Kao i svaki čovjek bilo kojeg zanimanja, novinar treba dobro vrednovati i ponosno nositi primljene komplimente. U mom slučaju posebno mjesto zauzima jedan kompliment koji mi je, niti sat vremena nakon što mu je otac osuđen kao najveći ratni zločinac u Europi nakon II. svjetskog rata, izrekao sin Ratka Mladića.
“Vi morate opravdati svoje učešće u razbijanju Jugoslavije, vi ste bili NATO-ova pješadija, radili ste što su oni od vas tražili, i vama je potrebna ovakva presuda, baš kao i NATO-u”, odgovorio je Darko Mladić na moje pitanje misli li se netko, otac mu ili on uime obitelji, ikada pokajati i ispričati za počinjeni genocid i ratne zločine. Biti “NATO-ova pješadija”, makar nemalo nikakve veze s istinom, velik je kompliment za hrvatskog novinara kad dolazi iz usta jednog Mladića na tako važan dan kao što je bio dan izricanja presude.
Sjetio sam se tog detalja ovih dana, dok sam ponovo kopao po deklasificiranim diplomatskim bilješkama iz arhive State Departmenta, koje bilježe razgovore između američkih i europskih s jedne te ruskih dužnosnika s druge strane. Razgovore koji pokazuju koliko su se dvije strane, koje su danas ponovo zaokupljene realnom mogućnošću novog rata u Europi, koordinirale i konstruktivno surađivale (koliko su god to mogle jer ipak su bile na bitno različitim stavovima) tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
“Za Mladića će se, psihološki, pobrinuti Gračev. Imali su dugu noć, par čašica votke, dobar razgovor”, govori Boris Jeljcin Billu Clintonu, prema bilješci njihova razgovora vođenog 27. rujna 1994. u Ovalnom uredu Bijele kuće. Rusi su u to vrijeme nagovorili Slobodana Miloševića da “izolira bosanske Srbe”, na čemu Clinton čestita Jeljcinu. Danas je, međutim, drugi predsjednik i to je jedna druga Rusija, koja nema šanse da bi ovako surađivala sa zapadom.
Danas Milorad Dodik možda ima i bolji (vazalniji) odnos s Vladimirom Putinom nego predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je već dovoljno duboko u vazalnom odnosu.
Sve to spominjemo zbog ovog pitanja: što se događa sa Srbijom i kako izgleda naše susjedstvo, naše sigurnosno okruženje, ako ruski ultimatum Americi, NATO-u i prijetnja moguće ruske invazije na Ukrajinu zaista eskalira do sukoba, sankcija i prekida normalnih odnosa zapada i Rusije?
Srbija je proteklih desetak godina glumila Titovu nesvrstanost, i to joj je, objektivno govoreći, u nekim trenucima dosta dobro išlo. Amerika i EU su Vučiću gledali kroz prste jer im je važnije bilo privući ga u svoj zagrljaj kako ne bi bio u zagrljaju Rusije i Kine. A Vučić si je zagrljajima sa svakom od tih strana dizao cijenu kod onih na suprotnoj strani. Ali, kao i s izvornom politikom nesvrstanosti, to nije dugoročno održiv model. Pogotovo nije održiv ako se odnosi zapada s Rusijom ili s Kinom zaoštre do te mjere da pitanje za sve države, pa i za Srbiju, postaje: jesi li s nama ili protiv nas? Bez međuprostora.
U iskrivljenoj, ali ipak u Srbiji itekako prisutnoj, “mladićevskoj” logici, pitanje u prijevodu može glasiti i: jesu li Srbi spremni biti NATO-ova pješadija? I svrstati se, ako do toga dođe, protiv ruske agresije na Ukrajinu. Ne govorimo o stvarnom, fizičkom odlasku u nečiji tuđi rat, ali nedavno je jedna situacija s novim sankcijama Europske unije protiv Bjelorusije približila Srbe neugodnosti tog pitanja. Srbija se svrstala na stranu EU i proglasila sankcije protiv Lukašenkova režima, a Šešelj i slični stvarali su određeni pritisak na Vučića podsjećajući da je Lukašenko bio jedini strani državnik koji je doletio u Beograd tijekom NATO-ova bombardiranja.
Rusija možda neće pokrenuti invaziju na Ukrajinu, ali neosporno je da zvecka oružjem i neosporno je da je Americi i NATO-u poslala zahtjeve koji su doživljeni kao ultimatum: povlačenje NATO-ovih postrojbi na linije iz 1997., prije proširenja, i obećanje da suverene države poput Ukrajine i Gruzije nemaju pravo ići gdje žele (prema NATO-u) nego moraju ostati u nekakvoj interesnoj sferi Rusije. Prevlada li ruski koncept, što je iz perspektive zapada u ovom trenutku ipak manje vjerojatno, to u prijevodu na naše susjedstvo znači da bi i Srbija mogla biti osnažena u zanošenju mišlju o srpskoj hegemoniji na Balkanu. Koncept “ruskog mira” vjerojatno dolazi u paketu sa “srpskim svetom”.
Održi li se zapadni koncept, to je stvarnost u kojoj Beograd nema prostora za daljnje snove o srpskoj hegemoniji.
Srbija je uvijek znala izabrati stranu tako ce biti i slijedeci put kad za to dodje vrijeme.