i s Europom, a ne samo za dvije susjedne, nekad strogo neprijateljske države. Povijest Francuskoj i Njemačkoj služi da se na njoj uče.
Filozof, bankar, državnik
Novo vrijeme treba, i nameće, nove ličnosti. Mogu li Emmanuel Macron, kao mladac u europskoj politici, i Angela Merkel, kao njen veteran, pokrenuti treću veliku reformu koja bi Europu digla na nekadašnji rang u svjetskoj politici i na visoko mjesto u globaliziranome gospodarstvu koje bi odgovaralo zbiru (neiskorištenih) pojedinačnih mogućnosti njenih država. Europa još nije postigla potrebnu, ni moguću sinergiju; nema još sve oznake (novoga) entiteta. Njene podjele, stare a osobito nove, otežavaju ujediniteljski elan, ako ne i sami proces daljnjega ujedinjenja. Kad zagovara Europu, Iz novog francuskog predsjednika govori i filozof koji raspoznaje njen posebni duh, i bankar koji zna cijeniti vrijednost novca, i državnik koji je svjestan da ni jedna europska države neće biti sila u svijetu, ako se ne integrira s drugim državama s kontinenta. Politika „svatko za sebe“, ne može biti perspektivna Europi u globaliziranome svijetu. Na takvome uvjerenju, Macron se javlja kao novi ideolog za novu fazu europske politike: ne odustaje od nacionalnog suvereniteta, što su branili svi njegovi prethodnici, ali zastupa i potrebu dvojnoga, dakle i europskoga suvereniteta, što je sasvim novo za Francusku; ne odustaje ni od zajedničke valute, ali razumije da euro nije zaštićen ako svaka država vodi svoju poresku politiku, i da države ne mogu beskonačno odlagati uvođenje zajedničkih organa, i kontrole i vlasti; ne bi mijenjao ni režim slobodnoga kretanja ljudi i roba, ali bi pojačao kontrolne mehanizme, s više autonomije i solidarnosti; i konačno, ne bi ukidao briselske institucije, ali bi ih vezao i obvezivao da budu učinkovitije, da budu bliže građanima i u njihovoj službi; ne zaboravlja da je Europa postojbina ljudskih prava i sloboda, ali misli da Europa ne može udomiti svu sirotinju svijeta.
Godinama se EU vrti u krugu istih problema: teško se dogovara, a još teže provodi dogovore. A ne može ih se riješiti, velikim, ili najvećim, dijelom zato što se zarđala Osovina Berlin-Pariz ne funkcionira više kao vučna služba. Ne bi Europa imala budućnost kad bi uvodila novu hegemoniju nad malim državama i narodima; njena je vokacija da osigura da svim narodima bude bolje i da sve države budu ravnopravne. Dotle, projekt lijepo zvuči. No, Europa je došla do stepenice na kojoj će ili proći, i osigurati ono što joj dramatično nedostaje, učinkovitost i solidarnost, ili će pasti, zato što nije učinkovita, i što je nesolidarna.
Razumno je, poslije svega, očekivati da će Angela Merkel zadržati još jedan mandat na čelu njemačke vlade; njen partner u velikoj koaliciji u tome će slučaju biti puno zahtjevniji od prethodnih socijal-demokratskih garnitura. Partnera u Europi već ima: Emmanuel Macron je izložio europske ideje prije nego što je moćna njemačka kancelarka na biralištu otkrila nove Ahilove pete njemačkoga društva.
Povratak ravnoteže
Zadrži li položaj, ništa neće biti kao što je bilo, dok je ona odlučivala a njeni francuski partneri, Sarkozy i Hollande, objavljivali njene odluke. S Macronom počinje novo doba neskrivene ambicije francuskoga predsjednika da ne bude njen mali od kužine. Moderna politika kreće od novca; Macron se mogao uvjeriti da na novcu sve ne završava. On ne vlada s pomoću velike koalicije; on je ljevicu i desnicu ujedinio u svojoj osobi.
Desetljeće krize nametnulo je Njemačku kao vodeću zemlju u Europi; Francuska radi na tome da dubinskim reformama smanji zaostatak i da gospodarske mogućnosti zemlje uskladi s političkim ambicijama vlasti. Osovina na Rajni, s jakim Macronom i oslabljenom Merkel, ima dobre izglede da povrati nekadašnju ravnotežu kad se Francuska i Njemačka nisu plašile jedna druge, pa su mogle držati isto rudo i upirati u ista kola. Vrati li se francusko-njemačka lokomotiva na stari kolosijek, a da se drže voznoga reda, europske bi države mogle obnoviti nadu da će svoje probleme rješavati s više a ne s manje Europe.
Macron i Merkel su razlika kao nebo i zemlja, Sarkozy je pravi partner.