Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Kukovi su mi potpuno uništeni, mjesecima sam jedva gledala, a moja donorica živi u meni'

Dok nisam znala njeno ime, zvala sam je “moja dobra vila”. Danas ja hvalim moju Ivonu, jer ona ne želi pred novinare, ne želi ni razgovarati o tome što je napravila
18. prosinca 2020. u 19:00 0 komentara 3289 prikaza
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Ovo su dani kada se slavi ljudska plemenitost. Ne mislimo pritom na predstojeće blagdane nego na djela i spašene živote kojih ne bi bilo da nema Zaklade “Ana Rukavina”. Uz tu, možemo je slobodno već nazvati “instituciju”, koja nosi ime naše divne, rano preminule kolegice, vezana je još jedna Ana, 53-godišnja Zagrepčanka Ana Mrčić. Po zanimanju je psihologinja. Govoreći o sebi kaže da je radila 27 godina, i to u četiri škole, dvije srednje i dvije osnovne. Najduže u OŠ Brezovica. Sada živi na dvije adrese, zagrebačkoj i slovenskoj. Za te dvije lokacije vežu je dva muškarca, sin i partner. A ovo je razgovor o njenom životu, bolesti, transplataciji, ali i snazi, volji i životnoj radosti. Slušajući njen vedar nasmiješeni glas shvatite da takve ljude želite imati uz sebe.  

Paradoks romske nacionalne manjine Integracija Roma Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH: Ostvarenjem plemenitih ciljeva u području ljudskih prava i prava manjina, doprinosimo boljem društvu

Kako biste opisali sebe i svoj život prije bolesti, prije postavljanja dijagnoze? 

Moj život prije bolesti ne razlikuje se u velikoj mjeri od života za vrijeme i nakon bolesti. Tijekom bolesti nastojala sam da mi život bude što sličniji životu kojeg sam ranije živjela. Bila sam uvijek aktivna na mnogim područjima. Trenirala sam atletiku, učila strane jezike, putovala. Uživala sam u radu s djecom u školi jer su djeca dobra i iskrena, a mogla sam slobodno kreirati način rada. Često sam držala predavanja i radionice djeci, roditeljima i učiteljima. Osjećala sam se odlično kada bih nekome uspjela pomoći. Imala sam lijep i ispunjen život. Ako bih trebala izdvojiti nešto što je u najvećoj mjeri obilježilo moj život, onda bi to svakako bilo majčinstvo i sport. Uživala sam družeći se sa svojim sinom, gledajući ga kako raste i odrasta. Danas je on 21-godišnjak, dvometraš, skakač u vis, prvak Hrvatske i sudionik finala Svjetskog juniorskog prvenstva u atletici prije dvije godine. Vrlo lijepo crta i fotografira i obišao je 40 država. Uz njega sam i sama počela ponovno trenirati, nakon 20-godišnje pauze, u ranim četrdesetima, neposredno prije pojave prvih znakova bolesti. No, to me nije obeshrabrilo. Nastavila sam s treninzima te se uskoro počela i natjecati. Kako je bolest više “pokazivala zube” bilo je sve teže trenirati, ali tjerala sam svoj organizam da izdrži i da se snalazi sa sve manje krvnih zrnaca. 

I, što su liječnici rekli na tu vašu odluku? 

U početku su negodovali smatrajući da je bavljenje sportom u mojoj situaciji vrlo opasno jer sam mogla, skačući troskok, iskrvariti na stazi. No, nikada se nisam bojala da će se to dogoditi. Imala sam svoje ciljeve i samo sam na to mislila. I tako postala i europska i svjetska prvakinja u troskoku. Najbolja na svijetu u kategoriji žena od 45 do 50 godina. Najbolja među zdravim ženama, a ja sam tada već imala nekoliko godina “staža” u dnevnoj bolnici, primajući krv drugih ljudi kako bih živjela. Kad sam pobijedila u dalekoj Australiji, imala sam manje od 10 trombocita, dok je normalno od 160 do 420. A hemoglobin mi je bio ispod 60, normalno bi bilo oko 140. S aerodroma sam otišla u bolnicu. Tada sam imala ozbiljan razgovor s mojom liječnicom koja me godinama bodrila i podržavala u mom načinu borbe i života. Pošto sam dvije-tri godine prije to odbila, reče mi da je sad možda trenutak da ipak opet razmislim o transplantaciji jer nije sigurno koliko će dugo moja koštana srž još izdržati. Bila je gotovo prazna, a ona je smatrala da imam dobre šanse da transplantacija uspije. Nekoliko mjeseci kasnije donijela sam odluku i počela je potraga za odgovarajućim donorom. 

