Liberalizacija tržišta rada započeta u Hrvatskoj još devedesetih nije donijela proklamirane rezultate gospodarskog rasta. Sada se traže nove izmjene radnog zakonodavstva i još veća liberalizacija. Pregovori o novom Zakonu o radu u punom su jeku, pri čemu nije uvijek jasno što zapravo želi Unija, a što hrvatski poslodavci.
Poslodavci kao i poneki ekonomski stručnjaci već poslovično za nepostojanje gospodarskog rasta optužuju rigidno radno zakonodavstvo pa tako tumače kako stroge norme poslodavcima onemogućavaju restrukturiranje, jer im je otpuštanje radnika preskupo. Zahtjevi za fleksibilizacijom i deregulacijom su pri tome prvestveno usmjereni prema institutima pravne zaštite radnika: otpremninama, otkaznim rokovima, postupcima otkazivanja. U hrvatskoj javnosti često nije jasno koje od ovih promjena Hrvatska poduzima zbog ulaska u EU, a koje su čisto lokalne boje, poput zahtijeva poslodavaca za neplaćenom pauzom.
Pravna stečevina EU koja se odnosi na poglavlje 19 – Socijalnu politiku i zapošljavanje – uključuje minimalne standarde u područjima radnoga prava, jednakosti žena i muškaraca prilikom zapošljavanja, zdravlja i sigurnosti na radu i nediskriminacije.
Iako se u hrvatskoj javnosti često stječe dojam da smanjenje prava radnika traži EU, promjene tog tipa zapravo traže hrvatski poslodavci. Mladen Novosel iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske smatra da je već postojeći Zakon o radu u potpunosti usklađen sa svim direktivama EU te da ne postoji niti jedan razlog da se mijenja.
Pregovori o novom ZOR-u već traju, a donošenje zakona se očekuje u rujnu. U prvoj fazi izmjena Zakona o radu unesene su izmjene koje se odnose na usklađivanje s Direktivom o Europskim radničkim vijećima. Direktiva daje pravo radnicima zaposlenim u multinacionalnim kompanijama koje djeluju na prostoru najmanje dvije države Europske unije da putem Europskog radničkog vijeća budu zastupljeni na internacionalnom nivou kompanije. Socijalni partneri su postigli i dogovor oko rada na određeno, prekovremenih sati i otkaza za vrijeme probnog rada. Za razliku od te prve faze pregovora u kojem se u vrlo kratkom roku došlo do konsenzusa zainteresiranih strana, drugi krug predstavlja puno teži dio posla. Na redu su teške teme poput otkaznog roka, otpremnina i uloge agencija za zapošljavanje.
Ministar rada Mirando Mrsić je prošli mjesec najavio kako će od početka iduće godine Hrvatska imati Zakon o zaštiti na radu čiji je cilj maksimalno pojačati zaštitu na radu, te s druge strane smanjiti troškove tvrtkama tamo gdje nema visoke ugroze zdravlja.
Socijalna uključenost je važan dio politike EU u području zapošljavanja, a Europski socijalni fond je glavni financijski instrument putem kojeg EU podupire provedbu svoje strategije i pridonosi nastojanjima socijalne uključenosti. Kako tu stoji Hrvatska? U cjelini postoji nedostatak institucionaliziranih programa i usluga koje bi podržale pristup tržištu rada ugroženih skupina. Tu su prije svega osobe s invaliditetom, osobe koje su duže od 5 godina u evidenciji nezaposlenih, mladi s niskom razinom obrazovanja te manjine kojima prijeti socijalno isključivanje. Kako je navedeno u Izvješću o napretku za Republiku Hrvatsku za 2010. godinu, manjine su i dalje suočene s osobitim poteškoćama u području zapošljavanja, što se posebno odnosi na pripadnike romske nacionalne manjine, koja se osim s problemima vezanim uz zapošljavanje suočava i s poteškoćama u području obrazovanja, socijalne zaštite i zdravstva.
Prvomajski prosvjedi na glavnom trgu u Zagrebu, u organizaciji 5 sindikalnih središnjica, okupili su oko 20 000 radnika. Vladi su jasno poručli – „Mijenjajte smjer“. Otkazi, rekordna nezaposlenost, neisplaćene plaće kao i sve teži radni uvjeti onih koji još uvijek rade, dovode ozbiljno u pitanje daljnji tok pregovora o novom ZOR-u kao i sposobnost Hrvatske da se posveti problemu zapošljavanja ugroženih skupina.
