Problem duga za lijekove nije trajno rješiv čak ni da se nađe 6,5 milijardi kuna i odjednom uplati veledrogerijama jer već sutra bi se uz postojeći način funkcioniranja zdravstvenog sustava novi dug ponovno počeo gomilati. Potreban je politički konsenzus i ozbiljan rad da bi se zdravstveni sustav učinio financijski održivim i široko dostupnim za građane, ali na taj se način godinama nitko nije posvetio zdravstvu.
U više navrata uplati se tek po nekoliko stotina milijuna kako bi se situacija primirila i time se problem gura pod tepih. To, sasvim sigurno, nije rješenje, već je ono puno kompleksnije i zahtijeva modele fiskalne stabilizacije i strukturne reforme.
Štitimo privatna osiguranja
– Ono što sigurno nije dobro jest dizanje postotka obveznog doprinosa iz plaće jer Hrvatska ima pretežno Bismarckov model financiranja zdravstva, izdvajanja iz plaća. Tu smo u vrhu EU s izdvajanjem od 16,5% na plaću. Nažalost, u apsolutnom iznosu smo pri dnu, prostora za veće izdvajanje nemamo jer povratni efekt bio bi manji broj zaposlenih, možda i manje plaće, manji intenzitet gospodarstva, a upravo je slabašno gospodarstvo ključni problem financiranja zdravstvenog sustava – iznosi dr. Dražen Jurković, ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca u zdravstvu.
Kaže da prosječni zaposlenik u RH u godinu dana izdvoji 20-ak tisuća kuna za zdravstvo, a imamo 200.000 zaposlenih manje u odnosu na omjer stanovništvo/zaposleni u EU. Još dvjestotinjak tisuća zaposlenih značilo bi još 34 milijarde kuna u zdravstveni fond. Za financijsku stabilnost sustava, među ostalim, svakako treba izdvojiti bolovanja i rodiljske naknade iz zdravstvenog proračuna, a već to je oko tri milijarde kuna, navodi.
– Bolnice imaju komercijalni input, a uslugu prodaju u pola cijene. Sustav doplate i participacije trebalo bi reformirati na način da se delimitira participacija koja je sada najviše 2000 kuna na barem 4000. Ovako u konačnici štitimo privatna zdravstvena osiguranja, ona imaju manji trošak, dok bolnice imaju manji prihod – kaže Jurković.
Mijenjati svakako treba praksu preusmjeravanja sredstava od trošarina na druge potrebe umjesto u zdravstveni proračun, što je također loša praksa koja se tolerira. UPUZ godinama već zagovara i porez na rizično ponašanje, odnosno dodatni porez na cigarete i eventualno alkohol. Na rashodnoj strani, toliko se puta ponovilo, treba uspostaviti model praćenja ishoda liječenja te posebno ishoda skupih lijekova na listi HZZOa.
Usluge nedostupne
Troškovi zdravstva samo će rasti – što zbog pandemije i potisnutih drugih bolesti u vrijeme nje, a primarno zbog starenja stanovništva. Društvo treba u tim okolnostima napraviti javni izbor, smatra ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.
– Ako želite i dalje imati dostupno zdravstvo na ovaj način, uz ovu razinu participacije, morat ćete povećati prihodnu stranu. To podrazumijeva visoku produktivnost ekonomije, a Hrvatska to nije. S druge strane, hrvatsko se društvo stalno opire povećanju participacije u smislu liberalizacije tržišta zdravstvenog osiguranja, a s treće strane postoji jak animozitet prema privatizaciji zdravstva. No nešto od toga treba izabrati – sažima Lovrinčević problem s prihodne strane.
S rashodne su strane stvari toliko puta već snimljene i komunicirane, kaže, te podsjeća na broj bolnica, teritorijalni preustroj, reorganizacije odjela, nabavu lijekova, a program konsolidacije sustava treba uključiti obje strane. Kao društvo smo trebali donijeti odluku do koje razine smo spremni ustrajati na konceptu besplatnog, široko javno dostupnog zdravstva uz ovako nisku razinu participiranja svih koji su isključeni iz davanja – navodi Lovrinčević.
– Mali broj zaposlenih ljudi ne može financirati toliki broj onih koji ne participiraju u doprinosima za zdravstvo, i još uz stareću populaciju. Ili može – na način da imate sustav javnog zdravstva s uslugama kojima ne možete pristupiti u primjerenom roku. A to je isto kao da ga nemate – ustvrdio je Lovrinčević.
Bez 200 000 izmišljenih radnih mjesta i izmišljenih mirovina puno bi se lakše disalo. Zašto se vrli ekonomisti boje to reći. Ako se dio od tih ljudi ne bi zaposlio u realnom sektoru barem bi bili manji trošak.