Odluka Ustavnog suda kojom je omogućen nastavak predstečajnog postupka Dalekovoda jedan je od najboljih primjera zašto uopće u suvremenim demokracijama postoje ustavni sudovi – ustanove sa sviješću i savješću o aktualnom trenutku i budućnosti. Ustavnim sucima treba se nakloniti.
Međutim, mora se naglasiti da je nakon prijedloga suca Mislava Kolakušića za ocjenu ustavnosti jedanaest spornih točaka zakona prema kojem se vode predstečajne nagodbe, Ustavni sud doveden u pakleno neugodnu poziciju. S jedne strane trebalo je spriječiti da očigledno samopromocijski nastrojen sudac Kolakušić zaustavljanjem procesa predstečajne nagodbe Dalekovoda zaustavi sve predstečajne nagodbe. Time bi, pojednostavljeno rečeno, jedan sudac zaustavio hrvatsko ekonomsko bilo. Opća gospodarska šteta takvog scenarija bila bi epskih razmjera. Jednostavno nenadoknadiva. No, s druge strane, još od pripreme zakonskih temelja za predstečajne nagodbe svima je bilo jasno da ministar Linić i njegovi ljudi nestručno, pa čak i nasilnički, puštaju zakonski prijedlog koji je pravno neodrživ. Od samog trenutka kad se počeo primjenjivati Linićev predstečajni zakon nizu uglednih pravnika iz korporativnog miljea bilo je jasno da će taj “zakon” pasti na Ustavnom sudu, samo je bilo pitanje kada će se to dogoditi. Suštinski je sudac Kolakušić u nekim tezama u pravu, ali način i tajming zaustavljanja predstečajnog postupka u Dalekovodu (te tako ugrožavanje svih ostalih) bio je prava katastrofa, pravni autizam s arogancijom dosad neviđenih razmjera. Osim ako se ne prisjetimo suca Dobronića i slučaja Franak.
Tko je sve kriv da je Ustavni sud doveden u krajnje neugodnu situaciju donošenja odluke zbog koje su ustavni suci morali poprilično saviti vlastite pravničke kičme te tražiti pomalo bizarna rješenja za zaustavljanje Kolakušićeve “ponosne” sudačke parade?
Prvo, krivi su premijer i njegovi pravni savjetnici koji su Liniću dopustili karakteristično brzanje, brljanje, srljanje i nasilničko provođenje brzinskih mjera umjesto da donose održiva, dugoročna rješenja.
Nešto je manje kriv od premijera sam ministar Linić jer je očigledno da ne može imati samog sebe pod kontrolom. Napravi dvije dobre pa jednu vrlo štetnu. I tako godinama. Je li to suvremeni ministar? Koji uopće omjer dobrih i štetnih smije imati ministar? Nije to kao šut u košarci gdje bi 66 postotna uspješnost bila fantastična. Upravo obrnuto. U ministarskom poslu uopće ne bi smjelo biti takvih velikih promašaja.
Treće, najveću krivicu snose svi suci (uključivši i Kolakušića) jer nisu pravnom odlučnošću zaustavili Linića i njegov zakon i prije njegova provođenja. Ili barem na samom početku provođenja. Jednostavno – rupe su se vidjele iz aviona. Kako je moguće da je Kolakušić doveo predstečajnu nagodbu Dalekovoda u vrlo visoku fazu pa tek onda “spoznao” logičke nejasnoće i nepravde vidljive od samog početka?
Kriva je čak i opća javnost i mi novinari jer nismo na vrijeme sasuli drvlje i kamenje na nedorečene propise kojima se pokušava spasiti hrvatska gospodarska supstancija. To, nažalost, jednostavno nije bilo dovoljno zabavna tema za novine.
Od početka je bilo jasno da je Linić, kad bi se znao ponašati u maniri europskog ministra, trebao ići na poboljšanje postojećeg stečajnog zakona, a još više na podizanje razine kvalitete i brzine rada sudstva. Ministar financija trebao je uz koordinaciju s resornim ministrom osigurati velika sredstva, novu organizaciju, edukaciju i potpuno nove kriterije za suce koji vode stečajne postupke. Tek ako bi suci naoružani novim znanjima, vještinama, s mnogo novca za plaćanje najstručnijih analitičara i konzultanata te uz blago izmijenjeni i dinamizirani stečajni zakon, pružali otpor promjenama, onda bi bilo dopustivo da se Linić pjeni na javnim mjestima. Ovako je naš ministar zapravo relikt prošlosti koji je nakon vlastite spačke koju je organizirao u maniri brzopletog spletkara brzo dao petama vjetra i zašutio nakon što ga je spasio najviši od svih sudova – Ustavni sud.
Linićeva odgovornost tek će doći na dnevni red ako Ustavni sud zaista počne razmatrati ustavnost Linićeva zakona. Hoće li Linić buduće odštetne zahtjeve plaćati iz svog džepa ili će to činiti, kako on voli reći, neodgovorne uprave?
Nadajmo se samo da će, kad padne presuda protiv Linićeva zakona, ekonomski trenutak u Hrvatskoj biti puno sretniji, a posljedični scenarij puno podnošljiviji.