Božićni koncert Želim život PROMO Božićni koncert Želim život uz najljepše hitove Severine i Petra Graše

U kojem ste trenutku i kako doznali od čega bolujete? 

Nekoliko mjeseci nakon što su se počeli pojavljivati prvi simptomi bolesti, česta krvarenja iz nosa, te nakon nekoliko odlazaka na kontrolne hematološke preglede, doktor mi je rekao da smanjen broj trombocita nije bio samo prolazni problem, kako se u početku nadao, već da se radi o rijetkoj bolesti koštane srži, mijelodisplastičnom sindromu. Bilo je to prije deset godina. Prvi put sam čula za tu bolest, ali nisam previše brinula. Tada sam se osjećala dobro i nisam ni pomislila da će vremenom postati jako ozbiljno.

Na koji je način Zaklada “Ana Rukavina” ušla u vaš život? 

U početku sam znala samo da Zaklada postoji i čime se bavi. No, nekoliko godina prije moje transplantacije, kada sam još vjerovala da do nje nikada neće doći, od akutne leukemije razboljela se bivša učenica škole u kojoj sam radila. Njena obitelj i prijatelji organizirali su akciju upisivanja u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica u srednjoj školi koju je pohađala. Bila sam to popodne u školi i gledala brojne divne ljude koji su htjeli pomoći. Tada sam odlučila da ću pozvati ljude iz Zaklade da i u “mojoj” školi organiziramo akciju. Odvojila sam dio svoga vremena kako bih ušla u svaki od 50 razrednih odjela svoje škole i razgovarala s učenicima o akciji te o načinima kako oni mogu pomoći. Njihov je zadatak bio da animiraju svoje starije ukućane, susjede i prijatelje da razmisle o upisivanju u Registar. Mogli su dati i novčani prilog. Nekoliko starijih učenica lijepilo je plakate po naseljima te su pomagale tijekom upisivanja. Tada sam imala priliku bolje upoznati ljude koji predstavljaju Zakladu. Time je počela i naša suradnja.

Stomatološki pregled Obratite pažnju Zbog pandemije ljudi sve manje posjećuju stomatologe, oni upozoravaju: 'Dolazite redovito kako ne biste imali teža oboljenja'

Kasnije sam potaknula organizaciju još jedne akcije upisivanja u Registar. Odazvala sam se na pozive Zaklade da sudjelujem u aktivnostima kojima je bio cilj potaknuti ljude na pomaganje drugima, kao i osvješćivanje činjenice da je za mnoge oboljele od hematoloških bolesti jedini lijek presađivanje koštane srži, odnosno matičnih stanica. I ne samo to, već i zahvaliti onima koji pomažu. Zahvaljujući preporuci Zaklade, pozvana sam na podjelu priznanja ljudima koji su dali krv više desetaka puta. Bila mi je čast i zadovoljstvo pružiti svakom od njih ruku i reći mu: “Hvala!“ Ti nesebični ljudi dali su krv 20, 30, 50, a neki i više od 100 puta. Krv nekoga od njih možda sam i ja dobila primivši nebrojeno mnogo doza te dragocjene tekućine. To su ljudi kojima se treba pokloniti. Kao i dobrovoljnim darivateljima koštane srži koji, ako ih se pozove, moraju provesti neko vrijeme u bolnici kako bi darovali svoje stanice. No, vjerujem da oni koji su odlučili darovati dio sebe darovanje ne smatraju žrtvom, već privilegijem. Vjerujem to jer poznajem ljude koji su darovali dio sebe, kao i one koji su potencijalni darivatelji i čekaju poziv. Mislim da je svatko tko pomogne ili čak spasi život drugome ponosan na sebe i sigurna sam da se dobro osjeća u svojoj koži. 

Kako je došlo do transplantacije i kako ste se oporavljali?

