Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Dok su mladog Begovića Hrvata vješali, otac Jugoslaven ga je proklinjao

Tragična priča o dvojici Josipa Begovića na suprotnim stranama, ocu režimskom čovjeku i sinu koji je organizirao atentat na kralja Aleksandra
09. kolovoza 2020. u 17:46 45 komentara 65916 prikaza
Atentat
Pogledajte galeriju 1/5

Pojava je političkih podvojenosti unutar jedne obitelji u našoj literaturi još fenomen u prvom redu književnog karaktera. Da bi mu valjalo posvetiti znatniju historiografsku pozornost, izgleda mi sasvim opravdano. Primjerice, nedavno je preminuli profesor Ivo Banac u svom klasiku „Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika" zgodno primijetio da je prvi ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske Mladen Lorković bio sin važnoga hrvatskog političara međuratnog razdoblja Ivana Lorkovića. Ne bi to zasluživalo posebnu pozornost da Ivan Lorković u svom političkom razvoju nije najprije napustio politiku hrvatskoga državnog prava, a potom prihvatio ideologiju narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca (jedna varijanta jugoslavenstva), dok je Mladen u drugoj polovici 1920-ih prišao zamecima budućeg ustaškog pokreta, dakle postao pobornik ideologije integralnoga hrvatskog nacionalizma. Budući da je stajao iza državnog udara na režim, ustaški je poglavnik Ante Pavelić dao Mladena Lorkovića 1945. ubiti. Jednako je drastičan primjer i obitelji Begović iz međuratne Virovitice, gdje nalazimo oca Josipa, pripadnika režimskih stranaka i integralnog Jugoslavena te sina Josipa, integralnog Hrvata, pripadnika ustaškog pokreta i jednog od neostvarenih atentatora na Kralja Aleksandra Karađorđevića.

Jeruzalem Povijesne kontroverzije Zašto su križarski ratovi i 700 godina poslije izvor sukoba kršćana i muslimana

Političke muljaže u Virovitici

Josip je Begović stariji nesumnjivo ulazio u red najuglednijih građana Virovitice u prvim desetljećima 20. stoljeća. Tadašnje ga novine tituliraju terminom graditelj, što bi danas trebalo poistovjetiti sa zanimanjem građevinskog poduzetnika. U tom je poslu bio iznimno uspješan pa se uspio brzo obogatiti, a s time je naravno došao i utjecaj u lokalnoj sredini. Kako je međutim najunosnije građevinske poslove naručivala vlast, valjalo bi zaključiti da je Begović zasigurno morao s predstavnicima svih režima biti u dobrim odnosima. Interesna pragmatika onda najbolje objašnjava i njegovu transformaciju u režimskog čovjeka i integralnog Jugoslavena nakon 1918. Naime, Begović je najprije bio čelni čovjek projugoslavenske Demokratske stranke Svetozara Pribićevića u gradu, da bi zatim pristupio srpskoj Narodnoj radikalnoj stranci Nikole Pašića. Zahvaljujući dobrim vezama s pojedinim ministarstvima u Beogradu, radikali su znali dovesti svoje ljude na pozicije odlučivanja u manjim hrvatskim sredinama, često i nasuprot želji lokalnog stanovništva koje je uglavnom glasovalo za proturežimske stranke manje ili više umjerenog usmjerenja. Važno je pritom istaknuti da su režimski ljudi često bili Hrvati koji su onda zauzvrat mogli očekivati kakav lukrativan posao.

