Svi pokušaji mirovnih pregovora hrvatske vlasti s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj, u periodu od 1992. do 1995. bili su bezuspješni, baš kao i pokušaji dogovora o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog teritorija u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Bez rezultata su bili i svi napori međunarodne zajednice – niti kroz misije UNPROFOR-a i UNCRO-a trajni mir nije postignut te se prognanici nisu mogli vratiti svojim kućama.
Zbog takvih je okolnosti Hrvatska unatoč brojnim protivljenjima nakon četiri godine odlučila sama, vojnim putem, započeti oslobađati svoja okupirana područja. U svibnju 1995. vojno-redarstvenom akcijom "Bljesak", a potom u kolovozu iste te godine i akcijom "Oluja" oslobođeno je oko 12 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverno-dalmatinskoga zaleđa. Zaštićene zone Ujedinjenih naroda (UNPA) - sektori "Zapad", "Sjever" i "Jug", bili su vraćeni. Pod srpskim je nadzorom ostao još samo sektor "Istok" koji je obuhvaćao hrvatsko Podunavlje. Taj posljednji korak reintegracije istočne Hrvatske bio je jedan od najkompleksnijih, no Bljesak i Oluja su vodstvu pobunjenih Srba poslali itekako jasnu poruku da će Hrvatska, ako ne ide drugačije, vojnim putem osloboditi i zadnji centimetar svog okupiranog teritorija. S druge strane, poraz Vojske Republike Srpske u BiH dodatno je potaknuo odluku srpskog vodstva da nakon višegodišnjih tvrdih pregovora konačno 'omekšaju' i prihvate ponuđene prijedloge te pristanu na mirno rješenje.
Tog 12. studenoga 1995. u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu povjerljivi izaslanik tadašnjeg predsjednika Tuđmana u razgovorima sa Slobodanom Miloševićem Hrvoje Šarinić stavio je svoj potpis na dokument o mirnoj reintegraciji hrvatskog istoka i povratku posljednjeg, okupiranog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. U ime srpske pregovaračke delegacije sporazum je nešto prije 14 sati u Erdutu potpisao tadašnji ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije, Milan Milanović, koji je istaknuo da su ispunjena dva srpska zahtjeva, prvi, da ne bude rata i drugi da stanovništvo ostane na tom području.
„Mislim da svatko može procijeniti težinu i povijesno značenje ovog sporazuma. Njegova provedba znači zaokruženje državnog teritorija Republike Hrvatske, a treba ga gledati i kao jedan od segmenata potpune normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa. Nadamo se da će to uskoro, u Daytonu postati realnost“, izjavio je tada Hrvoje Šarinić.
Kao svjedoci sporazum su potpisali i tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith te posebni predstavnik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, Thorvald Stoltenberg. Peter Galbraith je istaknuo kako je jedan od glavnih problema riješen na miran način, potpisima, a ne mecima, dok je Stoltenberg naglasio kako je sporazum početak kraja rata na području bivše Jugoslavije.
Područja na kojima će tijekom prijelaznog razdoblja od 12 mjeseci, uz podršku UN-a, obje strane surađivati u provedbi procesa mirne reintegracije definirana su Zagrebačko-erdutskim sporazumom kroz 14 točaka. Sporazum je obuhvatio proces demilitarizacije, početak razminiranja i povratak izbjeglica i prognanika, kao i povrat nezakonito oduzete imovine ili nadoknadu štete te osiguranje normalnog funkcioniranja javnih službi, uspostavu prijelaznih policijskih snaga, ali i gradnju povjerenja među etničkim zajednicama te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Već 23. studenoga 1995. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema potvrdilo je Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023) te je on stupio na snagu. Ipak, proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja službeno je započeo 15. siječnja 1996. godine, kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 te ustanovilo posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UNTAES), na čije je čelo kao prijelazni upravitelj najprije imenovan umirovljeni američki general Jacques Paul Klein, a od 1. kolovoza 1997. tu je dužnost obnašao William G. Walker.
Važnu su ulogu tada odigrali i lokalni izbori održani 13. travnja 1997. godine kojima je potpuno uspostavljen politički sustav kakav je bio i u ostalim dijelovima Hrvatske. Dogovor o podjeli vlasti u Vukovaru postigle su tada dvije stranke, a već u srpnju te godine počeo je i službeni povratak prognanika i izbjeglica te su uspostavljeni granični prijelazi prema tadašnjoj SR Jugoslaviji.
Povijesnog 15. siječnja, 1998., kada su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem postali dio teritorijalnog, pravnog, monetarnog, carinskog sustava Republike Hrvatske, završio je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a Lijepa Naša je konačno postala potpuno suverena i cjelovita.
Otvori KEKS Pay