Nekoliko mjeseci nakon što sam konačno donijela odluku o transplantaciji nazvali su me iz bolnice i rekli da su mi našli donora. Osjećala sam uzbuđenje. U meni se probudila nada da ću se možda, uz pomoć te plemenite osobe, uspjeti izliječiti. I uspjeli smo. Kažem – mi – jer nisam to učinila sama. To je uspjeh cijelog liječničkog tima, medicinskih sestara, kuharica i spremačica. A uz njih i mnogih dobrih ljudi, dobrovoljnih darivatelja krvi, bez kojih ovo ne bih prebrodila, a najviše moje divne donorice Ivone koja mi je darovala svoje matične stanice. Naravno, podrška obitelji i prijatelja itekako je pomogla. U početku sam se dobro oporavljala, ali je kasnije došlo do ozbiljnijih problema nazvanih bolest presatka prema primatelju. No, i s tim sam se uspijevala nositi. Sada, gotovo tri i pol godine nakon transplantacije, i dalje su prisutni određeni problemi, ali sam se već navikla na njih i prilagodila život novoj situaciji. 

dječja onkologija ODRŽANA PRVA VIRTUALNA KONFERENCIJA Stručnjaci: Onkološki pacijenti moraju imati pravo na rad!

Jeste li upoznali svoju donoricu?

Moja donorica zna što je za mene napravila, ali nikada to ne spominje niti tome pridaje previše važnosti. Kad je ponekad podsjetim da mi je spasila život, ona se samo nasmije i kaže: “Ah, to...” Ne želi izići pred novinare ili kamere, ne želi se hvaliti time što je napravila. Zato ću je hvaliti ja. Svugdje i svima. Uvijek. Nitko je nije nagovarao, sama se odlučila upisati. Da bi pomogla, ako nekome zatreba. Divna je, zaista divna. Ona i svi ostali koji su nekome dali dio sebe. I svi koji to žele i spremni su ako ih se pozove. Među njima je i moj sin. Odlučio je postati dobrovoljni darivatelj krvi, a i upisao se u Registar. I sama sam nekoliko puta, kao mlada, darovala krv, i žao mi je što nisam mogla učiniti više. No, postoji još mnogo načina na koje mogu vratiti “dug” i činit ću to dok mogu. Zaklada “Ana Rukavina” čini pravu stvar. Ne samo da potiče ljude na pomaganje, ne samo da se odaziva na svaki poziv građana, poduzeća, fakulteta kako bi povećala broj potencijalnih darivatelja u Registru, već i daje doprinos liječnicima i medicinskoj struci pomažući im da se školuju. I još nešto, oni su mnogima postali prijatelji. Meni, na primjer. Slali su mi poruke podrške dok sam se liječila, zvali me i pitali me kako sam. A nisu to trebali. Samo su dobri ljudi. A dvije godine nakon transplantacije, kada su bili ispunjeni zakonski uvjeti za otkrivanje identiteta donora, upoznala sam “moju dobru vilu“, kako sam zvala Ivonu dok joj još nisam znala ime. Znam da joj ne mogu dovoljno zahvaliti na najvrjednijem daru, ali je zato mogu beskrajno voljeti. Divna je i sretna sam što je ušla u moj život. Čak i doslovno – ona je u meni. Imam njenu krv.   

Što je tijekom proteklih godina, vezano uz bolest i oporavak, bilo najteže podnijeti, izdržati i prihvatiti? 

Iako sam dosta dobro podnosila i dugotrajan boravak u bolnici i terapije, pa i komplikacije, bilo je trenutaka kada sam mislila da neću izdržati. Srećom, brzo bih odagnala takve misli i nastavila optimistično gledati na dane koji slijede. I prije transplantacije navikla sam se na svakodnevne probleme i rješavala ih “u hodu”. Počelo bi krvarenje iz nosa, ja bih samo izvadila vatu iz džepa ili torbice, tamponirala nos i nastavila dalje ono što sam radila. Događalo se to na poslu, treningu, natjecanju, planini, tijekom vožnje... Bilo je i mnogo drugih problema, i za svaki sam imala neko brzinsko rješenje. Nakon transplantacije problemi su bili potpuno drugačiji i trebalo je vremena da naučim živjeti s njima. Najviše su me mučile oči jer sam mjesecima jedva gledala. Smetalo mi je i najslabije svjetlo, nisam mogla čitati, gledati u bilo kakav ekran niti voziti. Ni danas nemam svoje suze i još uvijek imam zamućen vid, ali sretna sam da vidim.