Upravo je stariji Begović imao jednu od zapaženijih uloga u dovođenju radikala na vlast u Virovitici početkom 1920-ih. On je najprije izabran za gradskog zastupnika na zajedničkoj demokratsko-radikalskoj listi, da bi zatim dobrim dijelom financirao izlaženje režimskog glasila Virovitičanin, u kojem je postao glavni urednik. Ta je lista međutim dobila svega tri zastupnička mjesta pa su joj izgledi za preuzimanje vlasti u gradu bili vrlo slabi. Položaj političke manjine Begović stariji i njegovi preokrenut će uz pomoć beogradskih veza. Radilo se o klasičnoj metodi: na početku je u Beograd upućena prijava protiv nepostojećeg terora antidržavnih elemenata u gradu (Begović je stariji „frankovačku rulju" optužio za šurovanje s Mađarima te osnivanje tajnog prevratničkog udruženja koje je navodno surađivalo i s komunistima u gradu), da bi zatim sredinom 1923. radikalski župan (kako bi eto zaustavio dolazak „antidržavnih elemenata" na vlast u gradu) spriječio imenovanje gradonačelnika iz redova hrvatske opozicije i instalirao režimskog čovjeka u osobi gradskog povjerenika. Poslovi Begovića starijeg nastavili su dobro ići, a manje je važno bilo to što ga je dobar dio grada smatrao „neprijateljem hrvatske misli i naroda".

tvrtko jakovina Bez zajedničkih hrvatskih i srpskih istraživanja ne možemo razumjeti što nam se događalo

Sve veći odmak od oca

Begović je stariji 1908. dobio sina kojemu je nadjenuo ime Josip. Malo je toga poznato o njegovim mladim danima. Prema jednom kasnijem svjedočenju, mlađi je Begović znao uživati u materijalnom obilju koje mu je osigurao otac: u vrijeme kad je stariji Begović postao važan politički akter u Virovitici, mlađi je Josip mirno pohađao lokalnu gimnaziju veseleći se kasnijem odlasku u Zagreb gdje mu je otac kupio stan. U taj se grad mlađi Begović preselio krajem 1926. Taj je trenutak po svemu bio presudan za njegov daljnji politički razvoj. Odmaknuvši se od oca, istovremeno se odmaknuo i iz političkog okrilja njegova režimskog kruga u Virovitici, a dolaskom u Zagreb relativno se brzo uključio u omladinske krugove izražene hrvatske nacionalističke orijentacije. U omladinskim društvima „Kvaternik" i „Hrvatska mladica" sprijateljit će se s Mladenom Lorkovićem i drugima koji će poslije doći na čelne pozicije ustaškog pokreta.

Josip Begović | Autor :

Izgleda da su dva razloga međutim ključna za njegov kasniji politički odabir. Prvi je razočaranje u jugoslavenstvo: već je u Virovitici primijetio da su Jugoslaveni u manjini, a takav se dojam dodatno pojačao nakon prvih mjeseci u školskim klupama u Zagrebu. Vjerojatno bi ovdje trebalo tražiti i kakav nesvjesni otpor prema ocu i svemu što je on u rodnoj Virovitici simbolizirao.
Drugi je razlog bio važniji. Već je u Virovitici upoznao svog parnjaka Vladimira Singera. Ovaj pokršteni Židov, koji se poslije izjašnjavao Hrvatom, već je početkom 1930-ih postao jedan od važnijih ustaških operativaca u Jugoslaviji. Dogurat će daleko, ali i završiti neslavno: Pavelić ga je 1941. postavio na mjesto šefa obavještajne službe, da bi nešto kasnije (moguće zbog pritiska Nijemaca koji nisu dobrohotno gledali ni na pokrštene Židove, ali moguće i zbog veza s komunistima) bio smijenjen te otpremljen u logor Stara Gradiška. Tamo je u rujnu 1943. pogubljen. Singer je dominirao omladinskim društvima u Zagrebu u kojima se počeo kretati mlađi Begović. Ljudi poput Singera snažno su utjecali na mlađeg Begovića. Prema kasnijem iskazu u zatvoru, njegova se „mladenačka ambicija u to vreme upravo počela razvijati i tako su oni pomalo unijeli klicu hrvatstva u mene koja je zauzimala sve veće i veće dimenzije". Izgleda da je odmak sina od oca počeo bivati sve dublji. Navodno su roditelji mlađem Begoviću počeli snažno predbacivati druženje sa Singerom. „Što se šećeš s tim frankovcem", govorio mu je otac, „taj bi te mogao zavesti."
Ne treba naravno podcijeniti iskrenost nove političke orijentacije mlađeg Begovića. Režim je do početka 1930-ih dao pregršt dobrih razloga hrvatskoj opoziciji za otpor. Atentat na Stjepana Radića može se tumačiti i pucnjem u sve Hrvate, a prve su godine kraljeve Šestosiječanjske diktature donijele nekoliko organiziranih ubojstava istaknutih hrvatskih političara i intelektualaca te bezbroj premlaćivanja običnih seljaka. Ustaški je terorizam bio u tom smislu samo istovjetan odgovor na terorizam režima. Sam je mentor mlađeg Begovića do kraja siječnja 1932. bio u zatvoru čak šest puta: primjerice u ožujku 1930. jer je u Šestinama, navedeno je u policijskom izvještaju, „pevao razne hrvatske izazovne pesme kao Bog živi tića Antu Pavelića", zbog čega je proglašen osobom pogibeljnom za javni red i mir.

