Što je navelo 15-godišnjeg dječaka u Bologni da tog, za njega kobnog, 31. listopada 1926. uzme pištolj i nasred ceste puca u fašističkog vođu Benita Mussolinija? – pitanje je za čijim odgovorom talijanska historiografija traga i danas, gotovo cijelo stoljeće nakon samog događaja.
Nesretni dječak kojega će razjareni Duceovi skvadristi linčovati odmah nakon ispaljenog hica, zvao se Anteo Zamboni (1911.-1926.), nije pripadao obitelji ljevičarskih uvjerenja, štoviše njegov otac Mammolo Zamboni (1882.-1952.), inače vlasnik jedne male bolonjske tiskare, prigrlio je fašistički režim za koji je izdašno tiskao plakate, letke, brošure i razne druge promidžbene materijale. Anteo je kao dostavljač u tiskari pomagao ocu Mammolu, inače vrlo bliskom prijatelju Leandra Arpinatija, šefa bolonjskih fašista, koji se u trenutku atentata nalazio upravo u automobilu, uz samog Ducea. Zadnjeg dana listopada 1926. u 17.40, kada je nenatkriveni automobil skretao iz Via Rizzoli u Via dell’Indipendenza, na putu prema željezničkom kolodvoru, taj je 15-godišnjak iskoračio iz mase svojih sugrađana koji su veselo mahali dragom vođi te ispalio u Ducea metak. No, sudbina je u tom trenutku bila na strani čovjeka koji će 15 godina kasnije Italiju odvesti u izgubljeni rat. Anteov metak samo je okrznuo rub njegove odore, proparavši lenticu ordena Reda sv. Mauricija koju je fašistički diktator imao na sebi prigodom posjeta Bologni. Mussolini je toga dana došao u Bolognu na obilježavanje obljetnice fašističkog Marša na Rim i na svečano otvorenje velikog olimpijskog stadiona Littorio (danas stadion Renato Dall’Ara). U ono doba bio je to jedan od najkolosalnijih stadiona u Europi. Fašistički poglavar Bologne Leandro Arpinati, zajedno s arhitektom Costanzinijem, obilazio je prije početka gradnje brojne europske gradove, uključujući i Prag, kako bi se upoznali s najboljim modelima građevina te vrste. U njega je pred oduševljenim mnoštvom, jašući teatralno na konju ušao Benito Mussolini, ne sluteći što ga u kasnim popodnevnim satima toga nedjeljnog dana čeka na putu do željezničkog kolodvora.
Pogubne političke posljedice atentata
Anteo Zamboni je svoj avanturistički pothvat platio strašnom smrću. Obdukcija je pokazala da je doslovce izmasakriran ubodima noževima te dokrajčen jednim hicem. Njegovo beživotno tijelo razjareni su skvadristi udarali čizmama i kundacima, očerupali mu odjeću i tako polugolog teatralno cipelarili i pljuvali. Sličnu sudbinu doživjet će dva desetljeća poslije i sam Mussolini nakon što su njegovo mrtvo tijelo i tijela njegovih suradnika 1945. objesili naglavačke na milanskom trgu Loreto, prepustivši ih iživljavanju gomile. Prizor koji će čak i legendarni talijanski antifašist Ferruccio Parri sa zgražanjem opisati kao „meksičku klaonicu“.
Političke posljedice atentata bile su pogubne za talijansku državu. „Bolonjski slučaj“ poslužio je kao izravan povod fašističkoj vladi za novi drastični udar na prava i slobode građana, tj. kao uvod u otvorenu diktaturu. Već 9. studenoga prekinut je mandat 120-orici oporbenih zastupnika u parlamentu, a 25. studenoga usvojene su izvanredne mjere za obračun s antifašistima te uveden zloglasni Specijalni sud za zaštitu države koji je počeo djelovati 6. prosinca iste godine. Dakle, u samo mjesec i pol dana nakon dječakove avanture, talijanski je fašizam institucionalizirao svoju do tada najcrnju verziju.