Zbog terapija nakon transplantacije potpuno su mi uništeni kukovi i trebalo bi ih zamijeniti umjetnima. To znači da neću više skakati troskok, ali još uvijek mogu hodati. Mogla bih još dosta toga nabrajati, ali predugo bi trajalo. Ono što mi je bilo najteže je osjećaj da ne vidim kraja problemima. Istovremeno je bilo više problema te sam vodila bitke na više “frontova”. Kad sam na jednom “frontu“ počela pobjeđivati, otvorilo bi se novi. Jedan problem izazivao bi drugi ili utjecao na njega. Neki lijek pomagao je rješavanju jednog problema, ali bi izazvao druge. Kad bi došlo do poboljšanja i kad bih pomislila da ću konačno malo odahnuti, nešto me opet “napalo”. To je zaista grozan osjećaj. Nekad mi se činilo da sam nemoćna. No, sagledavala sam svaki problem pojedinačno i bavila se svakim od njih. I tako uspijevala nekako “izgurati”. Čim bih počela misliti kako je sve “otišlo k vragu”, bilo je samo lošije. Ipak, prihvatila sam sve kroz što sam prolazila i mislim da cijena za ono što sam dobila nikako nije previsoka. Živa sam. 

Čuvajte sebe Stručnjakinje savjetuju žene: Redovito pregledavajte svoje dojke, evo zašto

Kako sada izgleda vaš život? 

Moj je život i dalje lijep i ispunjen. Nije ni lošiji ni bolji od života prije bolesti. Drugačiji je. Morala sam prilagoditi život nekim ograničenjima koja mi je “u nasljeđe” ostavila bolest. No, nije to loše. Iako generalno moram priznati da mi je kvaliteta života ipak manja nego prije, jer sam od nekih aktivnosti morala odustati, našla sam nove koje me izuzetno vesele. I dalje sam aktivna, ali na malo drugačiji način. Znam da više neću ići na svjetska prvenstva, pa ionako sam jednom morala završiti svoju “veteransku karijeru”. Preda mnom su pješačke i biciklističke staze, planine i mora. I bit će prilika za hodanje, planinarenje, plivanje. Napravila sam svoj vrt i kamenjare, boravim dosta u prirodi, fotografiram i pišem. 

Zašto ste o svemu što ste prošli odlučili napisati knjigu?

Prvi dan u bolnici počela sam pisati bolnički dnevnik. Imala sam vremena i zapisivala sam sve što se događalo. I tako svaki od 33 dana. Kada sam izišla iz bolnice dala sam nekim ljudima dnevnik da ga pročitaju. Svidjelo im se što se kao crvena nit kroz 40-ak stranica provlačio optimizam. Neke pacijente koji su čekali transplantaciju ohrabrila sam svojim riječima. U njemu je bilo i dosta informacija o životu u sterilnoj sobi. Zaklada “Ana Rukavina” te Hrvatska udruga leukemije i limfoma objavile su na svojim web stranicama moj dnevnik kojeg sam nazvala “Godišnji odmor u svemirskom brodu”. Već tada sam znala da će dnevnik biti drugi od tri dijela knjige koju sam odlučila napisati. Prvi dio su priče iz vremena prije transplantacije, a treći nakon nje. Problemi s očima otežali su pisanje, ali polako se nižu priče i vjerujem da ću uspjeti završiti. Jednostavno sam željela napisati knjigu, a onda je i pročitati. Ako mi se svidi i drugi će je moći uzeti u ruke. Kroz moje riječi jasno je da “želim život”, kao što je rekla Ana Rukavina. Bolest nije samo patnja, ona mi je donijela i štošta dobroga, a prije svega neke divne ljude koje ne bih upoznala da se nisam razboljela. Nije svaka bolest ista i neki se teže bore s njom, neki i ne uspiju. Ali, mnogi uspiju. I, premda nema garancije da sutra neće biti lošije od danas, važno je da u datim okolnostima “izvučemo” najviše što možemo. I volimo život.

Ajoj...
Djevojka otkrila kako je partnera uhvatila u prevari: 'Nazvala sam restoran u kojem je bio i pitala...'
Boris Miletić
INTERVJU
„Čovjek koji prestane biti čovjek, izgubio je smisao“
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.