Snima se film "Jimmy L." U priči o crncu koji je bio izbornik boksačke reprezentacije NDH, nema mjesta za Pavelića i Tita

Ako je mlađi Begović i imao kakvih dvojbi oko ustaša, valja zaključiti da je ih je Singerova upornost otklonila. Singer ga je polako ali uporno sve dublje uvlačio u ilegalni ustaški rad u Zagrebu. Navodno je Begović u početku bio nesklon svemu, pa je tako odbio nekoliko poziva na razgovor. Potom je jedan dan u poštanskom sandučiću pronašao paket s lecima i pridodanim pismom-uputom: „Druže", pisalo je, „raspačaj ove letke, ali oprezno." Navodno ih je zapalio. Međutim, nekako od sredine 1932. otpor je mlađeg Begovića slomljen: počeo je redovito sa Singerom putovati u Austriju, gdje se sastajao s istaknutijim ustaškim operativcima. Singer je, valja zaključiti, izvrsno odabrao: u mlađem Begoviću našao je mladog i operativnog suradnika koji nije imao problema s novcem, a patina očeva jugoslavenstva bila je korisna vrsta zaštite pred režimom.

Pavelićeva je kalkulacija s atentatom na kralja Aleksandra bila jednostavna. Fizički nestanak središnjeg nositelja režima probudio bi nezadovoljstvo mnogih nesrpskih naroda, možda čak i njihovu oružanu pobunu, što bi opet otvorilo stranima silama (u prvom redu Italiji) mogućnost intervencije. Nestanak bi Jugoslavije tako doveo do proglašenja samostalne hrvatske države pod patronatom moćnoga vanjskog aktera, a na čelu s ustašama. Zasigurno su planiranje atentata Singer i drugi počeli kad su saznali da Aleksandar u drugoj polovici prosinca 1933. namjerava posjetiti Zagreb, u povodu svog rođendana: ubojstvo srpskog kralja u glavnom gradu Hrvata nesumnjivo bi bio čin s golemim odjekom. Mlađi je Begović upravo nekako od druge polovice 1933. počeo učestalo putovati u Austriju na redovite sastanke sa Singerom. Predmet su tih sastanaka bile instrukcije. Singer ga je učio rukovati bombama i drugim oružjem. „Te bombe su kružastog oblika", izjavio je poslije mlađi Begović policiji, „tri četvrtine donjega dela obojeno je crvenkasto smedjom bojom, posle čega dolazi jedan obruč pri vrhu crne boje, a više ovoga nalazi se kapica crne boje, koja je pri vrhu izrezana zvezdoliko." Na bombama je bilo nacrtano veliko slovo „U". Mlađi je Begović u Austriju ulazio kod Klagenfurta, a kod Bleiburga mu je Singer pokazao tajno skladište oružja. Kako austrijska policija također nije dobrohotno gledala na ovu vrstu aktivnosti, konspiratori su razvili poseban sustav prepoznavanja. Mlađi je Begović nakon ulaska u Austriju stavljao na rever kaputa „jedan beli papir", nakon dolaska u Klagenfurt sjeo bi u tramvaj koji bi ga odvezao u obližnju kavanu „Moser". Tu je trebao pristupiti „jednom gospodinu" tajnog prezimena „Gutman".

nova deklaracija Povjesničari bivše Jugoslavije: Niste samo žrtve niti su drugi za sve krivi!