Anteovi roditelji Mammolo i Viola bili su odmah uhićeni pod sumnjom da su instruirali svog sina na ubojstvo fašističkog vođe. Zajedno s njima uhićena su i Anteova dva starija brata, Lodovico i Assunto, kao i mamina sestra Virginia. Pred novoosnovanim Specijalnim sudom za zaštitu države kojim je predsjedao sudac Guido Cristini, Anteov otac Mammolo Zamboni osuđen je na 30 godina zatvora pod optužbom za sudjelovanje u organizaciji neuspjelog atentata na Ducea i poticanje građanskog rata. Majka Viola, rođena Tabarroni, puštena je 1928. na slobodu „zbog nedostatka dokaza“, ali je proglašena politički opasnom i bila izvrgnuta čestim kontrolama i pretresima sve do 1942. godine.
No, odvjetnik obitelji Roberto Vighi nije posustao. U nekoliko godina nakon sudske presude prikupio je brojne dokaze koji nedvojbeno upućuju na nevinost Anteovih roditelja u vezi s atentatom te ih 1932., posredstvom Leandra Arpinatija, onog koji je sjedio uz bok Mussoliniju u trenutku atentata, uspio poslati na uvid samom Duceu. Uslijedio je obrat: Mussolini je 1933. pomilovao atentatorova oca koji se iz zatvora vratio u Bolognu i nastavio raditi u svojoj tiskari sve do svoje smrti 1952. godine. Njegova supruga Viola nadživjela ga je, napustivši ovaj svijet tek 1977., u 91. godini.
Može li 15-godišnje dijete biti toliko politički osviješteno da se odluči na tiranicid, riskirajući tako svoj život pucajući u svemoćnog državnog poglavara? Ili je riječ tek o dječaku koji je bio mali pijun u velikoj igri kojoj nije dorastao, naivna žrtva komplota koji je u tom razdoblju prijetio fašističkom pokretu iznutra?
Mussolini je te 1926. godine bio već četvrtu godinu na vlasti, oslobodio se političke oporbe, ali se suočio s novim izazovom – oporbom unutar fašističkog pokreta koju je predvodio Roberto Farinacci, a kojoj je pripadao i Leandro Arpinati, bliski prijatelj dječakova oca Mammola, čovjek koji je sjedio tik uz Mussolinija u trenutku kada je Anteo, promašivši za dlaku, u njega ispalio hitac. Iako pod sumnjom, Arpinati, Duceov domaćin u Bologni i šef lokalnih fašista, ipak nije izvrgnut sumnji i progonu jer je bilo teško povjerovati da bi netko pristao sjediti uz osobu vozeći se u automobilu i znajući da će u nju pucati malodobni dječak. Osim toga, za Leandra Arpinatija, neprikosnovenog fašističkog poglavara Bologne i tajnika stranke, dolazak Mussolinija u njegov grad i otvaranje grandioznog stadiona trebali su biti njegov politički trijumf i ne bi mu bilo u interesu da sve to padne u drugi plan zbog nečeg tako dramatičnog kao što je atentat.
Prava, konačna istina ove bizarne povijesne epizode talijanske povijesti nije odgonetnuta sve do danas, o njoj se i dalje raspravlja na znanstvenim simpozijima, minuciozno se istražuje i rekonstruira svaki detalj koji bi mogao razotkriti ključ priče, pišu se o tome znanstveni radovi, knjige, istražuju arhivi, ali nitko ni nakon 95 godina ne može pouzdano reći je li riječ o organiziranoj akciji ili suludom činu proizišlom iz dječačke fantazije. Slučaj je neodoljivo privlačan za povjesničare lijeve i desne provenijencije, ali ni jedni ni drugi već desetljećima nisu izišli na kraj s tom „tragičnom i mutnom pričom o jednom talijanskom misteriju“, kako je to opisala povjesničarka Brunella Dalla Casa, autorica knjige „Atentat na Ducea. Brojne povijesti slučaja Zamboni“. Ili, kako je napisao Andrea Potossi, „pravu je istinu vjerojatno znao samo Anteo“, a nju, kako pak zaključuje čuveni povjesničar fašizma Renzo De Felice, „nećemo saznati nikada“.