Uplašio se svjetine

Ali, da bi našao tog „Gutmana" (Singera), morao je ući u kavanu i doći do čovjeka koji je sam sjedio za stolom i koji je također imao „u rupici na reveru od kaputa beli papir". Zatim bi slijedilo obraćanje riječima „Guten tag,Herr Gutman", na što bi Singer prepoznao da se radi o povjerljivoj osobi upućenoj iz Zagreba. Mlađi je Begović pred Singerom položio i posebnu vrstu zakletve, pisani trag koji je potom upućen samom Paveliću. Nije međutim mlađem Begoviću bilo namijenjeno izvođenje atentata. Ta je uloga pripala dalmatinskom ribaru i sitnom krijumčaru šećera, svile i oružja Petru Orebu Mijatu. Oreb je u Zagreb doputovao radi izazivanja nereda: ili bacanjem bombe na kralja, a ako se Aleksandar ne pojavi, onda bacanjem bomba na okupljene visoke oficire. Mlađi je Begović dočekao Oreba i ustašu Ivana Herenčića te ih smjestio u prije iznajmljeni stan. Na sebe je preuzeo ulogu glavnog organizatora. Prema Orebu, nekoliko dana pred planirani atentat upoznavao ih je sa Zagrebom: „Vodio me je nepoznatim mi ulicama grada", izjavio je, „i konačno me odvukao na Markov trg na Gornjem gradu." Na dan izvođenja atentata 16. prosinca 1933. stan su napustili tako što je najprije iz njega izašao mlađi Begović, nenaoružan i odjeven u skijaško odijelo, a ubrzo za njim Oreb. Zajedno su ušli u tramvaj, pri čemu je Oreb bio nekoliko metara udaljen, ali s instrukcijom da pazi na čovjeka u skijaškom odijelu i njegove skije „koje će držati u zraku". Kada Oreb izvede atentat i počne bježati, trebao je pratiti mlađeg Begovića koji će se kretati u sigurnom smjeru i s visoko uzdignutim skijama.

Atentatori su dočekali kralja na predviđenom mjestu tijekom prolaska Jelačićevim trgom: Oreb, naoružan bombom i pištoljem, bliže liniji kretanja svečane kolone, a mlađi Begović desetak metara iza, u skijaškom odijelu i s uzdignutim skijama. „I doista", izjavio je poslije pred policijom, „kad sam se približio masi sveta, koja je stajala u luku kod zavoja prema spomeniku, opazio sam jedan zatvoreni auto, a čuo sam pripovedati, da je kralj već prošao, i to u otvorenom." Drugim riječima, Oreb nije u ključnom trenutku smogao hrabrosti počiniti ubojstvo. Točni razlozi kolebljivosti u presudnom trenutku vjerojatno će nam zauvijek ostati nepoznatima: postoje pisani tragovi koji sugeriraju da je ustuknuo jer ga je šokirala podrška okupljenih građana Aleksandru, tumačenja koja upućuju na zaključak da zbog omanjeg kašnjenja nije uspio osigurati priželjkivanu poziciju, ali i tvrdnje koje govore da nije htio dovesti u opasnost živote okupljenih. Nesuđeni su se atentatori potom vratili u iznajmljeni stan odlučivši da idućeg dana pokušaju ponovno. Ali policija ih je nekako uspjela pronaći. Ujutro je upala u stan. U okršaju je jedan agent ranjen, a drugi ubijen. Oreb je nekako uspio pobjeći, ali je ubrzo uhićen, dok je mlađi Begović odmah pao policiji u šake.