Bizarna igra sudbine
Iako Anteo Zamboni nema nikakve veze s ljevičarskim krugovima svoga vremena, današnja antifašistička kultura sjećanja u Italiji prikazuje ga kao svog heroja, svojevrsnu ikonu borbe protiv fašističke tiranije. U Bologni, koja je inače tradicionalno pod vlašću lijeve političke opcije, Anteo Zamboni dobio je ulicu, njegovi posmrtni ostaci leže na znamenitom povijesnom groblju, koje je zbog posebne ljepote hvalio sam Lord Bayron, a nastalom na prostoru nekadašnjeg srednjovjekovnog kartuzijanskog samostana. Grobnica Antea Zambonija je odmah do one u kojoj počiva Giuseppe Dozza, poslijeratni komunistički gradonačelnik Bologne koji je na toj dužnosti proveo čak 21 godinu (1945.-1966.). Na Zambonijevoj nadgrobnoj ploči uklesan je tekst: “Na ovom mjestu, posmrtni ostaci Antea Zambonija, besprijekorne mlade žrtve diktatorovih pretorijanaca, upozoravaju kako svaka tiranija nastala u krvi, u krvi i propada“. Nasuprot ovih dviju grobnica nalazi se spomenik partizanske kosturnice „Monumento Ossario Partigiani“.
Iako ni dandanas nisu posve rasvijetljene okolnosti tog tragičnog događaja kao ni motivi koji su 15-godišnjeg dječarca naveli na avanturu bez povratka, u blizini mjesta njegove tragedije postavljen je epigraf sljedećeg sadržaja: “Narod Bologne, u čast svojih sinova koji su podnijeli žrtvu dvadesetogodišnje antifašističke borbe, ovu kamenu ploču posvećuje trajnoj uspomeni na mladog mučenika Antea Zambonija kojega su zbog njegove odvažne ljubavi prema slobodi, na ovome mjestu, mučki ubili pobornici diktature“.
Komunistička partija Italije, poglavito u Bologni, nakon rata je lik i djelo Antea Zambonija upregnula u sustav svojih ideoloških vrijednosti, no ni jedna od povijesnih hipoteza ne dovodi ovog dječaka i njegovu obitelj u vezu sa socijalističkim i komunističkim idejama toga vremena. Dapače, da je Anteo uspio u naumu likvidacije Ducea, može se pretpostaviti da bi od toga prije izvukla korist Mussolinijeva oporba unutar fašističkog pokreta prikazujući vođu kao žrtvu neprijatelja Italije, nego ljevičarske organizacije.
Međutim, ono što će tog 15-godišnjaka, post mortem, dovesti u imaginarnu vezu s komunistima i njihovom partijom – sasvim je bizarna igra sudbine koja će se odigrati godinama nakon njegove smrti, a koju tog kobnog 31. listopada 1926. nitko nije mogao ni zamisliti.
Naime, čovjek koji je prvi uočio i blokirao atentatora na križanju Via Rizzoli i Via dell’Indipendenza, nakon čega je dječak prepušten linču gomile, bio je poručnik Carlo Alberto Pasolini. Kao profesionalni vojnik s prestižnom karijerom koju je izgradio još tijekom Prvog svjetskog rata, Pasolini je bio zadužen za osiguranje na potezu od Via dell’Indipendenza do željezničkog kolodvora kojim će proći Mussolini u automobilu. Nakon tog neuspjelog atentata, slovio je kao čovjek koji je spasio život Duceu, a u fašističkom imaginariju taj je status predstavljao najvišu herojsku čast.
Taj odani vojnik fašističke Italije i član Nacionalne fašističke stranke (PNF) bio je u tom trenutku otac četverogodišnjeg sinčića koji će, kad odraste, postati jedan od najvećih talijanskih redatelja, pjesnik i pisac, ali i jedno od najprestižnijih imena Komunističke partije Italije – Pier Paolo Pasolini. Njegova kultna antiratna drama „Salò ili 120 dana Sodome“ iz 1976. godine, jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća, prikazuje duboku moralnu dekadenciju fašizma i tragiku života u takvome društvu. Oba sina fašističkog poručnika Carla Alberta Pasolinija, Pier Paolo i Guido, izrasli su kao ideološki kontrapunkt svoga oca. Pier Paolo se 1947. učlanio u Komunističku partiju, a brat mu Guido poginuo je u ratu kao talijanski partizan. U jednoj autobiografiji objavljenoj 1975. u komunističkom listu „Unità“, Pier Paolo Pasolini progovorio je o svom mučnom, konfliktnom odnosu s ocem opisujući ga kao čovjeka koji je nakon rata i pada fašizma zaglibio u očaju izgubivši volju za životom. Na samom početku Drugog svjetskog rata, 1941., Carla Alberta zarobile su Savezničke snage te ga deportirale u engleski zatvorenički kamp u Keniji, u kojem je ostao sve do svršetka rata, nakon čega se više nikada nije psihički oporavio te je 1958. godine umro. Svjesno je uništavao svoje zdravlje, nije slušao ni majku ni mene, nije nas uopće cijenio – rekao je slavni redatelj komunist o svome ocu fašistu.
Pier Paolo Pasolini i Anteo Zamboni kao dječaci nisu imali ništa zajedničko osim što su rođeni u istome gradu. Anteo je u trenutku kada je pucao u Mussolinija bio 11 godina stariji od Piera Paola. Na krajnje bizaran način povezat će se u nekom povijesnom imaginariju. A taj povijesni usud htio je da fašistički sin Anteo Zamboni puca u fašističkog vođu Mussolinija, a da ga pritom opazi i zaustavi otac jednog od najpopularnijih talijanskih komunista!
I Anteu i Pieru Paolu očevi su bili lojalni fašisti, ali njih dvojica – povezani nekim nevidljivim nitima prošlosti – prvi kao atentator, a drugi kao umjetnik – žive danas u kolektivnom sjećanju kao radikalni antifašisti, s biografijama koje su sudbinski određene fašizmom i njegovim proturječnostima.
Iako je u povijesnim relacijama svaka analogija nezahvalna, tek ilustracije radi, zamišljajući ovakvu igru sudbine u našim domaćim prilikama, bio bi to, recimo, scenarij u kojem bi trebalo zamisliti oca Stipe Šuvara kao ustašu koji je, štoviše, spasio život Anti Paveliću. Bila bi to povijesna priča. A Talijani, možda i s pravom, rabe jednu te istu riječ za povijest i priču: storia.
Svi atentati na Mussolinija
Osim ovog u Bologni koji je ostao nerazjašnjen, u razdoblju 20-godišnje vladavine fašizma u Italiji zabilježeno je nekoliko pokušaja atentata na Benita Mussolinija.
Prvi je, 4. studenoga 1925., trebao izvesti socijalistički parlamentarni zastupnik Tito Zaniboni u suradnji s generalom Luigijem Capellom. Zaniboni je s prozora hotela “Dragoni” preciznom austrijskom puškom steyr-mannlicher M1895 trebao pucati u Mussolinija u trenutku kada se on pojavi na balkonu palače Chigi, sjedišta talijanske vlade, kako bi održao govor u povodu godišnjice talijanske pobjede u Prvom svjetskom ratu. No, agenti questure saznali su za taj plan i osujetili ga.
Zatim, 7. travnja 1926., Irkinja po imenu Violet Gibson, za koju je utvrđeno da ima mentalni poremećaj, pucala je u Mussolinija, ali je pokušaj završio samo ogrebotinom na njegovu nosu s obzirom na to da se Duce naglo bacio unatrag izbjegavši smrt. Budući da je Irkinja bila engleska državljanka, britanska se vlada nakon tog događaja hitro ispričala Mussoliniju.
Anarhist Gino Lucetti bacio je 11. rujna 1926. bombu prema automobilu kojim se vozio premijer Mussolini, ali se ona odbila o vozilo i eksplodirala na cesti ranivši osmero ljudi. Uhvatio ga je i neutralizirao do dolaska policije jedan prolaznik, te je uhićen i osuđen na 30 godina zatvora.
Nakon ovoga slijedi pokušaj atentata što ga je 31. listopada 1926. izveo 15-godišnji Anteo Zamboni, a početkom 30-ih godina fašistički se diktator suočio s još dva pokušaja atentata. Počinitelji su bili anarhisti Michele Schirru (1931.) i Angelo Pellegrino Sbardellotto, obojica uhićeni i osuđeni na smrt.
G.G. Byron, ne Bayron....