Bivši vojnici NDH, borci Prve jugoslavenske partizanske brigade „Maršal Tito“ koji su se pridružili češkim partizanima NAJNOVIJE OTKRIĆE Povijesni ekskluziv Večernjaka: Vojnici NDH sudjelovali su u oslobađanju Češke od nacista

Suze za šankom

Režim je brzo kaznio nesuđene atentatore: suđenje je pred Državnim sudom za zaštitu države u Beogradu održano u ožujku 1934., a nepunih mjesec i pol poslije mlađi su Begović i Oreb pogubljeni. Preciznije, obješeni su, pri čemu je brutalni čin umiranja mlađeg Begovića trajao gotovo deset minuta. Prema svjedočanstvu svećenika Justina Čmelara, hrabro je podnio izricanje smrtne presude te dostojanstveno doveden do gubilišta: jedino što je izgovorio bio je pozdrav majci. Postoje svjedočanstva u kojima se tvrdi da je pred nasiljem popustio i ispričao mnogo o ilegalnoj ustaškoj organizaciji, ali nisam uvjeren da im treba vjerovati. Poslije je propaganda NDH mlađeg Begovića predstavljala „mladim junakom koji je dostojanstvenom smrću pokazao što znači djelotvorna i požrtvovna ljubav".

Za Josipa su Begovića starijeg sinovo sudjelovanje u pokušaju atentata i kasnija smrt razumljivo bili uništavajući događaji. Prema izvještaju policije dane je provodio u virovitičkim lokalima, gdje se često opijao do „besvijesti". U pijanom je stanju plakao i „proklinjao sina koji ga je unesrećio". Najviše je mržnje ostavio za one koji su najviše utjecali na njegova sina. „Javno se grozio svim frankovcima", optužujući ih „kao moralne krivce za sve ono što je učinio njegov sin, navodeći da su ga samo takvi neodgovorni i ludi elementi mogli da navedu na jedan ovakav izdajnički pokušaj." Režim mu nije priznao raniju podršku pa je odbio pomilovati mlađeg Begovića. Stariji je Begović 1938. stavljen na popis osoba koje je u slučaju mobilizacije ili rata trebalo staviti pod policijski nadzor.

oglasila se
Mikulić pokazala užasne poruke koje je dobila nakon objave o sinu: Nije li te sram, neka djeca stvarno su bolesna
G
PASTELNO PROLJEĆE
Guess nagradni natječaj - uslikaj svoju kombinaciju i osvoji nagrade!
  • Avatar abakus
    abakus:

    U članku se ne spominje mučko ubojstvo uglednog znanstvenika svjetskog glasa Milana Šufflaja, kojem su na pragu njegova doma u Zagrebu čekićem razbili glavu pripadnici jugoslavenskog režimskog pokreta Mlada Jugoslavija. Ne spominje se također ni prosinačke žrtve 1918. kad su ... prikaži još! režimske snage pucale na prosvjednike na Trgu bana Jelačića i ubile 13 a ranile 17 ljudi. Premlaćivanje seljaka samo je usput spomenuto, a radilo se o čitavom nizu organiziranih premlaćivanja hrvatskih seljaka od strane režimskih ljudi. Od samoga početka politička veza Hrvatske i Srbije donijela je Hrvatima samo probleme i maltretiranja u vlastitoj zemlji. I ništa više.

  • genex:

    VL, Stvarno mi nije jasno zašto brišete komentare i zatirete drugačije mišljenje.Postajete smiješni.Zar ne bi bilo poštenije da ako ne želite dati prostor drugačijem mišljenju da onda jednostavno ukinete komentiranje članaka.Ovako,već dugo vremena, pali ste na nivo nekakve aktivističke udruge.

  • strogo kontrolirani vlakovi:

    Večernjaku je vješanje poslastica.